LIDER VODEĆIH ROVINJSKIH ROCK, POP I VOKALNIH SASTAVA Čovjek sposoban drugima prenijeti svoj talent, kao i osobnu strast

(A. POKRAJAC)

Mislim da je Vlado jedan od najboljih, ako ne i najbolji rovinjski muzičar. No, htio bih dodati da je njegova uloga u pedagogiji, u radu s mladima, neprocjenjive vrijednosti za cijeli grad. Uostalom, on je mukotrpnim radom ušao u sve tajne rovinjske muzičke autohtone tradicije, proučavao bitinade, arie da nuoto, sve oblike pučkog izražavanja kroz starorovinjski dijalekt s kojim je sljubljen", kaže Egidio Budicin

Početkom kolovoza prošle godine sreo sam Vladu Benussija na ljetnoj terasi rovinjske Zajednice Talijana: kružio je oko razglasnog uređaja i obavljao zadnje kontrole prije nastupa mladih pjevača Zajednice koje su on i supruga Biba podučavali te postupno i brižljivo uvodili u svijet glazbe.

Ciao Cannibale

S obzirom da je Vlado poznat svima u Rovinju, kao uostalom i svugdje u Istri, među ostalim, kao lider rovinjske rock grupe iz šezdesetih godina "I Cannibali" (u prijevodu Ljudožderi), pozdravio sam ga s "Ciao Cannibale" (Zdravo, Ljudožderu). On se okrenuo, nasmiješio i dobacio: "Grazie, go xa cena'" (Hvala, već sam večerao).

Vlado je takav. Uvijek nasmiješen, ugodan, ironičan, britak i, normalno, nikad i nigdje bez glazbe, jer je to njegov život. Nakratko smo popričali i rekao sam mu da sam odlučio istraživati i pisati o rovinjskoj rock sceni iz šezdesetih godina. Poslušao me, odgovorio da je spreman surađivati i dodao: "Sredit ću sjećanja i osobnu arhivu, a morat ćemo se češće viđati".

U ožujku ove godine dogodila se tragedija na obiteljskom imanju u kojoj je Vlado teško stradao uslijed eksplozije plinske boce. Neću sada o tome, on i dalje vodi dugu i tešku bitku u bolničkom krevetu. Čim se negdje skupe rovinjski muzičari iz njegove generacije, neizostavno je pitanje: "Kako je s Vladom?". Svjestan sam da je svaki čovjek osuđen podnositi bol u samoći, svatko je sam sa svojom bitkom ali, nek' Vlado zna da su Rovinježi uz njega. Dok sam mjesecima skupljao materijale i svjedočanstva, postupno se gradila skica izuzetnog, neponovljivog glazbenika svestranih interesa, kolege u Rovinju jedinstveni su u konstataciji da je Vlado sinonim za muziku: kao lider vodećih rovinjskih rock, pop i vokalnih sastava, kao skladatelj, aranžer, zborski dirigent, tekstopisac, komediograf, gitarist, kao neumorni istraživač, interpretator i promotor rovinjske autohtone glazbene pučke tradicije. Na kraju i na početku svega, Vlado se nametnuo kroz cijeli svoj život kao vrsni pedagog, čovjek sposoban prenijeti na druge svoj talent, kao i osobnu strast.

Pedagoški rad

Niz generacija mladih Rovinježa uvedeni su u svijet glazbe zahvaljujući njegovom radu u talijanskoj osnovnoj školi gdje je djelovao kao nastavnik muzičkog odgoja, ali i kroz dobrovoljni rad u rovinjskoj Zajednici Talijana.

Zato, rad oko zapisivanja "minimalističke povijesti" rovinjskog rocka i šire glazbene scene ovoga gradića s velikom muzičkom tradicijom, ne može krenuti bez Vlade Benussija, koji je prva i zadnja stanica u svakom pogledu.

Svakako, dužnost mi je prenijet mu poruku prijatelja i muzičara, akademskog slikara i restauratora Egidija Budicina kojoj se svi pridružuju: "Vlado, tien duro" (Vlado, drži se).

