Piše Robert Matteoni
Nogomet i populizam su podnošljivi suputnici dok prevladava logika nogometa
(Vjeran Zganec Rogulja/Pixsell/Milivoj Mijošek)
Prije dva i pol mjeseca, kad sam došao u press pozicije Drosine, nisam imao neka posebna očekivanja od prve prvenstvene utakmice. Istra 1961 i Lokomotiva imaju već 17 godina dugi rivalitet, od dana kada su 2009. postali (Puležani se vratili) prvoligaši. Priča je već poznata svima. Lokomotiva je tzv. crna mačka Zeleno Žutima, ima puno bolju tradiciju rezultata, posebno na utakmicama u Zagrebu. Nije to, naravno, ona Lokomotiva u kojoj je nekad igrao Aldo Drosina, ali kao klub iz metropole, gdje gravitiraju mnogi igrači, poglavito oni koji žele živjeti u Zagrebu, imaju svoju snagu u selekciji.
Istra 1961, kao i njeni vlasnici iz Baskije, nemaju takve bazene. Jedan od razloga, barem su tako govorili, što su iz Vitorije ušli u projekt HNL-a, prvo kroz Rudeš, a onda u Istri, bio je da Alaves proširi područje selekcije za svoje potrebe. U Baskiji je više klubova s jačim potencijalima, kao Athletic Bilbao, Real Sociedad, a tu su i Eibar, Osasuna (granična regija). Dakle, kada se namire jaki španjolski klubovi, onda jaki baskijski, jasno je da Alavesu ostane što ostane za selekciju igrača. Vitoria (baskijski Gasteiz) ima 230 tisuća stanovnika, pa je logično da mora tražiti nužne kadrove posebnim vizijama (da nadmudri konkurenciju) te na manje eksploatiranim tržištima. Josean Kuerejeta, košarkaš i šef grupacije, znao je u intervjuima govoriti da je recept za dobar posao u Baskoniji imati domaću selekciju, plus kvalitetan bivši NBA igrač te 1-2 igrača s Balkana. Valjda je i u tom pristupu prošla inicijativa njegova sina Haritza da se okušaju na hrvatskom tržištu.
U pripremnom periodu, govorili su dobro upućeni u zbivanja u Balama, da novi trener Javier Cabello nameće neviđeni dril s potpuno mladom škvadrom. Pogledao sam utakmicu s Lecceom na streamu i nemalo se iznenadio kako je ta pomlađena momčad solidno djelovala. No, prijateljske su utakmice jedno, natjecateljske sasvim drugo. Istra je u sezonu ulazila u "izvanrednom stanju". To su one faze jednog kluba kada iz nekog razloga dolazi do rezanja troškova i proračuna, pa se onda u nedostatku ulaganja značajno okrenu mladim igračima. Prioritetno je to iz financijskih razloga, jer mladi igrači, poglavito iz svoje Akademije, najmanje koštaju. Vlasnik kluba je u svoje situacije ušao zato jer su odlučili uložiti više stotina milijuna u kupovanje nekretnina u sklopu strategijskog širenja prostora oko košarkaške dvorane, sveučilišta, kampa i stadiona. Takav veliki ulog iziskuje maksimalno stezanje remena u klubovima grupacije te fokus na punjenje proračuna tog investicijskog ciklusa. To je osnovni razlog zašto su prodani važni igrači (Prevljak, Lončar, Šaranić…), odstranjen iz kruga momčadi Radošević, a nije angažirano neko značajnije pojačanje. To je i presudni razlog zašto su mladi igrači dobili prostor u prvoj momčadi. Nema to veze s planskom pričom i vizijama, iako je još prije 8 godina Vitorija takvu strategiju najavljivala kao dugoročni cilj.
Po logici stvari, a kako ukazuju sudbine nekih drugih klubova s mladim kadrom, nisam očekivao ono što je potom uslijedilo. Igrati s mladim igračima, još juniorima, pa čak i kadetima, je veliki rizik, kako natjecateljski, tako i za njihov napredak. Ne samo zbog neiskustva te težine četverostrukih sudara u Ligi 10. Kad imate 36 utakmica, od čega 18-20 s jačima od sebe, pa još reprezentativne obveze, Kup, onda to maksimalno troši igrače. One mlađe pogotovo, iako će manje upućeni u nogometne sadržaje govoriti da je mladima sve puno lakše jer su mladi. Ritam koji iziskuje Istra 1961 u sezoni je vrlo naporan, a kad je kadar ograničen, neizbježne ozljede, kartoni, bitno redefiniraju potencijal momčadi.
Dakle, Istra - Lokomotiva 1. kolovoza… Nakon te utakmice, koliko god je negativno završila (2:3) u posljednjim minutama, i uz sudačku grešku na štetu Zeleno Žutih, s velikim zadovoljstvom sam spoznao koliko je nadarena ta mlada grupa Istrinih igrača. Uz to se moglo prepoznati da je trener Javier Cabello onaj stručnjak koji je optimalan da ta djeca u seniorskim kopačkama kvalitetno, i brže napreduju. Bio je to jedan od onih poraza na Drosini nakon kojeg bi se pobornik Istre trebao vrlo dobro osjećati. Da je tomu tako potvrdilo se u drugom kolu, kada su ti momci i trener uzeli mjeru Hajduku te osvojili jako važan bod u finišu. Upravo to, izjednačiti u finišu dok gubiš na Poljudu, ukazuje da trener radi jako dobar posao, a da ti igrači imaju samopouzdanja. Jedini pad primijetilo se na Rujevici (2:3), ali u svim ostalim utakmicama, pa i porazu od Gorice kući, Istra je djelovala razigrano. Kad je kompletna ona je dovoljno kapacitirana da se izdigne i na bolje pozicije od dosadašnjih (peto mjesto), ali limitiranost kadra čini(ti) svoje. Teže ozljede Maurića i Doumbije, uz kronične tegobe Kadušića, pa slijed tegoba za Jaganjca, prije Albarracina, to pokazuju. Da sportski direktor Saša Bjelanović nije bio vješt u komunikaciji, pa uplašio Vitoriju dugim odsustvom Albarracina, ne bi stigao niti Hodžić, vjerojatno niti Tomich. Istra bi već sada bila u velikom problemu.
