Fotografija za Teu Štokovac nije samo trenutak zamrznut u vremenu, već način promatranja svijeta oko sebe, ali i pogled u sebe samu. Fotografkinja i dizajnerica iz Petrovije kraj Umaga bavi se fotografijom već dugi niz godina. Ono što je započelo iz znatiželje i ljubavi prema vizualnom izražavanju s vremenom je preraslo u njezin način komunikacije i promatranja svakodnevice. Kroz rad bilježi osjećaje i trenutke koji često prolaze nezapaženo, pretvarajući ih u intimne i estetski snažne kadrove. Tijekom studija posvetila se umjetničkoj i kreativnoj fotografiji te razvila autorski stil po kojem je danas prepoznatljiva. Radila je u različitim fotografskim smjerovima, od umjetničke fotografije do portreta, studijskog rada i vizualnog storytellinga. Uz fotografiju bavi se i grafičkim dizajnom te vodi Studio Partum, kroz koji spaja estetiku, vizualni identitet i rad s klijentima. Svoje radove predstavila je na više samostalnih i grupnih izložbi, a posebno se istaknula osvajanjem prvog mjesta na festivalu Rovinj Photodays 2018. u kategoriji Akt/Tijelo sa serijom InBed. Ipak, kako ističe, najveća vrijednost fotografije za nju nije priznanje, nego trenutak u kojem kod promatrača izazove emociju ili prepoznavanje. U razgovoru s Teom Štokovac govorimo o njezinom autorskom radu, kreativnom procesu, projektima koji su obilježili njezin dosadašnji put, ali i planovima i idejama koje tek dolaze.

Znatiželja

Fotografija ti je bliska od djetinjstva. Sjećaš li se trenutka kada si shvatila da ona za tebe nije samo hobi nego način izražavanja?

- Da, prvi doticaj s fotografijom imala sam kroz fotoaparat svojih roditelja koji sam stalno koristila. U početku je to bila čista znatiželja, a fasciniralo me što kroz objektiv mogu "zamrznuti" trenutak i vidjeti svijet na drugačiji način. Nisam imala formalno znanje, nego sam samostalno učila, istraživala i čitala o fotografiji, tehnikama i svjetlu. Na početku sam najviše fotografirala prirodu i macro motive jer mi je to bilo najdostupnije, a kroz to sam učila strpljenje, kompoziciju i rad s postavkama fotoaparata. U srednjoj školi sam od svojih prvih zarađenih novaca kupila svoj prvi fotoaparat, što mi je bio velik korak i dodatna motivacija da se fotografiji posvetim ozbiljnije. Kako sam s vremenom postajala sigurnija u tehniku, počela sam spontano fotografirati prijatelje, obitelj i svakodnevne situacije, gdje sam otkrila koliko me privlače emocija i atmosfera među ljudima. Početkom 2017. godine prvi put sam izlagala u ZT Kaštel, zahvaljujući profesorici koja je prepoznala moj rad. Taj trenutak mi je ostao posebno važan jer sam tada prvi put osjetila da ono što radim može doprijeti do drugih. Nakon toga upisala sam studij fotografije u Sloveniji, gdje sam dodatno razvila svoj autorski pristup. Moj kreativni proces najčešće kreće od znatiželje, emocije ili odnosa koji me zaintrigira. Ponekad krenem od ideje, a ponekad od lokacije ili osobe, ali uvijek ostavljam prostor spontanosti jer su mi ti neplanirani trenuci najiskreniji. Fotografiju zato doživljavam više kao istraživanje nego kao strogo planiranje, a znatiželja mi je uvijek početna točka.

Tea Štokovac (Privatni album)

Koliko obično traje nastanak jedne fotografske serije i koliko se projekt mijenja tijekom samog procesa rada?

- Sve ovisi o projektu i temi koju istražujem. Neke serije fotografija nastanu relativno brzo, kroz nekoliko dana ili tjedana intenzivnog rada, dok druge nastaju mjesecima, pa čak i godinama. Volim ostaviti prostor da se ideja prirodno razvija i sazrije. Kod mene proces nikada nije samo fotografiranje. Puno vremena odlazi na promišljanje, istraživanje teme, razgovore s ljudima koje fotografiram i traženje emocije koju želim prenijeti. Ponekad odmah osjetim da je serija "gotova", a ponekad joj se vraćam više puta dok ne osjetim da priča ima cjelinu i dubinu koju tražim. Često se dogodi i da projekt tijekom rada ode u potpuno drugom smjeru od onoga što sam prvotno zamislila. Upravo zato ne volim stvarati vremenski pritisak jer mislim da kreativni proces ne može uvijek biti strogo definiran rokovima. Najvažnije mi je da serija na kraju djeluje iskreno i emotivno, bez forsiranja.

Projekt "Introspekcije" djeluje kao vrlo osoban vizualni dnevnik. Kako danas gledaš na taj ciklus?

- Na projekt "Introspekcije" danas gledam kao na vrlo osoban i emotivan period života koji sam kroz fotografiju pokušala razumjeti i pretočiti u vizualni oblik. Nastao je iz potrebe da istražim vlastite unutarnje osjećaje i ranjivost, pa mi fotografija u tom periodu nije bila samo alat za stvaranje kadrova, nego i način suočavanja sa sobom. Cijeli proces bio je intuitivan i spontan, više vođen osjećajem nego planom. Danas, kada gledam te radove, ne vidim samo fotografije nego i vlastiti rast kroz to razdoblje. Inače sam dosta kritična prema svojim radovima i često mi se događalo da kroz vrijeme uočim stvari koje bih danas napravila drugačije. S vremenom sam shvatila da je to zapravo znak napretka, da se mijenjam i razvijam kao autorica. Da sve ostaje isto, značilo bi da stojim na mjestu. Takvi osobni projekti za mene imaju najveću snagu jer traže iskrenost i spremnost da se dio sebe izloži kroz rad. Iako to nije uvijek lako, upravo ta ranjivost često stvara najjaču povezanost s publikom. Često se dogodi da se netko prepozna u emociji fotografije, i to mi je jedan od najvažnijih dijelova stvaranja kada nešto vrlo osobno postane univerzalno.

Serija "InBed" govori o tijelu, prolaznosti i životnom ciklusu, a upravo ti je taj projekt donio i nagradu na Rovinj Photodaysu. Kako je nastala ideja za projekt i koliko je izazovno fotografirati intimu, a da ona ne prijeđe granicu pretjerane eksplicitnosti?

- Ideja za projekt "InBed" nastala je iz mojih promišljanja o tijelu, prolaznosti života i tragovima koje vrijeme ostavlja na svakome od nas. Htjela sam napraviti seriju koja neće prikazivati tijelo kroz klasičnu estetiku akta, nego na intimniji i emotivniji način. Serija se sastoji od sedam fotografija snimljenih u krevetu, prostoru koji smatram jednim od najintimnijih mjesta u čovjekovu životu. Prikazan je životni ciklus žene od djetinjstva do starosti i smrti. Svaka fotografija fokusirana je na određeni dio tijela, a kako kadar ide od nogu prema glavi, tako simbolično prolaze i godine života. Prva fotografija prikazuje otvoreno oko kao početak života i svjesnosti, dok posljednja završava zatvorenim okom koje simbolizira kraj i smrt. Kroz teksture kože, svjetlo i sjene željela sam prikazati stvarnost života i prolaznost vremena bez uljepšavanja i skrivanja nesavršenosti. Bilo mi je važno prikazati ljepotu ženskog tijela onakvom kakva jest stvarnom, ranjivom i promjenjivom kroz godine. Kod fotografiranja intime najvažniji su mi pristup i emocija koju želim prenijeti. Nikada me nije zanimala eksplicitnost radi nje same, nego osjećaj koji fotografija ostavlja. Granicu između intime i eksplicitnosti određuju pristup osobi, kadar, svjetlo i atmosfera. Intimna fotografija za mene nije ono što puno otkriva, nego ono što ostavlja prostor za interpretaciju. Jako mi je važan odnos povjerenja s osobom koju fotografiram, jer bez njega je teško stvoriti iskren i emotivan rad. Suptilnost je ono što takve fotografije čini snažnima jer ponekad detalj ili sjena mogu reći više od eksplicitnog prikaza. Ovaj projekt mi je posebno drag jer sam s njim prvi put sudjelovala na Rovinj Photodays 2018 i osvojila prvo mjesto u kategoriji Akt/Tijelo. Nisam očekivala pobjedu, pa me nagrada posebno iznenadila i motivirala. Tada sam prvi put osjetila da moj autorski rad može biti prepoznat i izvan mog kruga ljudi, što mi je bio važan poticaj za daljnji rad.

Tea Štokovac (Privatni album)

Pripadnost

Tvoj novi projekt Furesti otvara pitanje identiteta i pripadnosti u Istri. Što te osobno potaknulo na tu temu?

- Projekt Furesti nastao je iz mog osobnog odnosa prema Istri i promjenama koje godinama promatram oko sebe. Odrastajući u malom mjestu kraj Umaga, bila sam okružena različitim jezicima, kulturama i ljudima koji su se doseljavali u Istru. S vremenom sam počela razmišljati o tome što danas zapravo znači pripadati nekom prostoru i gdje je granica između "domaćih" i "furešta". Ideja je krenula i iz jedne osobne priče. Moj tata mi je ispričao kako je moja nona, koja je bila iz Gornje Bujštine, nakon preseljenja u Petroviju odjednom postala "furešta". To me potaknulo da razmišljam kako netko u jednom trenutku može pripadati, a već u sljedećem biti percipiran kao netko izvana. Riječ "furešt" u Istri nosi različita značenja od šale do distance, pa do osjećaja da netko nikada neće biti potpuno "naš", bez obzira koliko dugo živi ovdje. Upravo me zato počelo zanimati pitanje identiteta i granice između prihvaćenosti i nepripadanja. Kroz projekt sam htjela istražiti kako ljudi oblikuju prostor, ali i kako prostor oblikuje njih, koliko identitet dolazi iz mjesta, jezika, obitelji ili osobnog osjećaja. Istra mi se činila posebno zanimljivom jer je prostor stalnog miješanja kultura i identiteta. Kao i kod drugih projekata, sve je krenulo iz znatiželje i potrebe da kroz fotografiju istražim ono što promatram oko sebe. Nisam željela dati konačan odgovor, nego otvoriti prostor za razmišljanje i prikazati emocije i osobne priče ljudi, bez obzira jesu li "domaći" ili "furešti".

Misliš li da pojam "furešt" danas više govori o zajednici nego o osobi koju se tako naziva i kakve su općenito reakcije publike na projekt Furesti? Jesu li ljudi spremni otvoreno razgovarati o toj temi?

- Ta riječ zapravo dosta otkriva način na koji ljudi doživljavaju granice između "nas" i "njih" i potrebu da nekoga svrstamo kao domaćeg ili stranog. Zanimljivo mi je koliko je taj pojam relativan i promjenjiv jer netko može cijeli život živjeti na jednom mjestu, a opet nikada ne biti potpuno prihvaćen, dok s druge strane netko vrlo brzo postane dio zajednice. Mene je kroz projekt najviše zanimalo pitanje tko zapravo određuje pripadnost i koliko ona ovisi o prostoru, podrijetlu, jeziku ili načinu na koji nas drugi doživljavaju. Na kraju mislim da pojam "furešt" često više govori o kolektivnom identitetu zajednice i njezinoj potrebi da definira vlastite granice nego o samoj osobi koja nosi tu etiketu. Reakcije publike na Fureste su me stvarno pozitivno iznenadile. Tema je ljudima jako bliska i mnogi su se u njoj prepoznali kroz vlastita iskustva ili obiteljske priče. Već na otvorenju izložbe bilo je jako puno ljudi, što mi je bio prvi znak da je projekt otvorio temu o kojoj se želi razgovarati. Kroz rad na projektu doživjeli smo puno otvorenosti i povjerenja, ljudi su nas puštali u svoje domove i dijelili osobne priče. S druge strane, na društvenim mrežama reakcije ponekad pokažu i drugačiji ton te otvore različita mišljenja. Nakon otvorenja puno ljudi mi je prilazilo, dijelilo svoja iskustva ili govorilo kako su se prepoznali u pričama. Mislim da je najvrjedniji dio ovakvih projekata kada potaknu razgovor i natjeraju ljude da promisle o stvarima koje inače uzimamo zdravo za gotovo. Možda je i to dio naše stvarnosti gdje uživo češće biramo razumijevanje i razgovor, dok iza ekrana lakše dolazi do impulzivnih reakcija i podjela. Upravo zato mislim da su ovakvi projekti važni jer otvaraju prostor za dijalog i potiču razmišljanje o pripadnosti i načinu na koji doživljavamo jedni druge.

