AFROAMERIČKI POKRET

Sto godina Renesanse iz Harlema

| Autor: Kim Cuculić
(Wikimedia Commons)

(Wikimedia Commons)


Proljeće 1924. smatra se službenim početkom takozvane Renesanse iz Harlema ili Harlemske renesanse, afroameričkog pokreta, društvenog i umjetničkog procvata koji je započeo u Harlemu u New Yorku i potrajao je kroz dvadesete godine dvadesetog stoljeća. Bila je poznata i pod nazivom Novi crnački pokret prema naslovu istoimene antologije autora Alaina Lockea.

Ovaj pokret utemeljen prije sto godina uključivao je i nove afroameričke kulturne izričaje u urbanim sredinama širom područja sjeveroistoka i srednjeg zapada Sjedinjenih Američkih Država na koje su utjecale velike migracije Afroamerikanaca s postrobovlasničkog i rasno podijeljenog juga prema industrijskim urbanim središtima na sjeveru zemlje, a među kojima je Harlem imao najveću novopridošlu zajednicu.

Na Renesansu u Harlemu mnogi gledaju kao na preporod afroameričkih umjetnosti. Iako je žarište pokreta bilo u Harlemu, mnogi frankofoni crni pisci iz Afrike i s Kariba koji su u to vrijeme živjeli u Parizu našli su se pod utjecajem pokreta.

Veći dio afroameričkog književnog pokreta razvio se među generacijom koja se još uvijek sjećala pobjeda i poraza proizašlih iz perioda nakon Građanskog rata. Nekima od njih su djedovi i bake, ili čak i njihovi roditelji, bili bivši robovi. Njihovi su potomci povremeno bili u prilici profitirati od roditeljske investicije u kulturni kapital, uključujući i iznadprosječno obrazovanje. Mnogi od istaknutih sudionika Renesanse iz Harlema i sami su bili dio rane velike južnjačke migracije u crnačka naselja srednjeg zapada.

Novopridošli crnci težili su ostvarenju boljih uvjeta života i oslobođenju od institucionaliziranog rasizma na jugu. Drugi su bili doseljenici afričkog podrijetla koji su u Sjedinjene Države pristigli iz marginaliziranih crnačkih zajednica na Karibima. Ono što ih je sve ujedinilo bilo je to što su se u isto vrijeme našli u Harlemu gdje su stupili u međusobne interakcije.

Prva faza Renesanse iz Harlema započela je još u 1910-im godinama, kad su tri dramska teksta za crnce doživjela premijeru. Tekstove je napisao bijeli autor Ridgely Torrence, a u predstavama su uloge tumačili afroamerički glumci prenoseći kompleksne ljudske emocije i čežnje. Predstave su nadišle do tada dominantne stereotipne i banalne prikaze teatra "crnih lica".

James Weldon Johnson je premijeru tri predstave 1917. godine nazvao "najvažnijim jedinstvenim događajem u cijeloj povijesti crnaca u američkom teatru". Drugi ključni moment je bio 1919. godine kada je pjesnik Claude McKay objavio pjesmu "Ako moramo umrijeti", unijevši dramatičnu političku dimenziju u teme o afroameričkom nasljeđu.

Premda nije nikada eksplicitno aludirala na temu rase, afroamerički čitaoci su u njoj često prepoznavali trag prkosa prema rasizmu i širom nacije raširenim rasnim nemirima i linčevima do kojih je dolazilo u tom vremenu.

Kršćanstvo je igralo jednu od ključnih uloga u Renesansi iz Harlema. Mnogi su pisci i društveni kritičari raspravljali o ulozi kršćanstva u crnačkom životu. Iako su rasistički stavovi postojali među onovremenim abrahamskim religijama, mnogi su crnci nastavili vršiti pritisak prema inkluzivnijoj praksi i doktrinama.

Uz kršćanske, postojale su i druge vjerske prakse zastupljene u crnačkoj zajednici od kojih su neke vukle podrijetlo još od predaka iz Afrike. Zastupljen je bio i islam koji je na afričkom kontinentu bio prisutan još od 8. stoljeća. Prakticirane su i različite forme judaizma te tradicionalne forme vjerovanja sakupljene iz različitih dijelova Afrike.

Novi način sviranja klavira poznat kao Harlemski korak razvio se u ovome periodu i pomagao je u nadilaženju distance između siromašnih crnaca i društvene elite među crnom zajednicom. Tradicionalni jazz bendovi primarno su posjedovali limene puhačke instrumente koji su smatrani simbolima juga, dok je klavir smatran instrumentom bogatog sloja.

S ovakvim prilagođavanjem već postojećeg žanra, jazz je sada postao pristupačniji i bogatijim crncima i tako dodatno dobio na popularnosti. Duke Ellington stekao je popularnost upravo u periodu Renesanse iz Harlema.

Karakteristika Renesanse iz Harlema bio je otvoreni rasni ponos utjelovljen u ideji novog crnca, koji vjeruje da će kroz intelektualni rast i stvaranje književnih, umjetničkih i glazbenih djela izazvati i nadići rasizam i stereotipe te promovirati progresivnu ili socijalističku politiku i društvenu integraciju. Vjerovalo se kako će se stvaranjem umjetničkih i književnih djela crna rasa uzdignuti.

Ne postoji jedinstvena objedinjujuća umjetnička forma koja bi karakterizirala većinu umjetničkih djela i izraza nastalih u periodu Renesanse iz Harlema. Prije se radi o širokom eklektičnom pokretu koji je objedinjavao istovremeni procvat raznorodnih kulturnih elemenata i stilova, uključujući panafričke perspektive, "visoku" i "nisku" kulturu, tradicionalne forme kao i jazz i blues glazbu, tradicionalne i eksperimentalne forme u književnosti kao što su modernizam i nove forme jazz poezije.

To je izazivalo i rasprave i otvorene sukobe u samoj crnačkoj zajednici koji se mogu razumjeti i u kontekstu rastuće samouvjerenosti i individualizacije izričaja.

Neke od tema prisutnih u ovome razdoblju bile su iskustvo ropstva i nastanak afroameričke folklorne tradicije i identiteta, posljedice institucionaliziranog rasizma na život pojedinaca i zajednica, dileme oko pisanja i performansa za bjelačku elitnu publiku i pitanje o tome kako da se vodi suvremeni crnački život u urbanim sredinama na sjeveru.

Renesansa iz Harlema predstavljala je jedno od najintenzivnijih perioda uključivanja crnaca u javni život. Pokret je ovisio o crnim mecenama, crnim poslodavcima i crnačkim publikacijama. Ipak, pokret je koristio i dostupne resurse bijelih mecena. Na ovaj je način crnačka kultura počela ulaziti u dominantni kulturni tijek Sjedinjenih Država.

S usponom Renesanse iz Harlema crnačka je kultura počela biti uvažavana u smislu utjecaja na američku sveukupnu kulturu. Učinila je Ameriku svjesnom američkih crnaca ne kao nekog uvredljivog stereotipa kakav se prikazivao u američkoj kulturi desetljećima, već – kako su govorili – kao "Novog crnca" koji je obrazovan, nevjerojatno kultiviran, uistinu vrijedan dio društva.

Jedan od sudionika Harlemske renesanse, Aaron Douglas, najbolji je primjer onog što Laban Carrick Hill, autor knjige "Harlem Stomp!", naziva "filozofijom Novog crnca": "Zvali su ga umjetnikom Harlemske renesanse. Radio je ilustracije i slike inspirirane jazzom. Napravio je dvije zidne slike za javnu knjižnicu na 125. ulici. Još se uvijek tamo nalaze. Nevjerojatne su. Nazvane su ‘Aspekti crnačkog života’ i prate povijest kulture američkih crnaca od Afrike do robovlasničkih dana, do obnove i potom do Harlema i doba jazza."

Harlemska renesansa imala je također i vrlo raznolik i bogat književni aspekt – od Zore Neale Hurston do Langstona Hughesa. Pjesnik Langston Hughes ovjekovječio je to razdoblje u pjesmi "Umorni blues". Zora Neale Hurston bila je jedan od najistaknutijih prozaika tog vremena.

Oboje su imali snažan utjecaj na Harlemsku renesansu i oboje su istaknuti dio kulturne povijesti Amerikanaca afričkog podrijetla. Kroz glazbu, poeziju i druga umjetnička djela Amerika je shvatila da "ona nije Amerika bez Amerikanaca afričkog podrijetla", kaže Laban Carrick Hill.

Crnci su koristili glazbu kako bi dokazali vlastito dostojanstvo i podigli glas sa zahtjevom ravnopravnosti. Renesansa iz Harlema stvorila je i više prostora za crne autore da objave svoja djela u mainstream izdavačkim kućama. Mnogi su autori počeli objavljivati romane, u časopisima i novinama upravo u ovome periodu.

Harlemska renesansa postavila je i temelje za protestni Pokret za građanska prava crnaca koji je uslijedio nakon Drugog svjetskog rata. Uz to, mnogi umjetnici koji su došli u sljedećim desetljećima pronalazili su nadahnuće u literarnom nasljeđu pokreta. Renesansa iz Harlema nije bila isključivo književni i umjetnički pokret budući da je u sebi posjedovao i pokretače socioloških promjena, naročito u razvoju nove rasne svijesti i drugih elemenata afirmacije crnačkog identiteta.

Harlemska renesansa bila je uspješna u činjenici da je jasno upisala crnačka iskustva u korpus kulturne povijesti Amerike. Ne samo u području kulture, pokret je donio i sociološke promjene i promijenio način na koji ostatak Amerike, pa i svijet, gledaju na Afroamerikance.

Preseljenje južnjačkih crnaca na sjever izmijenio je uobičajenu sliku crnca na način da ona više nije u svom banalnom obliku simbolizirala neobrazovanu osobu sa sela, već je mogla simbolizirati i urbanu i sofisticiranu osobu. Takav je novi društveni i klasni identitet stvorio rasnu svijest i crnci su postali subjekt na svjetskoj sceni stičući intelektualne i socijalne kontakte i na međunarodnom planu.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini