LEGENDARNA GLUMICA PONOVNO U PULI
MILENA DRAVIĆ: PULA JE MOJA SUDBINA Svog muža Dragana Nikolića nagovorila sam da glumi u "Ko to tamo peva"
Bukvalno mi je bio zahvalan što sam ga natjerala jer nije htio glumiti u "Ko to tamo peva". On je u tom filmu fenomenalan. Poslije je, naravno, bio sretan što je igrao. Sve je oduke, inače, sam donosio. Bio je velik glumac, velik čovjek, velik dobrotvor. Prolazi treća godina, već ljudi pričaju o prošlosti, a za mene je sada tu! (uvjerljivo pokazuje rukama op.a.). Tu, s nama
Glumačka heroina Milena Dravić, najveća zvijezda jugoslavenske kinematografije s iznimno bogatom gotovo 60-godišnjom filmskom, kazališnom i televizijskom glumačkom karijerom, najuglednija je gošća jubilarnog 65. Pulskog filmskog festivala, pod čijim je okriljem u četvrtak u SKUC-u otvorena izložba fotografija, a dan kasnije u kinu Valli predstavljena monografija ove velike umjetnice.
- Toga nema nigdje osim u Puli! Zaista Pulu obožavam. Volim vas sve, stvarno, rekla je tom prigodom slavna 77-godišnja glumica, koja se prilikom otvaranja izložbe jedva probijala mimo fotografa i obožavatelja svih generacija. "Moja je sudbina vezana za Pulu i uvijek se u ovom gradu osjećam divno jer su ljudi divni; vole umjetnost, vole film i muziku i sve što se prati u toj predivnoj Areni", kazala je u uvodu našeg razgovora u hotelu Histria. Žena je to sa stavom, izašla je na ulice kad se protestiralo protiv Miloševića, ali i nakon ubojstva Zorana Đinđića, dok mnoge njene kolege nisu.
Alfred Hitchcock osobno ju je pozvao na jednu večeru i poklonio posebnu fotografiju s njegovim crtežom. Nakon projekcije u Cannesu (za film "Specijalni tretman" Gorana Paskaljevića i Dušana Kovačevića dobila je Zlatnu palmu 1980.), osobno su joj prišli i čestitali Jack Nicholson te John Lennon i Yoko Ono.
- Vaš pokojni kolega Ljubiša Samardžić svojedobno nam je rekao u intervjuu da on nije osjećao kameru, ali da je kamera osjećala njega. Kakav je bio Vaš odnos s filmskom kamerom?
- Znate što, kamera vam je partner i to vrlo važan partner. Ja sam kroz dobre snimatelje naučila… sad, ne znam da li sam naučila, ali sam ipak bila dobro upućena u te stvari. Tu su Aleksandar Petković, Pega Popović i, pogotovo, Tomislav Pintar u filmovima "Rondo", "Bitka na Neretvi" i "Sutjeska". Taj kontakt s kamerom.. i ako ste u totalu, a scena ima više glumaca, to osjetiti… a kamera je daleko od vas. To je, naprosto, bio osjećaj u meni. I kada se gledao materijal u tom dalekom totalu, ja sam se vidjela, vidjelo se to što radim. To je neka velika sreća, da se posjeduje taj osjećaj u kontaktu s kamerom. Ali, znate, nisam se time opterećivala.
- Otkrio Vas je redatelj František Čap. Tada niste imali glumačkog iskustva?
- Ne, otkrio me u baletnoj školi. U baletu sam od svoje četvrte godine. Prema tome, moj je umjetnički staž ogroman (smijeh). Čap je češki redatelj koji je došao živjeti u Sloveniju i njemu se dopao scenarij Vladimira Paskaljevića (oca redatelja Gorana Paskaljevića) za film "Vrata ostaju otvorena" koji je, nakon velike ture ratnih filmova, došao 1959. sa suvremenom temom. Odlučili su ga raditi s glumcima iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Mi nismo bili svjesni što se s filmom desilo dok nismo došli na festival u Pulu. Doživjeli smo takve ovacije da je to bilo nestvarno. Publika nas je nosila na rukama, skidala je s nas odjeću, kao da su u pitanju najveće rock grupe. E, to smo doživjeli s tim filmom. Ja sam odmah dobila novu ponudu, što je bilo važno da ne nestanem. Sofija Soja Jovanović, do danas jedini ženski redatelj s cijelog prostora bivše zemlje, koja je radila božanstvene filmove ("Pop Ćira i pop Spira", "Orlovi rano lete") pozvala me za film "Diližansa snova" 1960. I tako je krenulo, film za filmom. (Zoran ANGELESKI)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
