Piše Boris Bilas
Povjerenje u mlade
(Milivoj Mijošek, David Jerković / Pixsell)
Nik Škafar Žužić ima 17, Dukan Ahmeti 18, a Antonio Maurić će uskoro navršiti 23 godine. Trojica Istrinih strijelaca u subotnjoj utakmici protiv Osijeka pokazuju da je ponekada potrebno mladima vjerovati i da ponekad stvarno vrijedi ona da na mladima svijet ostaje. Istovremeno, Erik Petrović i Moreno Terlević iz Centra Pozitron i Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile Pazin kao dio hrvatske reprezentacije sudjeluju na najvećem i najprestižnijem svjetskom natjecanju u robotici, First Global Challenge u Incheonu, u Južnoj Koreji. Ovi mladi ljudi pokazuju da vrijedi ulagati u njih jer će jednoga dana netko od njih možda biti novi Infobipovci ili će biti u konkurenciji za poduzetnika godine što je ovih dana uspjelo Mišelu Sirotiću, vlasniku i direktoru buzetske destilerije Aura.
Iako je na početku sezone bilo puno više onih koji su Istri predviđali grčevitu borbu za opstanak u najvišem hrvatskom nogometnom rangu, istarska mladost iz kola u kolo oduševljava navijače Istre, ali i zaokuplja pažnju nogometne javnosti u cijeloj Hrvatskoj. Nažalost u našem društvu još nije dovoljno osviještena vjera u mlade i njihove sposobnosti. Takav je slučaj i u nogometu, ali i u svim ostalim dijelovima društva, a pogotovo u politici.
Naravno da je teško uspoređivati nogomet i politiku jer u godinama dok nekome tek počinje prava politička karijera, nogometašima ta ista praktički završava, ali ako dobro razmislite teško ćete se sjetiti da je u proteklih nekoliko godina na istarskoj, ali i hrvatskoj političkoj sceni izašlo neko novo, mlado lice koje je svojim radom i stavovima izborilo mjesto među političkom elitom. Za to naravno postoji nekoliko razloga, od toga da mlade politika gotovo uopće ne zanima, do toga da čak i ako se odluče baviti politikom odmah bivaju osuđeni na kritike javnosti da su odlučili kraćim putem i političkim uhljebljivanjem doći do lake zarade.
Političke strukture godinama su okupirane od istih lica, a samo letimičan pogled na istarske gradove i općine, a i na županijsku Skupštinu otkriva da se tamo već godinama vrte iste face i da mladi vrlo teško dobivaju šansu. Damir Kajin, Boris Miletić, Vili Bassanese, pa ako želite i saborski zastupnik i gradonačelnik Novigrada Anteo Milos, te bivši ministar Anton Kliman, samo su neki od aktera istarske političke scene koji su tu godinama i koji ne pokazuju namjeru da se u skoro vrijeme povuku u zasluženu političku mirovinu. Čak i oni nešto mlađi, poput Peđe Grbina ili Sanje Radolović već su niz godina u samom vrhu politike, a mladih snaga istovremeno gotovo uopće nema, uz poneke iznimke kao što su načelnik Vižinade Marko Ferenac ili načelnik Ližnjana Marko Ravnić, uz isprike ako sam nekoga slučajno zaboravio.
Moglo bi se sada tražiti puno razloga zašto u istarskoj, ali i nacionalnoj politici nema više mladih, ali jedna od činjenica je i ta da naše društvo teško daje mladima povjerenje koje oni itekako zaslužuju. Možda će netko reći da je i bolje da ne ulaze u politiku jer dobro se zna što politika jest i da bi ih samo iskvarila, ali dok god više mladih ne pokaže interes za taj zanat, male su šanse da će se nešto u našem društvu i u politici doista i promijeniti. Primjeri NK Istre i mladih robotičara iz Pazina pokazuju da mladima treba vjerovati i da im treba dati priliku, a ako im tu priliku damo onda možemo očekivati razna iznenađenja i neočekivane uspjehe.