Ono što je u kontekstu doživljaja ove Istre 1961 ključno je tzv. sadašnji trenutak. Produžen kroz prvi turnus, Cabellov tim naprosto oduševljava igrom. To se prenosi na navijače, koji u toj igri očito uživaju čak i onda kada rezultat (kao protiv Lokomotive i Gorice) bude negativan. Zato, kada se dogodi izvanredna partija (drugi dio) kao s Osijekom u lijepoj Opus Areni, euforija pomiješana s nevjericom sasvim je logična. Jest da je mlada, pretežito neiskusna i ograničene širine, ali ova škvadra igra "starije dobro« na razini bitno iznad pitanja dobi i mogućnosti. Na stranu vrijeme bivše države, što je za pulski nogomet jedna druga era, ali niti do tada, a pogotovo otkako je HNL-a, dakle 34 godine, po mojem iskustvu (50-ak godina) praćenja niti jedna Istra nije igrala ovako učinkovito, kvalitetno, brzo i tehnički atraktivno. Zato bi za sve koji volimo gledati atraktivan nogomet trebalo što više uživati u igri tih "klinaca« i nekolicine iskusnijih igrača, jer je to jedinstveni trenutak te istovremeno ne opterećivati se što će biti u pojedinoj utakmici, oscilacijama, pa zimi, ljeti u prijelaznim rokovima. Ionako se na to ne može utjecati i bit će vremena za žaljenja što se takav jedinstveni trenutak talentiranosti ne iskoristi za nešto više i duže.
U podjeli zasluga za aktualnost Zeleno Žutih najveća je zasluga trenera Cabella i suradnika prije svega, potom igrača, uz doprinose Bjelanovića. No, u ovoj prilici ključnim mi se čini je istaknuti neke druge faktore. Sve godine frustracija pulskog nogometa bile su praćene i tezama, vidljivo populističkim, kako je ovdašnja mladost nedovoljno talentirana, odveć lijena i nespremna za odricanja koje traži sport, dijelom i zbog "lakoće življenja u Istri«. Takve teze su redovito dolazile izvan regije te su kontinuirano osporavali Istrine potencijale i tumačile zašto djeca bježe u bolje sredine. Podgrijavane su te priče i od onih klubova kojima je bilo u interesu da Istra ne napreduje, a da se može i nesmetano odvoditi talentiranije igrače u svoje redove. Što je još gore, u domaćem okruženju su se također hranile na matricama da "jednostavno nismo za kvalitetan sport-nogomet«. Neki medijski novopečeni likovi su to potencirali na nacionalnoj razini, kao pokaz nerazumijevanja zbilja, a uz podršku i nekih stručnjaka stvarao se populistički dojam da se "neumjesno veliča ovdašnje mlade momčadi«. Problem mladih igrača u Istri nije bio limit talenta, potencijala ili nezainteresiranosti. Problem su bili uvjeti kao u drugim klubovima, manjak ulaganja i posvećenosti. Oni treneri koji su prije radili u siromašnim uvjetima omladinske škole napravili su maksimum, nekad i više od toga, obzirom na mogućnosti koje su imali. Kada se napokon dogodilo da su se uvjeti podigli na više razine, sve bolji kako vrijeme ide, eto da i u Puli, Istri (još više) niču talenti koji se zovu u reprezentacije, koje jure i razvikani agenti, koje (ne)umjesno veličaju novopečeni medijski likovi, koji dobivaju prostor u seniorskoj momčadi, koji ostvaruju želje o više domaćih igrača i onih stvorenih u vlastitoj Akademiji, i tako dalje…
Najveća zasluga da Akademija Istre 1961 postaje rasadnik igrača, pripada grupaciji Baskonia-Alaves, odnosno vlasnicima kluba. Oni su uložili novac, oni su podigli kriterije rada, uvjete, osigurali smisao koji svaka Akademija mora imati. Najveća vrijednost baskijske vladavine postignuta je upravo u tom segmentu, pa ako se održi kontinuitet, Istra 1961 će nastaviti proizvoditi igrače za prvu momčad i dalje.
I naposljetku, da bi neka Akademija bila uspješna nisu dovoljni samo uvjeti. Oni su temelj, ali sve ostalo stvaraju ljudi. U tom kontekstu potvrđuje se da je strategija razvoja, začeta dolaskom koordinatora omladinske škole Andre Fistonića, počela davati jasne plodove. Nije stvar (tek) u rezultatima mladih, niti kad se ispalo iz lige s juniorima, niti sada kada su lideri Prve lige. Temeljno je da mladi igrači iskoračuju kroz selekcije, kroz kaljenje u Uljaniku i u radu s trenerima koji ih vode.
Fistonić nije baš popularan, kako zbog prirode posla i odluka, tako i vjerojatno zbog (pre)čestog mu komunikacijskog "pokazivanja«. No, na stranu dojmovi, činjenice su ukazuju na realnosti. Populizmi su neizostavni pratitelji nogometa i svih javnih funkcioniranja. No, to je podnošljiva zbilja dok se ne nametnu logikama nogometa i društva uopće.
