ŽRTVA ORGANIZIRANOG KRIMINALA: Patricija Kos Pešut iz Buja stradala u namještenoj prometnoj nesreći u Nepalu

Odmah nakon prevaljenih 30-ak kilometra na glavnoj cesti od Kathmandua prema Pokhari doživjeli smo vrlo neobičnu prometnu nesreću s frakturama, zbog kojih smo istog dana hitno operirani u državnoj bolnici. Tijekom narednih dana u kaotičnom ozračju bolnice polako se počela raspetljavati mreža spletki. S vremenom smo shvatili da smo zapravo žrtve organiziranog kriminala iz kojega smo jedva izvukli živu glavu, počevši od namještene prometne

Patricija Kos Pešut, stomatologinja rodom iz Buja strastvena je planinarka i ljubiteljica Dalekog istoka te autorica knjige Dani od Nepala. Svoju knjigu predstavit će 9. travnja u Rovinju u dvorani Doma kulture s početkom u 19 sati.

U razgovoru s autoricom putujemo kroz mističnu zemlju, ali otkrivamo i kako su na zadnjem putovanju u Nepalu 2016. godine ona i suprug preživjeli prijevaru i napad umreženih pljačkaša, o čemu je pisala u knjizi. Patricije se danas oslanja na štaku dok hoda jer je imala tri operativna zahvata na lijevoj nozi kao posljedica prometne nesreće. Za dlaku je mogla ostati bez noge. No unatoč svemu i ponekoj suzi koja klizne niz obraz dok se prisjeća nekih stravičnih momenata, priželjkuje nova putovanja.

- Kako sam u prva dva boravka u Nepalu uspostavila kontakt s vrlo simpatičnim Nepalcem i njegovom suprugom bilo mi je jednostavno doći opet. Sve nam je on organizirao. Nisam morala tražiti smještaj, birati kod koga ćemo iznajmiti motor i baviti se detaljima organizacije.

- I tu započinje vaše dramatično putovanje u kojem postajete žrtve organiziranog kriminala u Nepalu. A sve je počelo napadom razbojnika na cesti... Vas dvoje ste nakon napada stalno pred nekim neshvatljivim izborom između dva zla i prava je sreća da ste se domogli happy enda, ali s teškim tjelesnim ozljedama. Osjećate li se pomalo krivima zato što ste se odmakli od uobičajene turističke rute?

- Ako je doći otvorena srca i htjeti se slobodno kretati po zemlji koja se vodi kao jedna od najsigurnijih i najsrdačnijih prema turistima, onda smo krivi. Mi se nismo udaljili s uobičajene rute. Iznajmili smo motor, a o smjeru našeg kretanja su bili obaviješteni prijatelj iz Hrvatske koji je tada boravio u Nepalu i lokalni prijatelj, sada vlasnik turističke agencije koji se u prethodna dva puta pokazao kao osoba na koju se može računati ako išta zapne. Ali što se dogodilo? Odmah nakon prevaljenih 30-ak kilometra na glavnoj cesti od Kathmandua prema Pokhari doživjeli smo vrlo neobičnu prometnu nesreću s teškim tjelesnim ozljedama, frakturama, zbog kojih smo istog dana hitno operirani u državnoj bolnici. Tijekom narednih dana u kaotičnom ozračju bolnice polako se počela raspetljavati mreža spletki te smo s vremenom shvatili da smo zapravo žrtve organiziranog kriminala iz kojega smo jedva izvukli živu glavu, počevši od namještene prometne. No problemi i scene horora se nastavljaju sve do povratka u domovinu jer očito kriminalci nisu bili zadovoljni količinom izvučenog novca. Srećom pa smo stupili u kontakt s našim počasnim konzulom koji nam je pomagao pri odlasku iz Nepala.

- Iako je vaše iskustvo bilo bolno, u knjizi nikoga ne osuđuješ, nego si proživljeno nastojala opravdati smještanjem u kontekst surovih društveno-ekonomskih promjena i rastućeg turizma u Nepalu, kao jednog od glavnih izvora prihoda te zemlje. Misliš li da je to promijenilo ljude ili su novonastale okolnosti pokrenule u njima ono što je u represivnom sistemu bilo kažnjavano?

- Mislim da je galopirajući razvoj turizma uzrok velike pohlepe. Kroz godine sam uočila da cijene rastu velikom brzinom. Kod njih je cjenkanje u trgovanju vid kulture. Prva cijena je uvijek astronomska i ona se ruši s malo truda. Ali kada dođe turist koji na ponuđenu prvu cijenu plati bez riječi i ne traži da mu se vrati ostatak, formira se nova cijena. Pa kad ta navika uzme maha, onda se valjda smišljaju razni načini kako od turista uzeti još i još više novca i na opasan, kriminalan način što se dogodilo i nama. Tako sam čula da su organizirano u planinama trovali turiste kako bi ih mogli spašavati u bolnicama za ne male iznose pa su neke osiguravajuće kuće počele odbijati prodavati putno osiguranje za Nepal.

- Unatoč okrutnoj zbilji, neki čitatelji knjige nisu se identificirali s vama, već vas prozivaju radi toga što vam se zbog proživljenoga sada percepcija o toj zemlji promijenila.

- Zanimljive su mi reakcije publike na predavanjima, kao i čitatelja. Sve su one subjektivne isto kao i moj doživljaj. No, kada te netko koga ne poznaješ u nekoj dalekoj zemlji gleda s jako puno mržnje, i ti ne razumiješ o čemu se radi, a nalaziš se u situaciji života i smrti pa shvatiš da te je upravo ta osoba dovela u ovu situaciju, možda je doza cinizma koja se tada pojavi samo jedan oblik obrambene reakcije, a možda je samo ljudska slabost. Ne znam. Kada jedan dio svijeta toliko zavoliš da ti predstavlja drugi dom i tamo te napadnu za šaku novčića i boriš se za vlastiti život, otvaraju se vrata raznim emocijama. U sebi sada nemam ni ljutnju, ni nekakvu želju za osvetom ili istjerivanjem pravde. Ali rana je ostala. I vezana je za mjesto gdje je nastala. Bit će zanimljivo promotriti kako ću se osjećati kada budem opet otišla na istok.

- Spominješ da je bijelac u Indiji, Nepalu i susjednim zemljama jednako bankomat. Je li možda taj isti bijeli čovjek kroz povijest, a danas kao turist, svojim ponašanjem u tim zemljama prouzročio svekoliko žicanje para, a kod kriminalaca probudio želju za pljačkom i nekom vrstom osvete?

- Uvjerena sam u to. Indija je zemlja s dugom tradicijom bogatstva. Jednog su dana došli bogati Englezi, nametnuli se kao gospodari i nemilice krali što su mogli. Mislim da je to velika stavka u stvaranju jednog takvog negativnog stava prema bijelcima, a svaki turist koji svojim ponašanjem ponavlja tu shemu, dodatno potpiruje vatru. Onog trena kada iznuđivanje novca dosegne dozu neukusa, postane iritantno.

- Mnogi putnici u tim dalekim destinacijama skloni su idealizirati ih kao nešto nedodirljivo i sveto, hvaliti običaje, ljude, kulturu, prirodne ljepote, ali nekako sam sklona mišljenju da su ljudi na ovoj kugli zemaljskoj ipak svugdje isti. Ima dobrih i zlih ljudi, te vrlo malo iskrenih prijatelja, a mnoge stvari u životu ovise o pukoj sreći. Sve se to u tvojoj knjizi pokazalo točnim i zato vaš nemili događaj treba promatrati kroz univerzalnu prizmu te iz lošeg iskustva izvući ono najbolje, zar ne?

- Upravo tako. Istovremeno smo imali ljude koji su nas napali i ljude koji su nam pomagali. Medicinske sam struke i redovno promatram kako se liječnici ponašaju prema pacijentima. Viđa se svega. Doktor koji nas je operirao i brinuo o nama u bolnici je jedan od najboljih doktora koje sam upoznala. S njim sam bila u redovnom kontaktu tako da sam mu, nakon nedavne operacije, odmah javila da ću napokon uskoro prohodati. Svugdje ima ovakvih i onakvih ljudi. Organizirani kriminal je kod nas svakodnevnica na koju smo oguglali. Nijanse su u načinu prilagodbe scenarija podneblju.

