IZLOŽBA

FOTOGALERIJA / "Veruda boogie-woogie" otvorena u Muzeju suvremene umjetnosti Istre PAULETTA ODUŠEVIO BOJOM I RAZIGRANIM DUHOM

| Autor: Zoran ANGELESKI


Izložba posvećena pulskom kvartu u kojem autor živi 40 godina, puna je kolora, vedrog duha, nepretencioznih multimedijalnih kreacija u 60-ak recentnih radova - videa, instalacija s predmetima iz svakodnevne upotrebe, ali i 'aristokratskih' suptilnih slika iz ciklusa "Stolnjak", kao i lucidnih slika iz ciklusa "Discotheque' i 'Veruda'

Premda svi mi, iz dana u dan, živimo živote koje, u svakom tom danu, imaju oscilacije od tuge i boli do zadovoljstva i sitnih radosti, nemali broj filmskih, likovnih, glazbenih umjetnika na širim ovim prostorima uporno se i glupo izražava isključivo tamnim, pesimističnim izričajem, pritom često maniristički ili doslovno angažirano, kakogod, neuvjerljivo. Kao da je taj, pa skoro svaki dan naših života, u svih tih 24 sata ispisan samo jadom, čemerom i suicidalnim mislima.

Razigrana izložba

Stvari tako nimalo ne stoje s novom, razigranom izložbom "Veruda Boogie Woogie" pulskog akademskog slikara Roberta Paulette, otvorene preksinoć u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre.

Puna kolora, vedrog duha, nepretencioznih multimedijalnih kreacija u 60-ak recentnih radova - slika, videa, instalacija s predmetima iz svakodnevne upotrebe. Sve uz toliko boje, mada u ciklusu šest velikih izloženih slika "Stolnjaka" ne nedostaje suptilnosti i 'aristokratske vještine'. Niti strasti i mladosti u sugestivnim lucidnim slikama iz ciklusa "Discotheque' i 'Veruda'.

Izložbu autor posvećuje pulskoj gradskoj četvrti Veruda, u kojoj živi i stvara gotovo puna četiri desetljeća, a otvorena je do 15. studenog.

Prilikom njena otvorenja Pauletta je najviše zahvalio kustosici izložbe i ravnateljici MSUI-ja Ketrin Milićević Mijošek, jer je ona zaslužna što se zadnjih tjedana ovaj muzej pretvorio u autorov kreativni atelje u kojem je dovršio dosta izloženih radova.

A ti su radovi, kako je preksinoć rekla Ketrin Milićević Mijošek, rezultat umjetnikova istraživanja, propitivanja i introspekcije; bilježenja kako će sam umjetnik reći 'što gorkog - što slatkog života' koji je proveo unutar gotovo neprekinutog pravca ne duljeg od dva kilometra upravo na Verudi. Županijski pročelnik za kulturu i zavičajnost Vladimir Torbica nadodao je da je Pauletta itekako u pravu kad tvrdi da taj dio njegova života, koji se dogodio na toj dvokilometarskoj relaciji, nije bio tapija.

Ovdje prenosimo dio video-rada u kojem Robert Pauletta priča o poznatom svjetskom umjetniku koji ga je nadahnuo za izložbu pod nazivom "Veruda Boogie Woogie".

- Poznata je priča o tome kako je veliki, u povijesti umjetnosti izniman, no ipak pomalo predvidivi slikar Piet Mondrian, s visokoga kata svojega ateljea uživao gledati naoko kaotičnu dinamiku prometa ispod sebe, na Broadwayu. Dok je promatrao tu uzbibanu žurnost, s njegova je radija dopirala glazba; bio je to tada vrlo popularni boogie-woogie. Ono što je vremešni gospodin Mondrian vidio i ono što je čuo, koincidiralo je istim usklađenim ritmom. Zbivalo se to kasne 1942. godine i onako, dotad seriozan i strog, Mondrian se zaigrao kao nikad do tada. Djela naslovljena "Victory Boogie-Woogie" i "Broadway Boogie-Woogie" postala su njegova ako ne najvažnija, a ono barem najpoznatija, ujedno i posljednja djela, govori u videu Pauletta i nastavlja.

Poput Mondriana

- I ja, poput Mondriana, volim gledati na svijet onako s visine; iz aviona na primjer. I uvijek se iznova pitam one opće gluposti: do koje visine mogu letjeti ptice ili dokle visoko ili nisko može čovjek bez opreme ili u kojoj se već dubini nalaze ona čudesna, fluorescentna subakvalna bića. Zadivljuje me ta nit, thiny line, svesadržajna opna biosfere unutar koje se sve što je živo postoji i unutar čega sve opstaje. A sva ta fantastična plazma, ta svilenkasta ovojnica oko zemaljske kore nije dublja od 15-ak kilometara. Nevjerojatno, zar ne? Zatim sam, shodno tome, uzeo mjeriti vlastite visine i vlastite dubine, bar u tehničkom smislu. Snimao sam svoja svakodnevna kretanja po kući, po vrtu, po gradu. I moram vam priznati da je prilično dosadan i banalan taj moj muving. Kao djetetu, najduža mi je putanja, recimo relativno česta, bila na striktno pravocrtnoj relaciji: Premantura - Pula - Trst. Sad kad tu stokilometarsku distancu svedem u sadašnjicu, na vlastito kretanje unutar posljednjih 15 godina, dobivam kilometar puta koji me od kuće vodi u atelje. Umanjena, ali sukladna proporcionalnost i gotovo identičan tijek crte, to je ono što dobivam. Mislim da me jedan junak priče Paula Austera, davno pročitane, doveo do toga. Do takvog (hmm) skulpturalnog razmišljanja, do takve vrste autorefleksije. Šetajući Brooklynom kao ja Verudom, on je, taj nesretni Austerov junak, svoje zemaljske putanje sve više širio; naposljetku je, kad je izišao iz svog kvarta, duševno potpuno potonuo, kaže Pauletta i zaključuje.

- Čini mi se da ja činim obratno: svoje putanje svodim da bih opstao. Ova je izložba priča o Verudi i o mojem svakodnevnom hodočašću. Svijet se mnogo puta promijenio dok sam brazdio Verudom. No - Veruda forever.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater