Film Vojvoda
Film je najavljen kao "šarmantna, nesvakidašnja britanska komedija". Uz to, zasnovan je na istinitom događaju. "Beskrajno šarmantno djelo". Inače, uz takve pridjeve, nerijetko nailazimo na limunadaste filmove, a filmovi snimljeni po istinitom događaju često asociraju na svojevrsnu potragu za korijenima.
No, ovoga je puta najava šarmantne, nesvakidašnje britanske komedije bila itekako istinita, pogođena. "Vojvoda" u režiji Rogera Michella je zbilja topla priča, duhovita i inteligentna, s pomno strukturiranim zapletom sa sjajnim Jimom Broadbentom i Helen Mirren u glavnim ulogama. Film se prikazuje i u kinu Valli, te i u drugim istarskim kinima.
Vrijeme radnje je 1961. godine. Kempton Bunton, 60-godišnji taksist, krade Goyin portret Vojvode od Wellingtona iz Nacionalne galerije u Londonu, što je bila i prva krađa u povijesti te prestižne galerije. Kempton šalje informaciju o vraćanju slavne slike pod uvjetom da vlada uloži više sredstava u skrb za starije osobe te pokreće kampanju za pružanje besplatne televizijske usluge umirovljeničkoj populaciji.
Zaplet: puno je tu činjenica, a i sporednih likova koji utječu na tijek priče i na rasplet. Kenton, glavni junak, je u biti pozitivan lik, rekli bismo 'robinhudovski' nastrojen junak, koji želi pomoći siromašnima, potrebitima, koji želi činiti dobro, promijeniti svijet, a čija je velika ljubav i strast pisanje, što kod njega ima i terapeutsku, oslobađajuću funkciju.
Veliku ulogu u cijeloj priči ima i Kentonova osobna tragedija, kako se on i supruga nose s gubitkom kćerke, nakon tragičnog pada s bicikla koji joj je on kupio. Osjećaj krivice, zid koji se diže među supružnicima, pa koji se, slijedom nekih novih elemenata i saznanja, ponovno spušta. Tu je i uloga sinova i (ne)suđenih snaha. Sve to utječe na cjelokupni mozaik zbivanja koji stvara ovu filmsku cjelinu. Toplu. Bez patetike. Nježnu. Sa sjajnim glumcima.
Sve to dolazi do srca i duše gledatelja. Opet, bez patetike. Nakon gledanja "Vojvode" i onih elemenata u filmu koji se tiču poštenja i altruizma, možemo pomisliti da možda, eventualno, nekako, postoji nada za bolji svijet. Barem mrvicu bolji.