67.PULSKI FILMSKI FESTIVAL

TREĆI DAN OD "GLASA" DO "GALEBA" Protiv struje, makar i morske

| Autor: Mladen RADIĆ

U "Glasu" redatelja i scenarista Ognjena Sviličića, dolazimo do jednog starog problema, odnosno kontradikcije koja glasi –  kako snimiti film koji racionalno preispituje nečije moralne vrijednosti, a da taj film ne bude moralizirajući? To je jako, jako teško i Sviličić se u ovom filmu muči i muči i to ne uspijeva. I jači od njega su se na tome spotaknuli. To je tako kada liberali žele konzervativcima održati prodiku

Uz kišu koja je jučer isprala Pulu, na programu trećeg dana 67. Pulskog filmskog festivala našli su se igrani film "Glas" i dokumentarni film "Galeb", a koji su umjesto u Areni prikazani u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula.

Dobro plasirani detalji

Film "Glas" redatelja i scenarista Ognjena Sviličića ima glavu, ali nema rep, a i kičma mu se baš ne drži, što se na početku ne vidi jer film zbilja obećava. Mladog Gorana (Franko Jakovčević) mama dovodi u katolički internat. Prvi problemi za Gorana pojavljuju se kada se prijavi igrati Josipa u predstavi o Isusovom rođenju i ne želi izgovoriti replike koje govore o tome kako je Marija začela, iritira ga što prvo ona nije trudna, pa onda je. To Gorana izolira od ostatka grupe i praktički ga pretvara u otpadnika, no sve ovo što smo napisali zvuči puno jače no što je u filmu prikazano. Goran odlazi na razgovor kod ravnateljice koja je čak i prilično razumna, kratko mu očita bukvicu i to je to. U prvom dijelu filma jedina zamjerka koju imamo je što Goran u predstavi pristaje biti svojevoljno. Jest, on se želi uklopiti i to mu je tada primarni motiv, ali nitko ga ne prisiljava ni na što, ni s kim nije u konfliktu da bi se ikome morao pošto-poto dokazivati, u nijednu od cura nije zaljubljen da bi se trudio biti faca i tako dalje, ali u redu. Film tu još funkcionira prvenstveno kroz neke dobro plasirane detalje kao kada se Goran ne moli sa svim ostalima prije objeda.

Problemi s glavnim likom

Unatoč tome što se Goranu nameće vjera, film se može promatrati i kao klasična priča o sukobu pojedinca i grupe. Vjera je ovdje možda tek alegorija za nešto drugo, neki drugi sustav manipulacije, primjerice politiku. Uostalom, isto tako manipulativni mogu biti i ateisti. Od toga nitko nije cijepljen. Sviličić pokušava pojačati dramu spominjanjem Hoda za život koji se bori protiv pobačaja i sličnih stvari, i želi da svi, uključujući Gorana, podrže ovu inicijativu.

I tu dolazimo do jednog starog problema, koji bi mogli nazvati kontradikcijom, a ona glasi – kako snimiti film koji racionalno preispituje nečije moralne vrijednosti, a da taj film ne bude moralizirajući? To je jako, jako teško i Sviličić se u ovom filmu muči i muči i to ne uspijeva. I jači od njega su se na tome spotaknuli. To je tako kada liberali žele konzervativcima održati prodiku, a pada nam na pamet film "Vice" o bivšem američkom predsjedniku, ti liberali postaju konzervativci. Tu je negdje otprilike i "Glas", iako ne znamo koji je Sviličićev svjetonazor tako da možda lajemo na krivu karavanu. Film se na sredini polako počinje raspadati poput kipa Bogorodice čiju glavu Goran sruši jednim nehajno bačenim kamenčićem. Je li to neko vrijeđanje kiparskog umijeća, ono - jedan kamenčić? On tu glavu nenamjerno sruši nakon što ga kolege prebiju te se iskaljuje na onome u što oni vjeruju, ali scena je gotovo pa smiješna.