Tea Štokovac (Privatni album)

Koliko Istra utječe na tvoj vizualni identitet i teme koje biraš?

- Istra jako utječe na moj vizualni identitet i mislim da je to nešto što je prirodno utkano u moj način razmišljanja i stvaranja, čak i kada toga nisam potpuno svjesna. Odrastanje u manjoj sredini, između različitih kultura, jezika i mentaliteta, sigurno je oblikovalo način na koji promatram ljude, odnose i prostor oko sebe. Mislim da se utjecaj Istre u mom radu možda ne vidi uvijek doslovno kroz pejzaže ili prepoznatljive motive, nego više kroz emociju i teme koje biram. Jako poštujem Istru, njezinu tradiciju, ljude i način života, a istovremeno me zanima kako sve to povezati s nečim suvremenim. Volim kroz svoj rad spajati tradiciju i današnje vrijeme, bilo kroz teme koje obrađujem, atmosferu fotografija ili način na koji pristupam pričama. Mislim da upravo u tom spoju starog i novog nastaju najzanimljivije stvari jer pokazuju da identitet nije nešto statično, nego nešto što se stalno mijenja i razvija. Istra ima neku posebnu melankoliju i mirnoću koju osjećam i u svom vizualnom izrazu. Volim prirodno svjetlo, tišinu kadra, jednostavnost i autentičnost, a mislim da je i to djelomično povezano s prostorom u kojem sam odrasla. Projekt Furesti možda je najbolji primjer toga jer je potpuno nastao iz promatranja Istre i ljudi koji ovdje žive.

Uz fotografiju baviš se i dizajnom te si suosnivačica brenda AJOJ. Koliko se dizajn i fotografija međusobno nadopunjuju u tvojem radu?

- Dizajn i fotografija se prirodno nadopunjuju jer su oboje povezani vizualnim izražavanjem i pričanjem priče kroz estetiku. Fotografija me naučila promatrati detalje, svjetlo, kompoziciju i emociju, dok mi je dizajn dao drugačiji način razmišljanja o vizualnom identitetu i komunikaciji. Kroz brend AJOJ to se možda i najbolje vidi jer tamo spajam sve što volim fotografiju, dizajn, tradiciju, estetiku i ručni rad. AJOJ smo pokrenule Tanja Šuflaj i ja 2020. godine iz želje da reinterpretiramo tradiciju na suvremen način. Inspiracija su nam bile ručno vezene jastučnice naših nona te emocija i vrijednost koju su nekad imale u kući. Važno mi je da svaki proizvod ima priču i da nije dio masovne proizvodnje. Sve je ručni rad od odabira materijala lokalnih proizvođača, skiciranja i vezenja pa do fotografiranja i vizualnog identiteta. Volimo spoj tradicije i suvremenog, minimalističkog pristupa, uz zadržavanje emocije i autentičnosti. Fotografija pritom daje dodatni identitet AJOJ-u jer kroz vizuale prenosimo atmosferu doma, intime i povezanosti s Istrom. Nisu nam važne samo jastučnice kao proizvod, nego cijela priča i emocija koju nose i to je ono što dizajn čini smislenim.

Što bi danas poručila mlađoj sebi koja tek uzima fotoaparat u ruke?

- Rekla bih joj da ne žuri i da ne sumnja toliko u sebe, te da ne uspoređuje svoj put s tuđim. Sve ono što danas znam i stvaram nastalo je kroz nesigurnosti, pogreške i godine traženja same sebe. Rekla bih joj da nastavi fotografirati ono što voli, čak i kada joj se čini da to nije dovoljno zanimljivo drugima - prirodu, obitelj, prijatelje i svakodnevne trenutke. Upravo će kroz te male stvari jednog dana pronaći svoj glas i razlog zašto voli fotografiju. Također bih joj rekla da čuva svoju osjetljivost i emocije. Dugo sam mislila da je to mana, ali danas znam da je to ono što me oblikovalo kao osobu i autoricu. Fotografija kod mene nikada nije bila samo tehnika, nego emocija, empatija i potreba da zadržim trenutke koji prolaze. I možda najvažnije, rekla bih joj da će jednog dana ljudi stajati ispred njenih fotografija, prepoznavati se u njima i nositi ih sa sobom kroz život.

U kojem smjeru vidiš razvoj svojeg rada u idućih nekoliko godina?

- U idućih nekoliko godina voljela bih nastaviti balansirati komercijalni posao i autorske, umjetničke projekte jer me upravo ta kombinacija najviše ispunjava i kreativno drži "živom". Volim što je moj posao dinamičan i nepredvidiv te što nijedan dan nije isti. Kroz fotografiju gotovo svakodnevno upoznajem nove ljude i svaka osoba mi donese nešto novo - priču, energiju ili drugačiji pogled na život. Iako nisu sva iskustva uvijek pozitivna, vjerujem da me upravo ona oblikuju i poslovno i privatno. Jako mi je važno nastaviti razvijati i osobne projekte kroz koje mogu istraživati teme koje me intimno zanimaju i kroz koje se mogu autorski izražavati bez ograničenja. Upravo taj balans između rada za druge i rada za sebe daje mi osjećaj ispunjenosti. Najviše od svega volim što kroz fotografiju ljudima mogu stvarati uspomene koje će im ostati za cijeli život.

(Privatni album)

Dream project

Postoji li projekt koji bi za tebe bio svojevrsni "dream project"?

- Moj "dream project" bio bi dugoročan dokumentarni projekt na kojem bih mogla raditi bez vremenskog pritiska i kroz koji bih stvarno upoznala ljude i njihove priče. Privlače me teme koje imaju društvenu važnost i koje otvaraju prostor za razgovor i razumijevanje među ljudima. Voljela bih stvarati projekte koji mogu barem malo utjecati na društvo na pozitivan način da potaknu empatiju, da se ljudi osjećaju viđeno ili da kroz tuđe priče lakše razumiju jedni druge. Mislim da danas često živimo brzo i površno pa mi je zanimljivo kroz fotografiju usporiti trenutak i dati prostor stvarnim ljudima i emocijama. Ne zamišljam to kao nešto veliko i spektakularno, nego kao iskren projekt koji ima smisao i može ostaviti trag ili vrijednost, makar i u manjem krugu ljudi.

I za kraj, što želiš da ljudi osjete nakon što pogledaju tvoje fotografije?

- Voljela bih da se u ljudima pobudi neki osjećaj, ne treba to biti uvijek ista emocija. Više mi znači da ih fotografija na trenutak zaustavi, da ih podsjeti na nešto njihovo, probudi sjećanje ili osjećaj koji možda dugo nisu imali. Mislim da je najljepši dio fotografije kada netko u tvom radu pronađe dio sebe, iako priča možda nije direktno njegova. Voljela bih da ljudi osjete toplinu, možda i nostalgiju, ali i osjećaj da nisu sami u emocijama koje nose. Ako fotografija uspije barem na trenutak povezati ljude, potaknuti empatiju ili ih navesti da drugačije gledaju sebe i druge oko sebe, onda je postigla ono najvažnije.

Povezane vijesti

• Umaški festival ispao iz proračuna, pa seli u Petroviju
• Istarski gradovi NAJBOLJI ZA ŽIVOT, POSLOVANJE I OBRAZOVANJE u Hrvatskoj
• Kada u Istri prestaješ biti furešt? Tea Štokovac otvorila pitanje koje mnogi osjećaju, ali rijetko izgovaraju