MEĐUŽUPANIJSKA SURADNJA

UČKA I ĆIĆARIJA U NOVOM VIJEKU Kamik do kamika na kunfinima sjevernoistarskog gorja

| Autor: Gordana ČALIĆ ŠVERKO
Arhiva G. I.

S graničnih oznaka, kamena međaša, tog pomalo zapostavljenog dijela kulturno-povijesnog nasljeđa, polako se otklanja veo zaborava. Zaslužan je za to Arheološki muzej Istre iz Pule koji će svojim novim projektom "Učka i Ćićarija u novom vijeku" nastaviti s njihovim sustavnim istraživanjem, a ovoga puta interdisciplinarnim pristupom obraditi područje sjevernoistarskog gorja koje je slabo arheološki, arhivistički i historiografski istraženo.

 U sklopu projekta "Učka i Ćićarija u novom vijeku" prikupit će se arheološka građa i arhivsko gradivo te donijeti nova saznanja o prostoru masiva Učke i Ćićarije. Terenskim obilaskom dokumentirale bi se prvenstveno granične oznake, ali i ostala dostupna novovjekovna građa. Na projektu surađuju dvije značajne institucije iz dvije županije Istarske i Primorsko goranske - Arheološki muzej Istre iz Pule i Državni arhiv iz Rijeke. U radnom timu su Tatjana Bradara, arheologinja iz AMI-ja, Markus Leideck, povjesničar i arhivist iz Državnog arhiva u Rijeci te Nenad Kuzmanović dobar poznavatelj terena. Doprinos proučavanju dat će i povjesničari i jezikoslovci Ivana Eterović i Igor Eterović koji će obradit toponime. 

Popisivanje oznaka 

Arheološki muzej Istre prije desetak godina započeo je s projektom popisa graničnih oznaka na istarskom poluotoku od srednjeg vijeka do naših dana. Cilj je prvenstveno očuvati od uništenja i zaborava materijalnu građu, granične kamene oznake, nepoznate i nedovoljno obrađene. Rezultati rada objavljeni su u raznim tekstovima, a objavljene su i dvije monografije. Prva monografija pod nazivom "Kamik na kunfinu, granične oznake u istarskim šumama", koja je obradila šest značajnih šumskih kompleksa objavljena je 2013. godine, a druga o mletačko-austrijskoj granici u Istri 2017. godine koja je dobila godišnju nagradu Hrvatskog muzejskog društva za provedeni istraživački rad koji je rezultirao stručnom publikacijom.

- U novom muzejskom projektu "Učka i Ćićarija u novom vijeku", s čijom smo realizacijom započeli lani, metodologija rada ista je kao i kod prethodnih istraživanja. Temelj rada, predstavljaju stare karte i stari dokumenti koji olakšavaju terensko istraživanje i pronalazak materijalne građe. U ovom projektu bazirali smo se, iako ne isključivo, i na elaborate i karte iz Katastra Franje I., iz prve četvrtine 19. stoljeća. Elaborati, manje poznati i korišteni od karata katastra, sadrže između ostalog i opise katastarskih granica na njemačkom i talijanskom jeziku.

-Opisi u kojima se detaljno navodi kojim pravcem je išla granica, kako su izgledale granične oznake, natpisi na njima, kao i njihove pozicije. Obradit će se katastarske općine koje su se nalazile na prostoru Učke i Ćićarije odnosno današnje Istarske i Primorsko-goranske županije. Donijet će se novi nepoznati i zanimljivi podaci iz dokumenata koji su čuvaju u raznim arhivima u zemlji i inozemstvu, najavila je Bradara.

Prije samog izlaska na teren sve će se detaljno kabinetski proučiti. Karte se georeferenciraju i preklapaju s današnjim da se uz pomoć GPS-a olakša hodanje po terenu i pronalazak oznaka. Proučavaju se toponimi koji mogu odgovarat današnjem stanju na kartama, iščitavaju stari dokumenti.

