Duže se vrijeme u Milanu i obližnjoj Monzi održavaju dvije zanimljive izložbe koje se izvrsno nadopunjuju, omogućujući posjetiteljima širi uvid u umjetnički pravac za koji se najčešće misli da je dobro poznat svima, ali nas uvijek iznenade neke nove pojedinosti. Prva "Oglašavanje forme" (Publicity of Form) obuhvaća više od 300 radova Andyja Warhola (1928. - 1987.), dok druga "Vizija koja zrači" (Radiant Vision) s više od 100 nikad viđenih radova slijedi stvaralaštvo Keitha Haringa (1958. - 1990.).

Riječ je, vjerojatno, o najslavnijima od vodećih predstavnika pop-arta koji su, štoviše, surađivali i prijateljevali 1980-ih u New Yorku. Zanimljivo je spomenuti da se Warholova izložba održava u prostoru industrijskoga zdanja izgrađenoga početkom prošloga stoljeća, Fabbrica del Vapore, koji se danas koristi za održavanje kulturnih događaja, organiziranje modnih revija i snimanje filmova, a općenito je namijenjen predstavljanju kreativnosti suvremenih mladih umjetnika. Haringova izložba, pak, svoje mjesto pronašla je u povijesnome prostoru iz XVIII. stoljeća, čija je izgradnja započela po nalogu rimsko-njemačke carice (i hrvatsko-ugarske kraljice) Marije Terezije. Zdanje je bilo namijenjeno jednom od njezine petorice sinova, Ferdinandu, kao ljetna rezidencija.

Tvornica snova

Upućenijim čitateljima sigurno je jasna simbolična poveznica između prvoga izložbenog prostora i ateljea što ga je u New Yorku na različitim lokacijama od 1963. do 1984. koristio Warhol sa suradnicima, a nazivali su ga jednostavno The Factory (svojevrsna tvornica njihovih snova). Predstavljao je, također, jedno od ključnih središta izuzetno vibrantne umjetničke scene, ali i mjesto društvenih okupljanja gdje su zanimljivi kreativci, među njima mnogobrojni slavni ili će slavnima tek postati, dolazili promatrati Warhola dok stvara svoje radove. No, tu su priređivane i lude zabave kakvih nikada nije nedostajalo u megalopolisu kao što je Velika jabuka. Navodno nedruštven, iako je volio biti okružen drugima, Warhol je od slučajnih posjetitelja ili namjernika nerijetko tražio mišljenje u vezi s nekim radom koji bi ga upravo tada zaokupljao.

U odabiru drugoga izložbenog prostora, Oranžerije bivše Kraljevske vile (Villa Reale), ima još više simbolike s obzirom na činjenicu da je Haring bio izuzetno socijalno osjetljiv, što je pretočio u pravi aktivizam po kojemu je bio prepoznat, aktivizam i stvaralaštvo su mu zapravo neodvojivi. Neke njegove poruke još snažnije odjekuju u današnjemu dobu posvemašnje nejednakosti, nepravde i nesigurnosti.

Budući da nisam povjesničarka umjetnosti ili likovna kritičarka, ali jesam strastvena poklonica umjetnosti, nije mi namjera analizirati umjetničke vrijednosti dvojice autora, nego nastojati promotriti pop-art kao društveno-politički diskurs proizišao iz specifičnog konteksta. Pulskim studentima anglistike predajem, između ostalih, redovito vrlo posjećene izborne kolegije Britanska kultura i civilizacija te Američka kultura i civilizacija, stoga mi je pop-art kao problematika ipak blizak s profesionalnoga stajališta.

Podsjećam da je taj umjetnički pokret nastao sredinom petoga desetljeća prošloga stoljeća u Velikoj Britaniji kao određeni oblik akademskoga istraživanja umjetnika, arhitekata i povjesničara dizajna koji su se redovito okupljali u londonskome Institutu za suvremenu umjetnost da bi raspravljali o mnogim naoko nespojivim temama, a znakovito su se nazivali Neovisnom skupinom. No, pravi će procvat -art doživjeti nekoliko godina poslije u Sjedinjenim Američkim Državama, premda su neke druge zemlje također pridonijele njegovu razvoju 1970-ih, pa i poslije (dobar je primjer kineska inačica 1980-ih).

