"Zora" dolazi na kraju, na kraju 68. Pulskog filmskog festivala, odnosno kao zadnji film u Hrvatskom programu u Areni. Dalibor Matanić režirao je ovaj film i napisao scenarij za njega, a zamislio ga je kao drugi dio trilogije započete sa "Zvizdanom".

Novi Matanićev film je jako čudan i koliko se god potrudio, mogu se samo praviti da sam ga razumio ili iskreno priznati da mi većina toga što je Matanić bacio na veliko platno uopće nije bilo jasno.

Matija i Ika (Krešimir Mikić i Tihana Lazović) žive u nekom udaljenom pravoslavnom selu iz kojeg se ljudi iseljavaju, pa i Matija odluči prodati kuću. To selo je negdje u unutrašnjosti, gdje nema televizijskog, radijskog ili telefonskog signala, a izgleda da Matija ima svoje prste u tome. Izgleda i da Neodređeni Netko s nejasnim namjerama želi preuzeti to selo. Matija i Ika žive s dvoje djece, a treće im je negdje nestalo što cijelu obitelj užasno muči. Istovremeno na parcelu do Matijine dolazi drugi lik, također imena Matija koji gradi kuću i koji želi da mu radnici tu kuću izgrade u nekoliko dana. Taj drugi Matija jednog dana bane u kuću ovog prvog Matije i kaže djeci da je on njihov novi otac te mu uzima obitelj. I tu nastaje gadna frka jer izgleda da je ovaj drugi Matija neki vrag koji djeluje šarmantno i smireno, kao da nudi bolji život, ali zapravo je sve samo ne to. Ima tu religioznih motiva, dosta scena događa se u crkvi i možda tu ima nečega jer Matanić se voli s tim igrati, primjerice u "Egzorcizmu". Plakat filma podsjeća na plakat Romerove "Zore živih mrtvaca", a i neki od likova djeluju kao zombiji, spodobe bez empatije i razuma. U filmu se često spominje grad kao neki drugi svijet, istovremeno privlačan i zastrašujući te suprotstavljen selu kao nekom otoku u ljudskom okruženju. Ljudi iz tog sela ne odlaze zato što žele, nego zato što moraju, netko ih prisiljava, direktno ili indirektno, no razlozi zašto pojedini likovi čine ovo ili ono uglavnom su dosta nejasni. Imamo tu i likove poput plavokose žene u crkvi koja je kao neki anđeo, a možda i nije, pa dvojicu koji dolaze otkupiti zemlju i koji nešto mute. Puno toga ostaje neobjašnjeno da bi se izvukli iole konkretniji zaključci. Doduše, mislim da sam čak i shvatio što predstavlja onaj stolni nogomet koji oznojeni vlasnik gostionice igra i na koji se kamera fokusira jedno dvije sekunde pred kraj filma.

Na kraju imamo rave party nasred sela koji se odvija pored obješenih i pobijenih ljudi i tu je simbolika donekle jasna. Ovo je metafora i ne treba ovaj film shvatiti doslovce, što je uostalom i nemoguće, ali što je tu posrijedi? "Zora" traje li i traje.

Mogu sada pohvaliti Krešu Mikića koji je inače dobar glumac i idealan je za ovu ulogu, a i Marko Mandić zna djelovati prigodno sablasno kao drugi Matija. Mogu spomenuti i jako dobru fotografiju Marka Brdara kojom se, putem opustjelih krajolika, naglašava otuđenost i izoliranost likova, pa čak i dobro ukomponiranu glazbu za koju su zaslužni Puljani Alen i Nenad Sinkauz, ali čemu sve to kada je rezultat, u cijelosti, takav kakav je? Možda je ovo zapravo genijalan film jer Matanić je pametan tip i obično zna što radi. Sigurno je znao i ovdje, mora da jest. I vjerojatno sam zna najbolje što.

Povezane vijesti

• Pulski filmski festival dovodi niz važnih stranih gostiju: U PULI I SELEKTORI CANNESA I BERLINALEA
• SUTRA OTVORENJE 67. PULSKOG FILMSKOG FESTIVALA Uz brojna ograničenja i mjere, ove godine i bez tradicionalnog vatrometa
• TREĆI DAN OD "GLASA" DO "GALEBA" Protiv struje, makar i morske