GOSTUJE U Galeriji Motika
Povjesničar Zvonko Maković: Dobri likovni kritičari ne iskazuju svoja stajališta nerazumljivim izrazima
(Osobna arhiva)
Gost petog »Zbirka narodu!« susreta u Galeriji Antun Motika na 2. katu Istarskog narodnog kazališta danas, u četvrtak, u 18 sati bit će ugledni povjesničar umjetnosti i pjesnik prof. dr. Zvonko Maković s predavanjem »Arhajski nadrealizam u kontekstu vremena«.
Amorfna gomila
Zvonko Maković (1947.) koji svoju struku živi u punom smislu riječi, tijekom višedesetljetnoga djelovanja višestruko je zadužio brojne generacije povjesničara umjetnosti ne samo svojim neumornim znanstvenim, stručnim i publicističkim radom, nego i činjenicom da je, bilo s katedre zagrebačkog Filozofskog fakulteta, bilo u individualnim kontaktima, uvijek poticao izvrsnost te ohrabrivao otvaranje novih tema i uvođenje svježih pristupa u sagledavanju onih naizgled dovršenih. Bio je to povod za razgovor s njim.
Djelovanje Antuna Motike i dan-danas je važno i aktualno zbog pitanja likovne kritike, ali i poimanja umjetnosti, kako u vremenu njegova djelovanja, tako i danas.
- Mjesto Antuna Motike odavno je pozicionirano u korpusu hrvatske umjetnosti prošloga stoljeća. O njegovu se djelu pisalo, a dr. Jerica Ziherl je prije više godina obranila odličan doktorat na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta i u njemu istražila i valorizirala tu umjetnost. Motikino je djelo zanimljivo i za povijest likovne kritike, jer je njegova izložba »Arhajski nadrealizam« početkom 1950-ih izazvala različite reakcije, a danas nam je intrigantnija baš zbog tih reakcija koje je onodobna kritika tumačila najčešće s pogrešnih, ideološki obojanih pozicija. Međutim, o ovome bi se slikaru, držim, moglo još mnogo raspravljati, ne samo kada su njegovi radovi eksperimentalnog karaktera u pitanju, a to su kolaži i crteži za staklene i keramičke skulpture. Mene osobno zanima tzv. mostarski ciklus Antuna Motike, a to je razdoblje između 1930. i 1940. kada je ostvario i najvrednija djela koja bi valjalo sagledati u širem kontekstu.
Postoji li danas likovna kritika?
- Ono što se danas naziva likovnom kritikom, najčešće nema baš nikakve veze s iole ozbiljnijom kritikom. Novine zamjenjuju portali i TV, a ono što je najpogubnije društvene mreže. Prema tome, tu baš svatko kome se prohtije ima isto pravo izraziti svoje stajalište, a ono je gotovo uvijek krivo. Krivo stoga što kritika, pa i ona likovna, podrazumijeva solidno znanje i pismenost, a ovdje se pišu besmislice. Pogledajte tko se javlja po portalima, u TV emisijama kritičkim osvrtima i nameće neadekvatne i opasne kriterije. To su mahom osobe koje su završile neke tečajeve, novinarske škole i koješta drugo, a da pojma nemaju o elementarnim činjenicama o području o kome govore. U toj amorfnoj gomili tobožnjih kritičara neki su mi bili i studenti, ali obično se od njih ne traži neko znanje, nego im kriterije obično nameću drugi. Govoriti o tome je izlišno, jer tu vlada pravilo jačega, a jači su oni koji nemaju zanata, nemaju znanja, ali imaju medijsku moć. Odavno sam digao ruke od svega toga i, iskreno, nije mi niti krivo.
Pogled na Motikino djelovanje iz perspektive današnje pozicije?
- Rekao sam kako je Motikino djelo dobrim dijelom valorizirano, ali da ga se uvijek treba iznova iščitavati, i to bilo kroz arhivsku građu, bilo sagledavanjem u širem kontekstu. Motikinim se djelom bavio kolega Darko Glavan i osobito temeljito Jerica Ziherl, ali nikada se umjetnost ne smije zatvarati i miriti s postignutim interpretacijama i valorizacijama. Ono što je meni u njegovu opusu zanimljivo, to je međuratno razdoblje. O izložbi »Arhajski nadrealizam« je, među brojnima, pisao profesor Grgo Gamulin i njegovi su napisi izazivali reakcije. Gamulin je ta djela ocijenio vrlo loše, a nije ih baš niti shvatio najbolje, no u jednom je bio dobar, a to je da je o tim Motikinim crtežima govorio kao o skicama za vaze i druge upotrebne predmete. Oni to zaista i jesu, ali 1952. su bili dragocjen lakmus papir koji je izazivao reakcije iz kojih se najbolje shvaća to vrijeme, vrijeme krutog ideološkog jednoumlja.
Potrebno je znanje
Naveli ste da izložbe »Arhajski nadrealizam« Antuna Motike iz 1952. i »Doživljaj Amerike« Ede Murtića iz 1953. kritika će napadati zbog apstrakcije koje u djelima s obje izložbe i nije bilo.
- Treba odmah reći kako je prije 1952. i izložbe »Arhajski nadrealizam«, te 1953. i Murtićeve izložbe »Doživljaj Amerike« obznanjen u prosincu 1951. Manifest Grupe EXAT-51 i kako je taj događaj probio najčvršći ideološki led. Konačno, umjetnici EXAT-a, a to su bili Vlado Kristl, Ivan Picelj, Božidar Rašica i Aleksandar Srnec inaugurirali su apstrakciju u punom smislu riječi. Apstraktna umjetnost je postala temom dana prije Motike i osobito Murtića kod kojih apstrakcije nije niti bilo, a ono što je bilo osobito subverzivno za vladajuće kriterije to je stajalište izrečeno u Manifestu EXAT-a da slikarstvo i skulptura imaju isti status kao arhitektura i tzv. primijenjena umjetnost.
Koliko povjesničari umjetnosti i drugi eksperti danas mogu približiti široj publici određenu likovno-umjetničku temu, a da se ne ide u u previše stručne diskurse?
- Pravi povjesničari umjetnosti i dobri likovni kritičari ne iskazuju svoja stajališta i svoje znanje nerazumljivim izrazima. To rade isključivo diletanti, oni koji naivno smatraju da se nebuloznim slaganjem riječi može maskirati praznina i glupost koji čine njihove stručne i intelektualne kapacitete. Ako ti je nešto jasno i ako dobro poznaješ temu o kojoj trebaš nešto reći, sve je onda jednostavno. Iz kompliciranih i nejasnih rečenica izbija neznanje i nesigurnost. Dakle, sve se svodi na ono o čemu sam govorio – potrebno je znanje, a do njega se dolazi kontinuiranim i marljivim radom, te informiranjem. Kao što se u medicini, fizici, kemiji moraju pratiti nove spoznaje, tako je to isto i u mojoj struci, povijesti umjetnosti, pa shodno tome i likovnoj kritici.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