Bijeda blagostanja

Bilo je to razdoblje poslije Drugoga svjetskog rata kada su ljudi na Zapadu počeli s više (samo)pouzdanja osjećati optimizam zbog ozbiljnijih naznaka pravoga gospodarskog razvoja koji je u najnaprednijim društvima, britanskome, francuskome i američkome, potaknuo prvi val potrošačke groznice, što će postupno dovesti do rađanja ultimativne konzumerističke kulture koja vrhunac teško kontroliranih razmjera doživljava u našemu dobu "bijede blagostanja", kako ga metaforično naziva ugledni francuski esejist Pascal Bruckner, ističući pritom da smo danas izloženi nekoj vrsti torture zbog (ne)mogućnosti odabira u obilju ponuđenoga, pa sami sebe često zavaravamo kupovinom i onoga što nam nije potrebno.

Želeći umjetnost približiti svakome i učiniti je neizostavnim dijelom svakodnevnoga života, a udaljavajući se od tradicionalnoga umjetničkog okruženja, začetnici pokreta stoga inspiraciju očekivano nalaze u popularnoj kulturi i rastućoj komercijalizaciji u bipolarno doba Hladnoga rata koji će sudbonosno produbiti procijep između svjetskih super-sila, SAD-a i SSSR-a, na putu stvaranja globalnoga poretka u kojemu će biti mjesta samo za onoga najsnažnijeg, skupa s njegovom ideologijom, američkoga kapitalizma i/ili sovjetskoga komunizma.

Ovdje se nikako ne smije zaboraviti ni činjenica da se početci pop-arta na američkome tlu poklapaju s razdobljem Vijetnamskoga rata, vođenog od 1964. do 1973., koji je završio za američku stranu povlačenjem vojnih snaga. Upravo u takvome društveno-političkome ozračju počinju djelovati pop-artisti s ciljem stvaranja humanijega pogleda na svijet u kojemu bi svi imali mjesta bez obzira na međusobne različitosti, pa su odlučili odbaciti uglavnom sve ono što je vrijedilo prije njih. Bio je to prodoran krik prvo usmjeren prema, njihovim rječnikom, dotadašnjemu ograničavajućem shvaćanju umjetnosti i kulture (isključivosti), a potom vrlo izravna kritika društvene i političke stvarnosti XX. stoljeća.

Smatrali su da ono što se uči o umjetnosti u školama i na akademijama ili vidi u muzejima nema veze s onime što se nalazi u stvarnome životu, pa su se odlučili okrenuti hollywoodskim filmovima (ne prodaje li upravo Hollywood imitaciju života?!), oglašavanju proizvoda za masovnu potrošnju, pop glazbi, časopisima i stripovima kao glavnim izvorima mašte. Prvi predstavnici pokreta zapravo potiču iz svijeta komercijalne umjetnosti i masovnih medija, a isto će se odnositi na velik dio njihovih sljedbenika.

Umjetnički kritičari, ipak, tvrde da postoji razlika između dvaju dominantnih inačica pop-arta s obzirom na to da je rani britanski pop-art bio potaknut američkom popularnom kulturom promatranom izvana, s udaljenosti kojom ih dijeli Atlantik, što mu je dalo akademski prizvuk (druga generacija britanskih pop umjetnika također je potekla iz akademskih krugova, točnije s Kraljevskoga umjetničkog koledža u Londonu), dok su predstavnici američkoga pop-arta inspiraciju izravno nalazili u iskustvima unutar vlastite kulture, pridonoseći suvremenijemu definiranju ideala koji je globalno poznat kao American dream.

Portretiranje predsjednika

No, i jedni i drugi su si za temeljni cilj postavili zamagljivanje razgraničenja između elitne i obične kulture, odbacujući svaku hijerarhiju u kulturi, što je zapravo značilo da umjetnost može imati polazište u bilo čemu, odnosno funkcionirati bez posredovanja. Upravo su zbog toga rani kritičari pop-arta vrlo otvoreno nazivali vulgarnim, senzacionalističkim, bez ikakve estetike, jednostavno šalom, dok su ga prvi poklonici smatrali pravom demokratskom umjetnošću, jednako pristupačnom znalcima i onima nenaviknutima na bilo kakvo detaljnije analitičko promatranje umjetničkih djela.

Ukratko, za ove potonje pop-art je ohrabrujuće predstavljao umjetnost koja nikoga ne diskriminira, iako bi se o tome moglo raspravljati s najsuvremenije točke gledišta. Američki pop-art, primjerice, nastao je i razvijao se uglavnom zahvaljujući muškim predstavnicima, iako treba spomenuti da su malobrojne umjetnice, poput Marisol, s njima katkada izlagale. Osim toga, danas im se može kritički pristupiti i zbog rodno-stereotipnoga prikazivanja modela u pojedinim medijima, osobito onima iz ranoga razdoblja pokreta, iako su doista težili pomicati granice u tome smislu, a sada su već na meti sve prisutnijih klimatskih aktivista. Naime, nedavno je jedna skupina bacila osam kilograma brašna na trkaći BMW model izložen upravo na Warholovoj milanskoj izložbi. Riječ je o primjerku što ga je autor oslikao 1979. godine.

No, ne smije se ipak zaboraviti da je pop-art u osnovi bio namijenjen bogatome i tehnološki naprednome Zapadu koji je, međutim, predstavljao i okruženje u kojemu se bolno, ali ustrajno počela rađati svjesnost o tome da baš svatko ima pravo na život kakav doista želi, neovisno o etničkoj, rodnoj, političkoj, društvenoj i inoj pripadnosti, pa čak i na svojih 15 minuta slave - ciljane ili slučajne. Na taj je način pop-art neupitno označio promjenu ideološke paradigme, a pop-artisti su svojim kreativnim rješenjima snažno (i trajno) povezali umjetnost s politikom u najširemu smislu.

Zanimljivo je znati da je Warhol, medijski najzastupljeniji među njima, za sebe često tvrdio da je apolitičan, a posjetio je Bijelu kuću najmanje pet puta, na poziv triju predsjednika. Grace Marston tvrdi da je, družeći se s Prvim obiteljima i portretirajući ih, od Kennedyjevih do Reaganovih, uživao u tome političkom kraljevstvu, dok su ga političke elite oduševljeno prihvaćale kako mu je popularnost rasla. Jedini predsjednik kojega nikada nije izravno portretirao bio je Lyndon Johnson (stupio na dužnost nakon atentata na Johna F. Kennedyja), dok je George McGovern zabilježen kao prvi predsjednički kandidat u američkoj povijesti koji je od nekoga umjetnika naručio plakat za kampanju, čija je prodaja naručitelju donijela dobit od 40.000 dolara, ali ne i izbornu pobjedu.

Na večeri s Rezom Pahlavijem

Prilično je znakovit podatak da je Richard Nixon četiri godine prije toga (2. prosinca 1968.) poslao pismo Warholu sa zamolbom da se uključi u svjetske društveno-političke promjene te da mu preporuči neke od najboljih američkih umova s kojima je tada surađivao ili prijateljevao (pismo se čuva u Muzeju A. Warhola). Umjetnik mu nikada nije odgovorio, a danas se pretpostavlja da u biti nije poznavao nikoga tko bi se rado priklonio Nixonovoj administraciji. Sljedeći u nizu, Gerald Ford, prvi je predsjednik koji je Warhola pozvao u Bijelu kuću tako da je, zahvaljujući posebice prijateljstvu s iranskim veleposlanikom u Ujedinjenim narodima, 15. svibnja 1975. prisustvovao svečanoj večeri u čast šaha Muhameda Reze Pahlavija, nakon čega je dobio poziv da portretira šahovu mondenu obitelj.

Fordov "nasljednik" Jimmy Carter bio je Warholov obožavatelj pa ga je u kolovozu sljedeće godine pozvao na svoju farmu kikirikija u Georgiji sa zahtjevom da ga fotografira za predsjedničku kampanju, a kada je izabran za predsjednika, poslao mu je pozivnicu za inauguracijski prijem u Bijeloj kući. Obostrana je privrženost, međutim, nestala kada je 1980. Warhol prihvatio ponudu da izradi plakat za kampanju Teda Kennedyja, Carterova protukandidata na novim izborima. U slučaju Ronalda Reagana umjetnik je dva puta prije izbora odbio ponudu da ga portretira, ali je nakon njegove pobjede rado prihvatio mjesto na svečanoj inauguraciji u Bijeloj kući u siječnju 1981. pa je ubrzo uspostavio i neočekivano blizak odnos s članovima njegove obitelji tako da mu je Reaganova snaha Doria nekoliko godina bila tajnica u Tvornici.

Unatoč kontaktima s najvišim političkim krugovima SAD-a, Warhol nije bio političan u pravome smislu, štoviše nikada nije glasovao na izborima, a za razliku od Haringa nije se ni aktivistički ponašao ili djelovao. Jednostavno je pronašao način kako biti dio samoga političkog vrha, a da mu ne pripada. Warhol, međutim, nije jedini pop-artist koji je koketirao s visokom američkom politikom. Roy Lichtenstein, također utjecajan među njima, autor je modernističke inačice Ovalnoga ureda tijekom kampanje 1992. (Bill Clinton ili Al Gore?) s glavnim ciljem da simbolično prikaže najmoćniji američki ured.

Pop-art ima, također, odjeka u novijim predsjedničkim kampanjama pa je Barack Obama inspirirao 2008. uličnoga umjetnika, grafičkoga dizajnera i aktivista Sheparda Faireyja. Dajući potporu Obaminoj prvoj predsjedničkoj kandidaturi, izradio je njegov portret, prvo dostupan u obliku uličnoga plakata, a potom kao motiv na majicama s istaknutom porukom snažnoga značenja, "Hope". A tek uloga Donalda Trumpa u inspiriranju umjetnika čiji su radovi nastali u duhu pop-arta! Spomenut ću samo Trump PopArt, djelo digitalne umjetnosti, što ga potpisuje američki ilustrator Greg Joens, a postoji čitav niz njegovih karikaturalnih portreta na raznim proizvodima široke potrošnje, od zidnih tapeta do muških čarapa, dostupnih u prodaji na internetu, pa tko (ga) voli…

Mir, ljudska prava, okoliš

Doista je puno elemenata pop-arta i politike koji su na prepoznatljiv način povezani. Nastojeći uništiti hijerarhijsku strukturu umjetnosti i općenito kulture, pop-artisti su neizbježno utjecali na dekonstrukciju društvene hijerarhije. Možda je dobar primjer oglašavanje omiljenoga gaziranog pića za sve generacije, čime su još prvi pop-artisti najširoj javnosti poslali dojmljivu poruku kako je taj proizvod - po istoj cijeni - jednako dostupan studentu, radniku i predsjedniku države.

U svojim začetcima smatran neozbiljnim zbog pretjerane komercijalizacije umjetnosti i/ili života, pop-art je do kraja XX. stoljeća postao jedan od najupečatljivijih umjetničkih pokreta, dok u XXI. stoljeću autori različitih profesionalnih opredjeljenja (među njima, također, jezikoslovci) osjećaju potrebu analizirati posebice aktivističke poruke pop-artista, a one su najčešće usmjerene na zaštitu svjetskoga mira, općih ljudskih prava, manjinskih skupina, okoliša i sličnoga. Temeljne ideje pop-arta nesporno zaslužuju da ih se nastavi analizirati, osobito iz perspektive današnje sveopće banalizacije i estradizacije stvarnosti, od individualne do kolektivne, od privatne do javne razine, što je uvelike omogućeno uglavnom nekritičkim posredovanjem pojedinih medija, nadasve digitalnih, razvijanjem kulture neobuzdanoga umrežavanja po svaku cijenu i stvaranjem egzistencije (ili prije dojma) prema novim pravilima kojima se materijalna dobit i vrijednost - bez obzira na uzrok i posljedicu - diktiraju kao jedini spiritus movens i raison d'être u suvremenome svijetu koji je tek naoko zasnovan na različitostima, jer tolerancija prema drugomu i drugačijemu gotovo posvuda još uvijek ima određenih granica.

Povezane vijesti

• Alija i Medina Rešić izlažu u studiju Poola na Verudeli
• "Umjetnik na odmoru 2015." i "Gorgona" u Zagrebu
• Tea Bičić izlaže u galeriji "Poola Gallery"