Osim samostojećih oznaka, sačuvane su i one uklesane u kamen stanac čije pronalaženje uvelike ovisi o kutu padanja svjetlosti i/ili vegetaciji koja otkriva da li je uklesana godina, križ, slova. Neke su granične oznake u proteklih dvjestotinjak godina otkako su postavljene, zatrpane zemljom, neke obrasle u vegetaciju, a da bi se uopće pronašle manje će se hodati po putovima, a puno više probijati po dosta nepristupačnom i teško prohodnom terenu. 

Učka, pa Ćićarija 

S obzirom na to da se radi o velikom području planirano je prvo obraditi područje Učke, a nakon toga Ćićarije. Učka bi se, kaže Bradara, istraživala otprilike tri godine nakon čega bi slijedila monografska objava. Nakon objave prvog dijela nastavilo bi se s istraživanjem prostora Ćićarije te objavom dobivenih rezultata drugog dijela. Bila bi to treća monografija o istraživanjima graničnih oznaka.

Granične oznake opisivane su i objavljivanje i ranije, ali ovim projektom se po prvi puta sistematski obrađuje određena cjelina, odnosno razgraničenje i označavanje primjerice šuma, gospoštija, nekadašnje državne granice te se popisuju sve dostupne i sačuvane granične oznake. Stari pisani dokumenti postaju materijalizirani.

Trenutnim stanjem istraživanja, granična oznaka pronađena na najvišoj nadmorskoj visini od 1.215 metara nalazi se ispod Malog Planika. Na njoj su zabilježena slova P i L te križevi. Označavala je razgraničenje između nekadašnje Pazinske grofovije (slovo P) i Gospoštije Lupoglav (slovo L).

Općenito označavanje križem predstavlja najstariju i najjednostavniju oznaku, a trebalo je označavati područje religiozno zaštićeno i nepovredivost samih granica. Križem se označavalo i na područjima teško pristupačnim odnosno tamo gdje nije bilo moguće transportirati građu ili oznaku. Križ se pojavljuje samostalno ili popraćen slovima i/ili brojevima.

Još je početkom 2013. godine kada je u nakladi Arheološkog muzeja Istre objavljena knjiga iz edicije Monografije i katalozi pod nazivom "Kamik na kunfinu, granične oznake u istarskim šumama", istaknuto kako je cilj tog projekta sustavno pronalaženje graničnih oznaka i međa diljem Istre. Osim šuma, u tom je izdanju naglašeno kako se bilježe i oznake nekadašnje mletačko-austrijske granice, posjeda feudalnih gospoštija i seoskih općina. Za prvu monografsku objavu odlučeno je predstaviti kamene granične oznake šest šumskih kompleksa koji su bili od značaja za vrijeme mletačko-austrijskog razdoblja: Motovunske šume, Kornarije, Kontije, Vidorna, Šijane i Ližnjemora. Sastavni dio monografije su i karte na kojima je prikazano rasprostiranje šuma te su popisane granične kamene oznake vidljive u tom trenutku. Iz dosadašnjih istraživanja proizlazi da na području Hrvatske nije sačuvan ovoliki broj graničnog kamenja, pogotovo onog koje je označavalo šume za vrijeme Mletačke Republike, ali i drugih označavanja, kao što je na istarskom poluotoku.

Među zanimljivostima, svakako valja izdvojiti i tu da je, s obzirom na vrlo visoku državnu važnost Motovunske šume, tadašnje šume sv. Marka, koja je bila izvor hrastove građe za brodogradnju, Venecija njene granice više puta obilježavala graničnim oznakama. Zasigurno najpoznatija istarska šuma, stanište skupocjenih tartufa i jedinstveno stanište hrasta lužnjaka na Mediteranu, u doba Mletačke Republike bila je u cijelosti omeđena kamenim međašima različite visine i težine, neki od njih visoki su preko tri metara, a teški gotovo tonu. Danas nalazimo dvije vrste graničnog kamenja iz 18. stoljeća; ono jednostavnijeg i ono malo složenijeg oblika na kojima je uklesan i venecijanski krilati lav i naziv predjela. 

Venecijanski dokument 

Zanimljiv je dokument koji se čuva u Državnom arhivu u Veneciji kojim Senat odobrava označavanje granica šume kako bi bila vidljiva linija između državnog i privatnog vlasništva te se spriječilo neovlašteno korištenje šume. Inženjer koji je odredio granicu Motovunske šume i projektirao granične oznake 1779. godine, vidljive i danas bio je Cristoforo Bighignato. Iz dokumenta također saznajemo i troškove izrade tristo oznaka za sveukupno 1.500 venecijanskih dukata. Poznato je i da se planiralo postaviti oznake od kamena vezanih mortom, ali da su zidari prema mišljenju inženjera tražili previsoku plaću za rad koji je uključivao radne sate za prijevoz materijala, izradu i postavljanje na određeno mjesto. Na kraju se Bighignato sam kandidirao za izvođenje radova.

Nagovješteno je tada da je ta monografija samo prva u nizu o graničnicima te da se istraživanje tog nažalost zapostavljenog dijela kulturno-povijesnog nasljeđa nastavlja. Tako je i bilo, a istraživački dio rezultirao je drugom monografijom posvećenom mletačko -austrijskoj granici na području Istre. Rezultat je interdisciplinarne suradnje brojnih istraživača i institucija. Metodologija rada bila je slična kao i kod pronalaženja graničnih oznaka šuma, ali je istraživanje obuhvatilo daleko veće područje. U razdoblju od 2013. do 2016. godine pregledana je nekadašnja mletačko-austrijska granica koja se protezala kroz Italiju, Sloveniju i Hrvatsku, u dužini od 178 kilometara. Ukupno je prehodano preko 550 kilometara i zabilježeno je 56 graničnih oznaka.

Prema raznim izvještajima prilikom označavanja mletačko-austrijske granice u Istri polovicom 18. stoljeću dogovorena je cijena viša nego drugdje za izradu oznaka iz razloga što je bilo teže dopremiti materijal u brdovite krajeve, pomoću kola male zapremnine koja su mogla proći uskim i planinskim cestama kao i manjim životinjama koje su se na ovom području koristile. Prijevoz, uz naknadu, obavljale su lokalne zajednice. Isto tako radove na označavanju granice pomoću iskopanih jaraka, gradnje zidića, slaganja hrpe kamenja radile su općine uz granicu, a kako su sela bila slabo naseljena tražilo se da u pomoć ovim dođu i mještani drugih bližnjih sela. Seoske zajednice bile su dužne održavati granicu, u slučaju nemara i štete pobrinuti se o potrebnom materijalu i troškovima. Za istarske granične oznake karakteristično je što su se označavale toponimom dok su se drugdje obilježavale rednim brojem, primjerice oznaka "Pristava", na granici između Lupoglava i Roč; oznaka "Kamena vrata".

(Ne)poznato nasljeđe

- Zahvaljujući ovim knjigama, istarske granične oznake više ne predstavljaju nepoznato kulturno nasljeđe. One predstavljaju jedan od najboljih primjera dobre prakse proučavanja i valorizacije kulturno povijesne baštine, istaknuo je u predgovorima knjiga Darko Komšo, ravnatelj Arheološkog muzeja Istre.

Rezultati najnovijeg muzejskog projekta "Učka i Ćićarija u novom vijeku", koji je tek započeo objavit će se u trećoj monografiji, u dva dijela od kojih bi prvi, kako je najavljeno, iz tiska moga izići za tri godine.

- Nadamo se da ćemo ovakve zanimljive podatke pronaći i u tek započetom projektu. U popisu oznaka šuma i mletačko-austrijske granice susretali smo se u većini s klesanim oznakama, samostojećim, iz komada kamena, najčešće od vapnenca, manje pješćenjaka; ili onim zidanim, a što nam potvrđuje i prisustvo zidara i kamenoklesara koji se spominju i u dokumentima. U ovom projektu, prema prvim rezultatima, možemo očekivati više oznaka uklesanih u kamen stanac, a samim time izazov u radu je daleko veći jer iako su ove oznake možda jednostavnije za izradu teže ih je pronaći na terenu a i fotografirati, napomenula je Bradara.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini