Ilustracija (Pexels)
Povratak odrasle djece u roditeljski dom postao je sve češća pojava. Za razliku od prijašnjih generacija, to ne doživljavaju kao sramotu, već kao financijski pametnu odluku koja im omogućuje da uštede prije potpunog osamostaljenja. Ipak, zajednički život zahtijeva prilagodbu. Pravila koja su vrijedila dok su djeca bila tinejdžeri više ne funkcioniraju, a za dobar odnos važno je dogovoriti nova očekivanja i granice, prenosi Index.
Lynn Zakeri, terapeutkinja iz Chicaga i majka dvoje djece, kaže da je njihov povratak u roditeljski dom donio i više troškova i više zajedničkih trenutaka, poput spontanog druženja, kartanja i obiteljskih obroka. "Uspjeh za mene nije u tome koliko će se brzo ponovno odseliti. Bitno je možemo li svi razvijati zreliji odnos dok živimo pod istim krovom. To može biti vrlo lijepo, pa čak i zabavno", kaže Zakeri.
Ipak, zajednički život može donijeti probleme s privatnošću, komunikacijom i podjelom kućanskih obveza. Neke se obitelji pritom nesvjesno vraćaju starim odnosima roditelja i djeteta, što često dovodi do svađa oko novca, kućanskih poslova i osobnog prostora. Zato je važno unaprijed dogovoriti pravila koja će odgovarati svima.
Najbolje je razgovarati prije useljenja, ako je to moguće. Roditelji i djeca trebali bi otvoreno reći što očekuju jedni od drugih. Primjerice, odraslom djetetu može biti važno da roditelji pokucaju prije ulaska u sobu, dok roditelji mogu očekivati pomoć u kućanskim poslovima.
Terapeutkinja Hayley Letter savjetuje da se potencijalni problemi pokušaju riješiti prije nego što prerastu u zamjeranje. Ako se dijete već uselilo, još uvijek nije kasno za razgovor o međusobnim potrebama i očekivanjima.
Roditelje često frustrira kada moraju čistiti za odraslom djecom. Zato je važno jasno podijeliti obveze, od pranja rublja i posuđa do kuhanja, čišćenja kupaonice i iznošenja smeća. Ipak, ne treba pretjerivati s očekivanjima. Odrasla djeca trebaju imati osjećaj da pridonose kućanstvu, ali ne i da se od njih očekuje obavljanje svakog zadatka.
S druge strane, roditelji bi trebali izbjegavati preuzimanje obveza koje odraslo dijete može obaviti samo, poput pranja njegova rublja ili buđenja za posao. "To što netko živi kod kuće ne znači da je manje sposoban", ističe Zakeri.
Razgovor o novcu također je važan. Roditelji bi trebali jasno reći očekuju li da dijete sudjeluje u troškovima hrane, režija ili stanovanja. Ako je tek počelo raditi ili je trenutačno bez posla, mogu se dogovoriti da će u početku pokrivati veći dio troškova.
Pritom je važno voditi računa i o vlastitim financijama. Roditelji ne bi trebali ugrožavati svoju budućnost kako bi uzdržavali odraslo dijete koje može sudjelovati u troškovima. Terapeutkinja Cheryl Groskopf upozorava da nejasni dogovori oko novca mogu stvoriti napetosti i narušiti odnos. Zato je najbolje unaprijed odrediti koliko tko može i treba pridonijeti.
Određivanje vremena povratka kući ili traženje dopuštenja za izlazak nije primjereno odnosu dviju odraslih osoba. Umjesto toga, dogovorite pravila koja se tiču cijelog kućanstva. Primjerice, dijete može javiti ako neće doći kući na spavanje ili obavijestiti roditelje prije nego što pozove goste.
"Pristojnost i traženje dopuštenja nisu isto", objašnjava Zakeri. Važno je, primjerice, znati hoće li dijete doći kući kako se roditelji ne bi brinuli, ali to ne znači da moraju znati kamo ide i kada se vraća.
Povratak u roditeljski dom ne znači da se odrasla djeca trebaju ponovno ponašati kao tinejdžeri. Roditelji bi trebali poštovati njihovu privatnost i izbjegavati neželjene savjete o ljubavnom životu, karijeri i osobnim odlukama. Groskopf upozorava da financijska pomoć ponekad može postati sredstvo pritiska.
Neki roditelji smatraju da imaju pravo znati svaki detalj djetetova života jer mu osiguravaju smještaj, no takav pristup može narušiti odnos. Važno je i ne vraćati se starom načinu komunikacije. Ako roditelji ponovno počnu razgovarati s odraslom djecom kao da imaju 15 godina, ona se mogu osjećati kao da ih netko stalno nadzire.
Roditelji bi trebali izbjegavati automatsko preuzimanje brige o odrasloj djeci, primjerice pripremanje svakog obroka, pranje rublja ili prilagođavanje vlastitih planova njihovu rasporedu. Groskopf navodi primjer majke koja odgađa večeru dok joj se sin ne vrati kući ili osjeća grižnju savjesti ako ode na vikend-putovanje.
Iako to nitko od nje ne traži, ponovno se počinje osjećati odgovornom za njegov svakodnevni život, što s vremenom može izazvati nezadovoljstvo. Zato je važno jasno odrediti što su zajedničke, a što osobne obveze. Ako roditelji više ne žele obavljati određene poslove umjesto djeteta, trebali bi to otvoreno reći.
Dobro je i jednom mjesečno odvojiti vrijeme za kratak razgovor kako biste prilagodili financijske obveze, ponovno se dogovorili oko kućanskih poslova ili riješili eventualne nesuglasice prije nego što manji problem preraste u veći. Granice i očekivanja mogu se mijenjati ovisno o okolnostima, stoga je važno redovito razgovarati o njima i provjeravati jesu li svi i dalje na istoj valnoj duljini.
Zakeri ističe i da je svrha postavljanja granica omogućiti ljudima da žive zajedno uz međusobno poštovanje. Pritom granice ne bi smjele postati izgovor za to da roditelji ponovno počnu odgajati svoju 23-godišnju djecu kao da im je 15 godina, upozorava.
"Cilj, barem iz moje perspektive, nije samo imati manje svađa. Važno je uživati u tome kakva je vaša odrasla djeca osoba danas, dopustiti im da i dalje budu sposobni i samostalni te pronaći način za zajednički život bez vraćanja na stare obrasce", zaključuje Zakeri.