Egidio Budicin zvani Bubolo je vrsni saksofonist, u duši džezista, ali krajem šezdesetih ušao je u rock sastav "I Cannibali" i s Vladom i ostalim članovima benda (Alvise Benussi, Silvio Dandolo, Bruno Zorzetti) nastupao na plesnjacima u mjestima oko Verone u regiji Veneto. "Za mene je on ostao lider, sve se kretalo oko njega, uvijek staložen, nasmiješen i s odgovarajućom dozom ironije i humora. Mislim da je Vlado jedan od najboljih, ako ne i najbolji rovinjski muzičar. No, htio bih dodati da je njegova uloga u pedagogiji, u radu s mladima, neprocjenjive vrijednosti za cijeli grad. Uostalom, on je mukotrpnim radom ušao u sve tajne rovinjske muzičke autohtone tradicije, proučavao bitinade, arie da nuoto", kaže Egidio koji već dugo živi u Zagrebu.

Jedno jutro stiglo mi je pismo iz Zagreba, s crno-bijelom fotografijom iz nastupa Cannibala u kolovozu 1969. godine na pozornici ljetne terase tadašnjeg Circola.

Isto mišljenje o Benussiju dijeli prijatelj Mirko Cetinski. "Dugogodišnji smo suradnici, bili smo na usluzi jedan drugome kadgod je to zahtijevala glazba. Vlado živi isključivo za glazbu koju je kroz cijeli radni vijek znalački prenosio na mlade. Jedan je od najplodnijih kantautora rovinjskih pjesama, njegove su skladbe s pravom ušle u rovinjski klasični repertoar", poručuje Mirko.

Vraćam se opet rock sceni iz šezdesetih godina, i to razgovarajući u stanu Klaudija Božića, cijenjenog i profinjenog basista. Klaudio je iz ladice izvukao sliku iz sredine sedamdesetih, dok je s Vladom svirao u sastavu Arp u nekom rovinjskom hotelu.

Beatlesi i Ljudožderi

Sredinom šezdesetih mladi Rovinježi bili su podijeljeni po muzičkom ukusu: ljubitelji Rolling Stonesa pratili su koncerte rovinjskog benda Grešnici, dok su sljedbenici Beatlesa uživali u skladnom višeglasju Cannibala. Klaudio je svirao i za Grešnike i za Cannibale.

"Istina, Grešnici su bili grublji, pravi rockeri, a Cannibali su gajili Beatlesove melodije. Vlado je bio lider: sjećam se da smo izvodili pjesmu Beatlesa "I will". Dakle, dok s dečki iz Liverpoola tu pjesmu pjevali u dva glasa, Vlado je istu pretvorio u četveroglasnu kompoziciju. Tu bismo pjesmu izveli na kraju koncerata: isključili bismo instrumente i služili se glasovima slijedeći Vladove upute. Bili smo česti gosti pulskog Uljanika, publika nas nije puštala. Iskreno, Vlado ostaje za mene najveći majstor u harmonizaciji glasova, u sklapanju višeglasnog pjevanja, nenadmašan je. Ali tom prilikom želim istaknuti njegovu zaslugu u promicanju rovinjske autohtone muzičke baštine", sjeća se Klaudio.

Akademski muzičar, maestro Massimo Brajković ima iza sebe dugi niz godina suradnje s Vladom. "Više od deset godina bili smo kao braća, nismo svirali nego muzicirali. Moram priznati da sam, iako akademski obrazovan, od Vlada puno naučio. On ima istančan osjećaj za vođenje glasova neovisno je li je riječ o homofonom slogu ili višeglasju. Osobno sam ga procijenio kao rovinjski Palestrina, teško je naći takvog profinjenog i sveobuhvatnog glazbenika, a da ne govorim o njegovoj pedagoškoj ulozi i kao promotora rovinjske arhaične muzičke i dijalektalne tradicije. Iako Vlado nije akademski glazbenik, ponekad mu zavidim jer je svojim vokalno- interpretativnim te ritmičko-harmonijskim sposobnostima nadmašio visoko obrazovane glazbenike iz jednostavnog razloga što on sve to nosi u sebi - za druge".

Reminiscencije

Svako toliko idem do ljetne terase Zajednice Talijana: sjedim u tišini i razmišljam o vremenu koji prolazi, "slažem" koncerte mladih rockera iz prošlih vremena, nastupe zbora kulturno-umjetničke udruge "Marco Garbin", sjetim se Vladovog, Mirkovog, Sergiovog glasa, glasa rovinjske primadonne Liliane Budicin, starih izvođača rovinjskih bitinada. Germano Ettorre je više od 40 godina pjevao s Vladom. S njim je 35 godina pjevao u kvartetu Le Quattro Colonne. Nepobitna je činjenica da vrijeme prolazi, ali je muzika vječna, što nije fraza, dovoljno je na trenutak predahnuti i prepustiti se zovu pjesme, ako ikako možete, Vladove pjesme i glasa. (Napisao Elio VELAN)