Bila bih licemjer kada bih putnicima koji se spremaju na daleka putovanja rekla da se uvijek drže velike grupe jer je, za moje poimanje putovanja, velika grupa je barijera u kontaktu s lokalnim ljudima. Isto tako ne mogu nikome reći da putuje bezbrižno sam sa cvijetom u kosi ili s jednom osobom, odnosno onako kako mislim da je doživljaj posjećenog kraja puno dublji, jer sam sada bila u situaciji gdje sam jedva izvukla živu glavu. Zato bih putnicima koji kreću na daleka putovanja savjetovala da putuju onako kako im je najdraže i budu otvoreni prema iskustvima koje takvo putovanje donosi.

- Vratimo se ranijim putovanjima u Nepal. Kada si ga prvi put posjetila? Kako su kasnije tekli susreti sa tom planinskom zemljom i jesi li uočavala promjene. Naime, još uvijek se šačica komunista suprotstavlja neoliberalnim kapitalistima koji sada vladaju?

- Prvi put sam otišla u Nepal 2009. kada je grupa maoista imala svoje akcije. Bila sam u Kathmanduu kada su prisilili stanovništvo na trodnevni štrajk. Nitko nije smio raditi. Dućani, prijevoz...sve je bilo mrtvo. Jedino su dozvolili da jedan autobus uz vojnu pratnju vozi turiste na aerodrom tako da nismo morali pješke s teškom prtljagom do aviona. Kada sam se vratila 2011. godine toga više nije bilo, ali su maoisti dobili puno veću vlast. Treći put (2016.) sam doživjela potpuno drugačiji grad. Osim što su pojedini dijelovi razrušeni u potresu, šokirao me ogroman broj kineskih dućana, restorana, hotela kojih prije uopće nije bilo.

- Koliko dugo planinariš, koje si zemlje i vrhove osvojila i što te osobito privlači u zemljama Dalekoga istoka?

- Planinarim zadnjih 20 godina. Uglavnom sam bila orijentirana na slovenske i talijanske Alpe i okolna hrvatska brda za jednodnevna planinarenja. Moje najviše točke su prijevoj Thorong La 5.416m (2009.) te vrhovi Kala Patthar 5.550m (2011.) i Imja Tse/Island Peak 6.189m (2011.). Daleki istok me na prvu privukao zbog planina. Tijekom prvog boravka u Nepalu postalo mi je zanimljivo uspoređivati zapadni i istočni pristup svakodnevnim stvarima. Tjeralo me na razmišljanje i preispitivanje vlastitih stavova i navika. Pa sam se tamo redovno počela vraćati.

- Kako si putovala u te zemlje i koliko dugo bi odsjedala?

- Letjela sam do dvaput godišnje i ostajala bih po mjesec dana u vlastitom aranžmanu. Osim u grupi ljudi, znala bih putovati i sama. Redovno sam uspostavljala kontakte s domicilnim stanovništvom i susreti su uglavnom bili vrlo srdačni. Komunikacija je tamo puno jednostavnija, nego kod nas. Ljudi su vrlo otvoreni i pristupačni. Znalo bi mi se čak dogoditi da bi netko počeo razgovarati sa mnom na nekom lokalnom dijalektu. Ja bih odgovorila na engleskom, a mogla sam slobodno i na čakavštini. Mada ni jedna ni druga strana ne bi razumjela ni jednu izgovorenu riječ, bilo bi to ugodno ćaskanje i mi bi na neki način znali o čemu smo razgovarali.

- Još putuješ za Indiju, u Rishikeshu gdje se školuješ za himalajsku jogu?

- U Rishikeshu sam pronašla mjesto gdje učim o stvarima koje me zanimaju još iz studentskih dana. Moja velika želja je već tada bila spojiti medicinsko znanje istoka i zapada i imati kompletniji pristup čovjeku i njegovim mogućnostima regeneracije. Trenutno su putovanja u Indiju na pauzi jer mi je to fizički neizvedivo. Prvo zbog zdravstvenog stanja, zatim trudnoće, a sada male bebe. Kad se uvjeti poklope, školovanje se nastavlja.