Tu su dalje problemi s glavnim likom. Koja je točno njegova motivacija, osim što se na početku pokušava uklopiti? To što nema oca? Traži nekoga na koga bi se mogao osloniti i ugledati? Ima li on problema baš s vjerom ili problema s masom, neovisno o njenoj strukturi? Je li on budući revolucionar, buntovnik bez razloga ili je jednostavno usamljenik koji u dubini duše samo traži da bude prihvaćen i voljen? Goran nije Kowalski iz "Točke nestajanja" i jako bi voljeli da je to jasno objašnjeno. Jakovčević glumi Gorana kao povučenog individualca koji ne govori puno, on je usamljen i to je prilično dobro prikazao, no ostao je malo previše ukočen i kao lik nedovoljno zanimljiv pa nam je u jednom trenutku postalo potpuno svejedno kako će završiti. Možda je to bio namjerni, skriveni nihilistički cilj filma, a možda je jednostavno trebalo poraditi na liku pa bi i sam kraj imao više smisla.

Smisla je zato imalo angažiranje sarajevske glumice Belme Salkunić kao direktorice internata koja nije prikazana kao stereotipna totalna gadura nego se u početku ponaša pokroviteljski strogo i poslovno prijateljski, kao prava direktorica jedne ovakve ustanove. Na trenutke čak i djeluje simpatično, no jasno je koliko je sklona manipulaciji i to Salkunić znalački pokazuje kroz svoju izvedbu. Njene su motivacije jasne, iako se i tu moglo otići korak dalje, ali Salkunić je svejedno svojom interpretacijom kreirala najupečatljiviji lik u filmu. Na kraju,"Glas" je poput pištolja za koji očekujete da će glasno opaliti, no umjesto toga iz njega izađe zastavica na kojoj piše "Bang".

Dosadnjikavi dokumentarac

Od "Glasa" sinoć smo došli do "Galeba", dokumentarca Ivana Živkovića Žike o brodu kojim se morima svijeta vozio Josip Broz Tito, bivši prvi čovjek bivše države od koje se Hrvatska odvojila prije 30-ak godina. Sugovornici, među kojima su povjesničar Tvrtko Jakovina i bivši hrvatski predsjednik i kratkotrajni premijer Stjepan Mesić, govore o brodu, ali i nekim prošlim vremenima. "Galeb" s jedne strane djeluje poput propagandnog filma za jedan sustav i državu, koji su mrtvi poput pregaženih zečeva. Film se ne želi baviti, barem na kratko, drugom stranom sustava, iako bi takve informacije pomogle da se u dokumentarcu stvori jasniji vremenski kontekst i vidi da nije sve bilo med i mlijeko. Tek u jednom trenutku neki od sugovornika pričaju kako su se neki, poput književnika Dobriše Ćosića bili razočarani raskoši u kojoj Tito i njegova svita putuju, a ta raskoš bila je u suprotnosti s proklamiranom radničkom skromnošću koja je bila jedan od temelja socijalističke ideologije.

Živković previše često i bespotrebno koristi stare promidžbene filmove koji prikazuju Titova putovanja, no svrha tih filmova bila je prije svega propagandna manipulacija i prikazivanje velikog vođe u najboljem svjetlu, a manje objektivno informiranje. Zato bi nekima sa suprotnog kraja ideološkog spektra ovaj film mogao malo podići tlak. Oni koji pak nisu politički ni ovamo ni tamo, ili im politička prepucavanja i podjele ne čine smisao života, mogli bi ovaj pitki, premda dosadnjikavi dokumentarac prihvatiti kao suštinski bezopasnu sapunicu, izblijedjelu razglednicu iz nekih starih vemena. Što je bilo, bilo je. I Tito, i Churchill, i Nesvrstani i sve ostalo. Nažalost, i pulsko brodogradilište u kojem je Galeb napravljen.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum