Ratko Rudić, čovjek koji je s klupe vodio vaterpolske reprezentacije Jugoslavije, Italije, SAD-a, Hrvatske i Brazila te pritom osvojio sve što se moglo osvojiti, i to ponovio nekoliko puta, boravio je u Puli. Povod su bili knjiga i film o njegovom životu koji su predstavljeni i prikazani u sklopu festivala knjiga i autora Sa(n)jam knjige, a prilika da se sjedne nasuprot čovjeku čija je igračka, a pogotova trenerska karijera koja se protegnula na 40 godina i dosegla visine koje će teško ikad biti nadmašene, jednostavno se nije smjela propustiti.

- Bio sam strašno ambiciozan i kad sam započeo trenersku karijeru taj mi je posao bio toliko interesantan i motivirajući da sam zaboravio sve što sam naučio kao igrač, okrenuo se nečem sasvim novom i počeo stvarati svoju filozofiju rada. Pritom sam u nekim stvarima možda i pretjerivao jer sam stalno htio da vidim da li je taj put dobar ili ne - rekao je Ratko Rudić, koji je reprezentaciju Jugoslavije preuzeo 1984. godine i na prvom velikom natjecanju, Olimpijskim igrama u Los Angelesu, osvojio zlato.

Metode rada

- To natjecanje je obilježio bojkot, no dočekala nas je reprezentacija domaćina koja se, nakon "preskakanja" OI u Moskvi, za njega pripremala osam godina i u tom trenutku bila najbolja. Bio je to posljednji olimpijski turnir na kojem se nije igralo klasično finale već je bila grupa i naša međusobna utakmica bila je posljednja, a nama je bio dovoljan neriješeni rezultat kojeg smo i ostvarili te uzeli zlato. Uslijedile su potom svakakve priče koje me nisu previše doticale niti me poremetile na mom putu.

Dežurne skeptike Rudić je razuvjerio dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Madridu.

- Nastupili su svi, a mi smo bili bez Milivoja Bebića, koji je u tom trenutku bio daleko najbolji igrač na svijetu i to je kao da ste tadašnjoj Argentini uzeli Maradonu. Uspjeli smo i bez njega izboriti finale protiv Italije, u kojem je u posljednjoj sekundi četvrtog produžetka Igor Milanović zabio za pobjedu. Po mnogima je to bila najveća utakmica u povijesti vaterpola, a mi smo zlatnom medaljom potvrdili našu vrijednost. Uzeli smo potom i zlato na OI u Seulu 1988. godine, nakon čega sam se odlučio povući. Jednostavno, radio sam jako puno i moji zahtjevi su bili iznimno teški te sam smatrao da je moj ciklus završio - istaknuo je Rudić, koji nije dugo mirovao. - Imao sam ozbiljne ponude iz Španjolske i Italije, a odlučio sam prihvatiti talijansku te sam 1990. godine preuzeo njihovu reprezentaciju. Početak je bio dosta buran, uz dosta otpora od strane igrače prema mojim metodama rada, zahtjevima i pravilima ponašanja. No, uvijek sam smatrao da moja tehnologija dovodi do rezultata te smo nakon jednog ozbiljnog razgovora uspostavili suradnju kakvu sam želio i krenuli su rezultati.

Rudić je prvi formirao stručni stožer s desetak ljudi, kakav je danas normalan u vrhunskom sportu. Krenula je ta priča u Jugoslaviji i nastavila se u Italiji s kojom je osvojio četiri zlata na četiri najveća svjetska natjecanja, a taj je "Grand Slam" "njegovu" Italiju označio kao najuspješniju reprezentaciju u povijesti vaterpola. Mentalnu snagu je kao njen najveći adut uvijek isticao Rudić, koji je nakon Italije odlučio 2000. godine preuzeti reprezentaciju SAD-a.

- Amerikanci su okrenuti isključivo Olimpijskim igrama i njima olimpijsko zlato vrijedi kao Nobelova nagrada. Jedan od problema koji me dočekao bila je slaba fizička pripremljenost. Suprotno uvriježenom mišljenju oni uopće nisu dobri plivači, a problem je bio i manjak jakih utakmica. Uspjeli smo do OI 2004. godine izgraditi solidnu reprezentaciju i u Ateni smo bili četvrti po snazi, ali imali smo nesreću da tri najbolje reprezentacije, koje su poslije podijelile medalje, budu s nama u grupi i nismo prošli dalje. Da smo bili u drugoj grupi bili bi prvi i borili se za medalje - uvjeren je Rudić. - Kvalitetu su Amerikanci potvrdili četiri godine kasnije u Pekingu, gdje su osvojili srebrnu medalju u sastavu koji sam selektirao i trenirao, ali bez mene premda sam imao ugovor do 2008. godine. No, raskinuo sam ga na svoju štetu odmah poslije Atene i prihvatio poziv Perice Bukića, koji je postao predsjednik Saveza, da preuzmem hrvatsku reprezentaciju.

Nakon prvog treninga odrađenog s reprezentacijom Hrvatske, koji je bio osrednjeg intenziteta, igrači su se počeli žaliti na bolest, umor i upale mišića te je Rudić brzo uvidio kakvo ga je stanje dočekalo.

Tri života

- Mučili smo se prve dvije godine, a onda se sve promijenilo nabolje pred Svjetsko prvenstvo 2007. godine. Po meni je reprezentacija nešto najviše u sportu i nikad nikog nisam htio moliti da igra za nju jer očekujem da bi svi koje se pozove trebalo da se odazovu. To se tada dogodilo, vratio sam neke starije igrače te se stvorila odlična atmosfera koju je zaokružio rezultat. Pred odlazak za Melbourne nitko nas nije ozbiljno shvaćao, ali odigrali smo odličan turnir i osvojili zlato, a to je, po meni, daleko najvažniji rezultat u povijesti hrvatskog vaterpola - decidiran je Rudić. - Skok s drugog na prvo mjesto je izuzetno težak, jer se ljudi plaše uspjeha i nije lako probiti tu psihološku barijeru, ali kada jednom osvojiš prvo mjesto, onda više nema straha. Potvrdili smo to osvajanjem zlata 2020. godine na Europskom prvenstvu u Zagrebu i dvije godine kasnije na OI u Londonu.

Priznao je Rudić da nakon Londona nije više imao motivacije te je zaključio priču s Hrvatskom, ali ne i svoju reprezentativnu trenersku karijeru.

- Stigao je poziv iz Brazila, koji sam prihvatio nakon dugo dvoumljenja i došao u zemlju u kojoj vaterpolo praktički nije postojao, da bismo u na OI 2016. godine u Rio de Janeiru postali kandidati za medalju. Na kraju smo ostali bez nje, ali smo jedini pobijedili Srbiju, kasnije olimpijske pobjednike, a ja sam proglašen za trenera godine ekipnih sportova u Brazilu. To je tamo gotovo nemoguće osvojiti pored svih trenera iz nogometa, odbojke ili košarke, no nisam tu nagradu dobio zbog rezultata, već zbog napretka reprezentacije - naglasio je Rudić, kojem je Brazil bila posljednja reprezentacija koju je vodio. - Trenirao sam potom Pro Recco, najtrofejniji svjetski klub, a onda je uslijedila pandemija izazvana koronavirusom, sve se zatvorilo i cijela dramatična situacija me poprilično deprimirala te sam tada rekao da je kraj, zaključio trenersku karijeru i prvim letom se vratio u Hrvatsku.

Kad se danas osvrne na svoju karijeru, ne dvoji što je u njoj najvrijednije.

- Proživio sam nešto za što trebaju tri života, a najvrijednije u mojoj karijeri su ljudi koje sam upoznao. Puno sam radio, igrači su se ljutili na mene i često sam ulazio u konflikte s njima, ali unatoč svemu, sa svima s kojima sam surađivao diljem svijeta ostao sam u jako dobrim odnosima i ti ljudi su moje najveće bogatstvo, veće od svih medalja koje sam osvojio svih ovih godina - zaključio je Rudić.

Povezane vijesti

• Rudić s Brazilom ponizio Hrvatsku
• Istraga višemilijunskog pranja novca i svjetskih prijevara: NOVAC SE PRAO U KINI, SLOVENIJI I JEDNOJ PULSKOJ TVRTKI
• Ispunjene tribine Doma sportova «Mate Parlov» svjedočile igri mačke i miša hrvatskih rukometnih reprezentativaca