Pulski glumac Valter Roša sudjelovao je na zanimljivom projektu u Italiji, i to na njemačkom jeziku, što je bio i povod za ovaj razgovor. Podsjetimo, Roša je glumio 2019. u predstavi "Lysistrata 21 – vodimo ljubav, a ne rat" po Aristofanovoj komediji "Lysistrata" u režiji Manfreda Schweigkoflera, a što je bila produkcija INK-a. Sada je došlo do nove suradnje s redateljem Manfredom Schweigkoflerom u predstavi "Lysistrata in Rock", također prema Aristofanovoj komediji "Lysistrata", ali ovoga puta na njemačkom jeziku (produkcija: Schlossfestspiele Dorf Tirol, (Bolzano), Alto Adige/Južni Tirol).

Vratili ste se nedavno iz Merana gdje ste proveli skoro cijelo ljeto u radu na "Lysistrati". Predstavite nam taj projekt.

- Predstava "Lysistrata in Rock" u Meranu za mene je bila mnogo više od običnog angažmana – bila je to vrsta životnog putovanja. Ponovno sam uspješno surađivao s autorima predstave, Manfredom Schweigkoflerom i Franzom Braunom, s kojima sam već radio na istom tekstu u Puli u produkciji INK-a prije šest godina. Ovoga puta je bilo malo drugačije – ne samo zbog jezika, njemačkog - koji mi je stran i koji ne govorim, nego i zbog zrelosti i iskustva koje sam u međuvremenu stekao. Posebno sam zahvalan Franzu Braunu, s kojim sam intenzivno radio na izgovoru i ritmu teksta, što mi je pomoglo da njemački jezik doživim kao instrument izražaja, a ne prepreku. Predstava je bila smještena u jedinstven prostor Schlossfestspiela, ispred zidina srednjovjekovnog dvorca Tirol, i igrali smo je na njemačkom jeziku, uz rock&roll glazbenu podlogu, kao i u Puli. Takav spoj Aristofanove poetike, suvremenog ritma i energije ansambla stvorio je nevjerojatnu atmosferu – kroz petnaestak izvedbi imali smo svaku večer rasprodano gledalište. Ne treba posebno isticati koliko je Lysistrata i danas izuzetno aktualna i kazališno potrebna, jer glavna junakinja svojom apstraktnom idejom poziva žene na pobunu, bojkota seksom prema svojim muškarcima kako bi se zaustavio rat između Atene i Sparte. Stoljećima taj tekst potiče na razmišljanje, što je funkcija svakog satiričnog komada. Publika se odlično zabavljala u vješto napisanim Aristofanovim peripetijama, a rock glazba koju smo izvodili uživo s bendom dramaturški je potpomogla ovaj bezvremenski kazališni komad. Za mene osobno, ovo je bila prilika da testiram vlastite granice – jezične, glumačke, emocionalne. Kad igraš na jeziku koji tek učiš, moraš pronaći malo drugačiju kreaciju, neku dublju istinu iznutra – iz pokreta, iz ritma, ponekad, da karikiram, čak i iz daha. To je potvrda i podsjetnik da kompleksnost glume nije samo riječ, nego prisutnost, bivstvo na sceni na mnogo razina. Merano mi je dao novo samopouzdanje, ali i novu zahvalnost prema vlastitom putu. Ponekad moraš otići malo dalje i kad se vratiš, bogatiji si u širem smislu. Svakome bih preporučio da posjeti regiju Alto-Adige - slična je Istri zbog multikulturalnosti i dvojezičnosti, odlične gastronomije, susretljivosti, mirnoće i društvene organiziranosti. Produkcijska ekipa i umjetnički ansambl predstave primili su me, kako se kaže u žargonu, kao da se oduvijek poznajemo.

Kontradiktoran položaj slobodnog umjetnika

Položaj slobodnog umjetnika je istovremeno zahvalan i izazovan.

- Položaj slobodnog umjetnika doista je kontradiktoran. Zahvalan jer pruža slobodu kreacije, mogućnost istraživanja i rada na projektima koji te istinski pokreću. S druge strane, nosi i svoju cijenu – stalnu potrebu za planiranjem, improvizacijom i balansiranjem između želja i aspiracija, odnosno između umjetnosti koju želiš stvarati i svakodnevnog života koji je neumoljiv. Primijetio sam sličnost u mentalitetu tamošnjih kolega glumaca, koji se, poput mene, bave "svim i svačim". Jedno utječe na drugo te silom prilika postajemo, ili smo postali, poput renesansnih umjetnika – vješti obrtnici, trgovci, poznavatelji društvenih i prirodnih znanosti. Jednom riječju - eruditi. Danas se od čovjeka traži i iziskuje mnogo toga – mnogo više nego u nedavnoj prošlosti. Pitanje je što budućnost nosi, s razvojem umjetne inteligencije i promjenama u ekonomiji rada. Za mene, jedan vid slobode znači mogućnost kombiniranja različitih sfera rada – kazališta, radijskog vođenja, vođenja kazališnih radionica, a rad u kaštelu Morosini Grimani u Savičenti, koji spaja turizam, baštinu, gastronomiju, povijest i tradiciju, objedinjuje puno toga odjednom. Kao što sam prethodno napisao, svaka od tih uloga utječe na drugu. Naučio sam da umjetnik preživljava i raste tek kad nađe ravnotežu između idealističkih težnji i stvarnih okolnosti – kao i svaki rast, temelji se na izlazu iz zone komfora. Upravo ta dinamika, između rizika i nagrade, čini rad slobodnog umjetnika posebno izazovnim, ali i neprocjenjivo vrijednim. Svaki projekt, svaki izlazak na scenu, podsjeća da umjetnost nije samo profesija, nego način gledanja na svijet – kroz prisutnost, empatiju i sposobnost povezivanja s ljudima. To je iskustvo koje prolazi svaki čovjek, jer neminovno postaje umjetnik, kreator vlastitog života.

Proba 37 – senza fine

No, i dalje ne mirujete, pripremate nešto posve novo.

- Trenutno smo u procesu stvaranja na inicijativu poznatog kazališnog i vizualnog umjetnika Davida Belasa, zajedno s ostalim vrijednim sudionicima nove kazališne grupe u Istri. U Poreču pripremamo predstavu naziva "Proba 37 – senza fine", čija je premijera planirana u siječnju iduće godine. Isto tako, na poziv Pučkog otvorenog učilišta iz Pazina vodit ću kazališne radionice za mlade. Iako tek počinjem s tim, veseli me ideja da kroz podučavanje otkriješ koliko još uvijek možeš naučiti. Kad učiš druge, shvatiš koliko je prostora za rast – i u polaznicima i u sebi. Ova dva projekta me uveseljavaju i daju mi energiju za daljnje izazove.

San što se tiče glumačkih ostvarenja?

- Snovi mutiraju. Ako se vratim na početak priče, imao sam želju raditi predstavu u Italiji. Ostvario sam to – ali u modificiranom obliku. Nisam očekivao da ću, na talijanskom teritoriju, igrati predstavu na njemačkom jeziku. Stvarno je istina što kažu: "Pazi što želiš – moglo bi ti se ostvariti!" (smijeh). Poanta je, međutim, da svaki ostvareni san na neki način on ostvari i pronađe tebe, oblikuje te i iznenadi. Moji snovi nadilaze individualne aspiracije. Volio bih da svijet bude malo tolerantniji, s manje nasilja – posebno mislim na mlađu populaciju. Svi imamo nekakav oblik odgovornosti jedni prema drugima i prema budućim generacijama. Snovi i uspjesi koje ostvarimo gube na važnosti ako ih nemamo s kime dijeliti i ako ne možemo obogatiti tuđe živote.

"Mistero buffo je za mene bio temelj i pokretač glumačkog i osobnog razvoja. Nije to samo predstava, već iskustvo koje oblikuje pristup kazalištu, kako ispričati priču i komunicirati s publikom. Dario Fo nas uči da kazalište može biti smijeh i molitva, protest i zagrljaj – i da kroz humor i ironiju publiku tjeraš na razmišljanje o sebi i društvu. Za mene osobno, to iskustvo je potvrdilo koliko je važan narativni teatar – način da publika vježba i "upali" mozak, da analizira, da empatizira, da "misli dok gleda". U današnjem digitalnom dobu, kada često sve ide automatski i površno, kazalište ima priliku postati mjesto gdje ljudi ponovno uče promišljati, razrađuju intelekt i osjećaje, slično kao što se mišići jačaju fizičkim treningom. Tako "Mistero buffo" ostaje u mojoj umjetničkoj praksi kao podsjetnik: kazalište nije samo zabava – to je trening pažnje, kritičkog razmišljanja i sposobnosti povezivanja s drugima. Uvijek mi daje osjećaj svrhe i potvrdu da kazalište i umjetnost općenito ima stvarnu, duboku ulogu u životu ljudi.

(Privatna arhiva)

"Ne treba posebno isticati koliko je Lysistrata i danas izuzetno aktualna i kazališno potrebna, jer glavna junakinja svojom apstraktnom idejom poziva žene na pobunu, bojkota seksom prema svojim muškarcima kako bi se zaustavio rat između Atene i Sparte. Stoljećima taj tekst potiče na razmišljanje, što je funkcija svakog satiričnog komada. Publika se odlično zabavljala u vješto napisanim Aristofanovim peripetijama, a rock glazba koju smo izvodili uživo s bendom dramaturški je potpomogla ovaj bezvremenski kazališni komad. Za mene osobno, ovo je bila prilika da testiram vlastite granice – jezične, glumačke, emocionalne. Kad igraš na jeziku koji tek učiš, moraš pronaći malo drugačiju kreaciju, neku dublju istinu iznutra – iz pokreta, iz ritma, ponekad, da karikiram, čak i iz daha. To je potvrda i podsjetnik da kompleksnost glume nije samo riječ, nego prisutnost, bivstvo na sceni na mnogo razina.

Snovi i uspjesi

Snovi i uspjesi koje ostvarimo gube na važnosti ako ih nemamo s kime dijeliti i ako ne možemo obogatiti tuđe živote.

Povezane vijesti

• Preminuo jedan od najpoznatijih hrvatskih glumaca IVO GREGUREVIĆ
• Preminuo mladi glumac Robert Budak
• U prometnoj nesreći POGINUO GLUMAC JOSIP ZOVKO