Zamislite neobičnu scenu: novinarka dolazi u radni posjet sugovornici, a ova joj kaže neka legne i opusti se jer vidi da je pod stresom i zatim joj pripremi ručak uz koji opušteno razgovaraju. Liječnica Slavica Ezgeta iz Poreča, s 43 godine radnog iskustva specijalistice opće medicine, konzultantica za mentalnu zaštitu djece i adolescenata te vrsna psihoterapeutkinja prepoznala je isprva moj "novinarski stres", a onda smo razgovarale kao da se poznajemo stotinu godina. Tako to biva s jednostavnim, neposrednim i energičnim ženama s fascinantnim sudbinama.

Mnogi hvale Slavicu kao uspješnu liječnicu i psihoterapeutkinju, ali se dive i njezinom umjetničkom daru. Iako umirovljenica od kraja 2020., puna je životnog zanosa i ideja te udivljeno priča o svemu.

- Volim ljude, volim pomoći, specijalistica sam opće medicine s edukacijom za rješavanje bolnih stanja iz manualne medicine, iz psihoterapije, znatiželjna, uporna u onome što me zanima i veseli. Volim život, boje, kretanje, ples, muziku, slikanje, hodanje kraj mora, plivanje, putovanja... Svake zime pronađem novi izazov pa sam bila na radionicama fotografije, trbušnog plesa, tečajevima stranih jezika, sviranja mandoline te brojnim grupama koje su seminarski obrađivale odnose među ljudima psihoterapijom i uvidom u vlastiti život, nabraja Slavica u dahu.

Kako joj to sve uspijeva kad dan traje samo 24 sata?

- Dio toga sam mogla ostvariti jer su djeca odrasla pa sam živjela svoj život. Nisam bila samohrana majka, moja djeca su imala oca i majku koji su se trudili i voljeli i kad više nisu živjeli zajedno. Partnerstvo u odgoju i ljubavi za djecu je uvijek obaveza. Sretna sam majka odraslih sinova i snaha te baka četvero unučadi. Skrbni su roditelji, partneri, odgovorni i stručni u svom poslu, a ja imam svoje prijatelje, svog partnera za putovanja, svoju umjetnost, a odnedavna je tu i nordijsko hodanje i vježbanje kod Zorana. Organizirana sam, što je najbitnije, u svakom trenutku života, ističe.

Rođena je u Osijeku. Za oca je, kaže, bila princeza, a majka ju je učila radnim navikama, čišćenju, pranju, kuhanju, spremanju, "više kao mala sluškinja i žaba".

- Kad je tata bio doma, ja sam čitala, pričala, plesala s tatom svoje prve plesne korake, bila svuda. Čitala sam pod baterijskom lampom, išla na stolni tenis. Onda sam se u braku, kao što to žene često čine, podredila onom "mi" i zatomila svoje potrebe i želje, a kako smo bili dva ekstrema, ja ekstrovert, orijentirana i potrebna ljudi, on introvert, zatvoren u sebe, nije to bilo dobro. Ušla sam u psihosomatske reakcije i probleme, koje su dale patnju, bol, operacije i da izađem iz toga krenula sam na psihoterapijsku edukaciju. Nije me partner sputavao, sputavala sam ja sebe! Kad sam našla svoje plesne cipele i dobar put, otada više ne njegujem vlastitu bespomoćnost i očekivanja od drugih, nego radim na sebi i organiziram si vrijeme i aktivnosti. Bez duhovnog rasta slijedimo uzorke koje smo dobili od roditelja, ne odvajamo se od krivnje i krivih premisa. Kad osoba sebe pronađe, život postaje bolji, pobjeđuje vlastite krivnje i strahove, zna što i kako, kada nešto želi, konstatira Slavica.

Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1978., a potom specijalizirala opću medicinu. Kratko je radila u Zagrebu i već godinu nakon diplome zapošljava se u Domu zdravlja u Poreču, u ambulanti u Višnjanu, gdje ostaje do 1990., kada kreće u privatne vode, otvara Privatnu specijalističku ambulantu. Često je gostovala u emisijama o zdravlju na Radio centru Poreč, Radio Istri Pazin te na Eurostaru Umag.

- Emisije su bile otvorenog tipa s pitanjima slušatelja. Radi sebe, još na specijalizaciji, prošla sam edukaciju iz analitičke psihoterapije, Balintovih grupa, tehnike psihodrame, susrela se s art-terapijom, niže Slavica. Mnogim pacijentima pomogla je i tzv. manualnom medicinom. Slovenci je jako hvale po društvenim mrežama.

- Manualna ili ručna medicina rad je na tijelu i njegovim strukturama. To me podsjeća na one koji su se davno kao vidari bavili prijelomima, uvijek je bila neka baba ili djed u selu s takvim znanjem. Masaža djeluje pozitivno i priprema je za terapiju nakon blokada tijela, povreda, zacjeljivanja, iščašenja, lomova. Tehniku manualne medicine učila sam kod liječnice mr.sc. Dunje Barak-Smešny i na drugim radionicama. Obuhvaća pripremu tijela, opuštanje, rad na bolnim točkama i tek onda terapeutski zahvat. Ali, ljudi su nekada zaista čudni, rado bi da njihovo zdravlje ovisi samo o liječniku, a da oni ne učine ništa u vezi toga, ne popravljaju zube, puše neumjereno, konzumiraju alkohol, premaraju se. Najbolje mi je kad nakon povreda, blokada - a bol nekad odmah prođe ili se barem smanji, ali tkiva, mišići, tetive, živci još su nezacijeljeni - kažu da bi odmah otišli vježbati, manijakalno raditi. Kao da nemaju vremena ili si ne mogu dozvoliti da se odmore, zacijele. Čovjek koji je odgovoran prema svom zdravlju, naći će put i pomoć, naglašava.

Kaže da su našim ljudima ostale navike iz prethodnog sistema kad smo imali pravo na sve, a nismo imali dužnosti prema vlastitom zdravlju. Neki i danas od liječnika očekuju da malim potezom prsta kao moćan roditelj, Svevišnji ili mag sve riješi, a da oni ništa ne daju i ne promijene u načinu života i mišljenja. Taj odnos pacijenta i liječnika, kaže, danas je još kompliciraniji, uska specijaliziranost liječnika dovodi do nepoznavanja bazalnih tehnika pregleda, nema objedinjavanja znanja, previše je povjerenja u tehniku, a manje učenja o odnosima.

Napuštamo razgovor o znanosti s iskusnom liječnicom i maštovitu umirovljenicu pitamo što je za nju uspjeh u životu.

- Kažu da svako doba ima svoj uspjeh. Uspjeh je biti sretan sa svojim životom i odabirima, vidjeti povezanost s ljudima oko sebe, s osobama koje su nam važne, sudjelovati u životu kruga odabranih ljudi, njegovati prijateljstva. Za to ne treba biti lijen, dignuti guzu kad je potrebno i pomoći, tek onda možemo očekivati od drugih da budu tu kraj nas kad treba. Evo mene umirovljenice. Dok je zdravlja sve se može, a na zdravlju radim puno. Hodam, družim se, smijem se, veselim, vježbam, njegujem prijateljstva. Ne konzumiram alkohol, ne pušim, ne ludujem po cesti, odmorim se kad sam umorna, kad imam povrede, a lomila sam obje ruke, rame, imala iščašenja, udarce, povrede, dam si vremena da se zacijelim, kazuje Slavica.

Uvijek se može naučiti nešto novo, upravo pohađa likovnu radionicu Agata u Novigradu, imala je 16 samostalnih izložbi, članica je talijanskog i hrvatskog zbora, pjeva već 20-ak godina, u Momjanu je učila svirati mandolinu.

- Muzika me veseli, potiče, slušam je, učim riječi pjesama. Preko svojih zborova upoznala sam drage, dobre ljude, putovala sam i vidjela mjesta koja inače ne bih imala prilike tako doživjeti. Umjetnost pomaže smanjenju stresa i anksioznosti, krvnog tlaka, smanjenju potrebe za lijekovima protiv bolova. Volim i fotografirati, puno putujem svijetom, gledam putopisne reportaže. Neophodan mi je kuhani obrok i to mi je postao hobi, a otkako sam u mirovini i čistim. Život je lijep!, priča zaneseno uz osmijeh.

Dok je slušamo pitamo se po čemu je njezin život umirovljenički. I kako bi suvremena žena, pored brojnih obveza i brzog tempa života, mogla presložiti svoje prioritete da bi se osjećala ispunjeno i sretno?

- Prioriteti se u životu mijenjaju. Nisam nikada imala osjećaj da imam ili gradim karijeru. Postojao je samo dan po dan, vrijeme koje je bilo posvećeno učenju, radu. Majka sam postala na trećoj godini medicine, a drugi put kad sam radila u Višnjanu. Nije bilo novca pa sam sama kuhala zimnicu, radila sve kućanske poslove, pekla kolače, odgajala sa suprugom našu djecu. Nekada sam bila crno-bijela mati, "ćoškasta", nisam mogla ni znala drugačije. Trudila sam se. Sjećam se kad su u Jugi govorili da je osam sati rada dnevno maksimum pa će se to smanjivati i imat ćemo više slobodnog vremena. Radni dan je počinjao u 6-7 ujutro i trajao do 14-15 sati, a onda bismo brali u vinogradima, gradili kuće, imali svinjokolju, bili uz djecu. Između 20 i 21 sat djeca su bila u krevetu, a odrasli oko 22. Žene su radile do 50., a kasnije odgajale i dočekivale unučad. Nažalost, danas je sve podređeno utrci s vremenom, materijalnom, profitu. Mnogi ljudi danas, prvenstveno žene, ne grade karijeru nego vode golu borbu kako preživjeti i kako živjeti. Mladi su zarobljeni na radnim mjestima u dvije smjene i više, subotom, nedjeljom. Tek kada je čovjek materijalno osiguran i ima dovoljno slobodnog vremena, može se posvetiti duhovnom rastu, kaže.

Privodimo razgovor kraju jer Slavica mora na hodanje. Otkud tolika energija, mnogi kažu da je to potraga za samim sobom? "Energetski status osobe je dijelom naslijeđen, genetski, a s druge strane to je odluka. Ne tragam ja za svojim ja, njegujem svoj ja i svoje veselje, sudjelujem u životu", ispravlja nas ova sretna žena. "A krene li vam put po zlu, i to je vaš izabrani dio, dio nedoraslosti i krivnje, ovisnosti o roditeljima ili ludom partneru. Onda vam treba psihoterapija i rad na sebi. Sve počinje bolom i odlukom. To je put do promjene, do sreće", odlučna je Slavica Ezgeta.

Na putovanju u Meksiku

Povezane vijesti

• "EKOLOGIJA" Zajednički rad učenika i pjesnikinje
• SLAVICA TOBOK KANDIĆ, nova direktorica IRTA-e: "Istra Inspirit i Bike&Outdoor strateški su projekti kulturnog i aktivnog turizma u Istri"
• Književni susret sa Slavicom Lončarić u OŠ Vidikovac