JEZIK OKO NAS (2)

VUČJA DJECA ili djeca bez jezika, lišena komunikacije u okovima roditeljskog zlostavljanja

Riječ je, zapravo, o takozvanoj "divljoj djeci" (engl. wild children), "neodgajanoj djeci" (engl. feral children) ili "vučjoj djeci" (engl. wolf children), kako ih opisuje sva relevantna literatura, jer su ta nesretna djeca u najranijoj dobi obično zatvarana u krajnje neuvjetne prostore za život (zapuštene podrume, pseće kućice, vučje jazbine, divlje šume, i slično) bez ikakva doticaja s drugima, osim onog najnužnijeg prema neshvatljivim kriterijima njihovih vlastitih roditelja

| Autor: Prof. dr. sc. Renata Šamo, Filozofski fakultet Sveučilišta u Puli
Dječak iz filma "Ničiji sin"

Dječak iz filma "Ničiji sin"


U ovo naše doba brzog širenja informacija pod snažnim utjecajem tehnološkog napretka donekle neočekivano lako dolazimo do najrazličitijih podataka, a neki od njih nas doista ostavljaju nijemima iako bi upravo o njima trebalo što više govoriti u javnosti. Nasilje, u roditeljskom domu ili među vršnjacima, jedna je od tih tema, pred kojom smo nerijetko skloni potpuno zatvoriti oči i odbiti preuzeti bilo kakvu odgovornost kao dio zajednice. Postoje iznimno grubi oblici nasilja nad djecom (doduše nasilje je uvijek grubo), no možda se najnevjerojatniji od njih odnosi na svjesno ometanje uobičajena jezičnog razvoja u najranijoj djetetovoj dobi zbog nedostupnosti bilo kakve normalne komunikacije. Činjenica je, ipak, da su navedeni slučajevi roditeljskog zlostavljanja vrlo rijetki, što ih posljedično čini mnogo zanimljivijim u javnosti, kao i poticajnijim za stručno promatranje i tumačenje.

Svojevrsnu zbirku tih pretužnih dječjih sudbina nalazimo, primjerice, kod Michaela Newtona u njegovoj knjizi, objavljenoj 2002. u Londonu, pod naslovom Savage Girls and Wild Boys (nije prevedena na hrvatski jezik). Riječ je, zapravo, o takozvanoj "divljoj djeci" (engl. wild children), "neodgajanoj djeci" (engl. feral children) ili "vučjoj djeci" (engl. wolf children), kako ih opisuje sva relevantna literatura, jer su ta nesretna djeca u najranijoj dobi obično zatvarana u krajnje neuvjetne prostore za život (zapuštene podrume, pseće kućice, vučje jazbine, divlje šume, i slično) bez ikakva doticaja s drugima, osim onog najnužnijeg prema neshvatljivim kriterijima njihovih vlastitih roditelja. Nerijetko su ih roditelji još fizički zlostavljali, kao da im nije bilo dosta udaljavanja od najbližih članova obitelji.

Noam Chomsky

Praktično isključena iz svijeta i neposrednog okruženja ta djeca nisu ni trebala jezik kao osnovno komunikacijsko sredstvo, to jest nisu imala s kim razgovarati, pa nisu ni uspijevala razvijati svoju jezičnu sposobnost kad je to bilo potrebno i onako kako je to bilo potrebno. Mi bismo lingvisti opisanim životnim uvjetima pripisali nedostatak jezičnog unosa (engl. language input), a bez njega nije moglo doći ni do jezičnog ostvaraja (engl. language output). Drugim riječima, ako dijete nije izloženo određenom jeziku, ne može ga ni usvojiti, jer se nalazi u sredini koja smatra da mu ljudski kontakt pomoću (određenog) jezika nije potreban ili da ga ni ne zaslužuje. Ne zaboravimo kako je naša sposobnost da se koristimo bilo kojim prirodnim jezikom urođena, odnosno ljudska je vrsta genetski programirana da nauči govoriti neki, najmanje jedan jezik. Koji će to jezik biti, dakako, ovisi o okruženju u kojem se nalazimo, stoga je većini na ovim prostorima hrvatski jezik materinski, jer smo njime svakodnevno okruženi, to jest intenzivno smo uronjeni u taj jezik i pripadamo njegovoj govornoj zajednici. Nasljeđujemo ga, štoviše, od roditelja, iako njihovi životni odabiri mogu donekle zamagliti naš jezični identitet već na samom životnom početku.

To se događa, primjerice, kad roditelji čiji je materinski jezik hrvatski dobiju potomka izvan domovine te gotovo od prvih trenutaka s njim komuniciraju na jeziku nove sredine. Najčešći razlog jest njihova želja i/ili potreba za što učinkovitijim uklapanjem u novi život i što snažnijim razvijanjem osjećaja pripadnosti novom okruženju, a nerijetko i stanoviti (ne)opravdani bijeg od prvotnog identiteta. Postoje, također, oblici dvojezičnosti ili, čak, višejezičnosti od ranog djetinjstva, po mnogo čemu poželjni, ali

te pojavnosti nisu predmet ovog razmatranja. Opće je poznato kako je jezik specifičnost ljudske vrste, ali je na to u stručnim

krugovima prvi otvoreno ukazao danas najcitiraniji živući lingvist Noam Chomsky, za kojeg mnogi i ne znaju da je, iznad svega, vrhunski lingvist (slagali se s njegovim brojnim teorijama

i modelima ili ne), pa tek onda ugledni ljevičarski aktivist svjetskog glasa. Našu je sposobnost usvajanja prvog jezika nazvao univerzalnom gramatikom (krat. UG), smatrajući kako se

rađamo s univerzalnim jezičnim znanjem, koje se aktivira kad se nađemo okruženi određenim jezikom u najranijoj dobi, pa na tom jeziku prvo i progovorimo. Dječji mozak nije, dakle, tabula rasa na koju tek treba upisati sadržaj, kako se nerijetko misli, nego djeca već posjeduju početno jezično znanje koje se aktivira u povoljnim uvjetima.

Jezik i govor

No, ako smo lišeni usvajanja materinskog (prvog) jezika u za to predviđenoj životnoj dobi, posebice zbog izoliranosti u

surovim uvjetima, najvjerojatnije niti nećemo naučiti govoriti, barem ne potpuno. Takvo je nativističko (jezik posjedujemo od rođenja) razmišljanje poslužilo kao podloga za takozvanu

pretpostavku o kritičnom razdoblju (engl. Critical Period Hypothesis, CPT), a njezin je tvorac američki neurolog Eric Lenneberg. Proučavajući biološku podlogu jezika (ujedno naziv

njegova kanonskog djela iz 1967. godine), upozorio je na to da se jezično znanje ne može poistovjetiti s govorenjem, što je zaključio na temelju kliničkih istraživanja s djecom oštećena mozga. Zanimljiv je primjer dječaka koji je razumio priče, odgovarao na pitanja pomoću

sličica ili kimanjem glave i slijedio složenije upute iako nije mogao normalno, artikulirano govoriti. Dokaz za nepotpun jezični razvoj, odnosno gornju pretpostavku, upravo je najprije pronađen kod "divlje djece", koja su obično otkrivana dok su bila u pubertetu ili poslije njega. Naime, smatra se kako od druge godine do puberteta traje takozvana lateralizacija mozga, odnosno njegova funkcionalna specijalizacija, pa lijeva polutka dotad preuzima sve jezične

funkcije. Nakon puberteta naš mozak gubi plastičnost, odnosno djeca nakon određene dobi imaju prilično smanjenu sposobnost jezičnog usvajanja. Drugim riječima, kritično razdoblje za usvajanje materinskog jezika traje od druge do trinaeste godine života.

Slučaj iz Bosne

Kao što sam već spomenula, brojni su primjeri "divlje djece" opisani u literaturi, a neki su od njih čak privukli filmske autore. Slavni francuski režiser François Truffaut snimio je ljubiteljima sedme umjetnosti dobro poznati film L'enfant sauvage 1970. godine o jednom od najstarijih slučajeva, onom dječaka Victora koji je pronađen potpuno napušten u šumi na jugu Francuske 1797. godine. Na tragu problematiziranja etičkih dilema socijalizacije ujedno je novija, američka drama Nell iz 1994. godine s popularnom Jodie Foster u naslovnoj ulozi djevojčice, koja odrasta, istina s majkom, ali izolirana u brvnari u prostranstvima Sjeverne

Karoline, što utječe na njezinu sposobnost komunikacije. Turobna predratna stvarnost u Bosni na svjetlo dana, pak, iznosi primjer dječaka pronađenog 1988. godine u snježnoj šumi kako urla, očito odrastao okružen vukovima i bez ljudskog kontakta, što objašnjava činjenicu da se četveronoške kretao, agresivno ponašao, odbijao nositi cipele i režao umjesto da je govorio neki artikulirani jezik. Njegova će se tužna sudbina još više zakomplicirati tijekom rata 1990-tih, a sve će to na platnu ovjekovječiti srpski režiser Vuk Ršumović u filmu Ničije dijete. Nastao u hrvatskoj koprodukciji 2014. godine taj će film poslije dobiti tri nagrade na venecijanskom filmskom festivalu.

Unatoč određenim dokazima o nepotpunom jezičnom razvoju u sličnim slučajevima usredotočenim na biološku zrelost, bez obzira na ozbiljna nastojanja vrhunskih stručnjaka da svojim pacijentima pomognu u naknadnoj socijalizaciji i komunikaciji te ih što više približe vršnjacima bez sličnih iskustava odrastanja, nužno je dodati kako ostali čimbenici pritom nisu bili uključeni u razmatranja - o životu koji je prethodio stanju u kojem su zlostavljana, to jest napuštena i zapuštena djeca pronađena uglavnom nije poznato mnogo, a katkad ništa.

Uzimajući u obzir dvojbene ishode istraživanja provedenih na uzorku "divlje djece", kojima su naknadno pridodali djecu s oštećenim sluhom i djecu s Downovim sindromom, ne može se

pouzdano tvrditi kako postoji neko kritično razdoblje unutar kojeg se usvaja prvi jezik, pa nije moguće ni prihvatiti biološku zrelost kao jedini čimbenik u ovim raspravama. Stoga se u literaturi obično navode jaka i slaba inačica pretpostavke, to jest pretpostavlja se isključiva nemogućnost usvajanja prvog jezika nakon pubertetske dobi, ali i postojanje naknadne mogućnosti pri čemu, ipak, treba biti svjestan jezičnih nepravilnosti, općenito postizanja slabijih rezultata i udaljavanja od razine uspješnog (ideala?) izvornog govornika.

U stručnim krugovima danas je uglavnom prihvaćena slabija inačica. No, tumačenje procesa ovladavanja nematerinskim ili inim jezikom znatno komplicira predodžbu o (ne)postojanju kritičnog razdoblja na individualnoj razini jezičnog razvoja, ali o tom nekom drugom prigodom.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum