Piše Milan Rakovac
Uvo je delo muško!
(Pexels/Arhiva Glasa istre)
I pak su je vro uzidali i dičine to ča zabrali na Svietu Mariju Malu kada su škuolu vero pak i doprli i don-Luk je lipo blagoslovija i lipi govor drža za našu hrvacku stvar i vero su naši otročići da hi niedan ne naputi ta dan zbabuljali dižgracjanu našu dičicu ča su hodila u Lega nazionale, srića da je otročka rukica nemoćna pak niena stina ni nienome glavu razbila... ma sve se to zabilo, samo ča se nikad maj do svita kraja ne zabi kako je sior-Rodrigo dela Lega ča je pur doša pošteno i muškardinski se pokloniti prid našu školu, svi čisti u bilo ubučen kako ‘j golub, z unon njegovon špančeron valje z Afrike ča je imala srebrnu glavu lava Svietega Marka i ča je bija jušto razveselija seljane kad mu je Jadre podrepnik reka "ahaaa, šjor-Igo, luša palica ud črnega gloga", "ma tasi moniga, ter tasi, ča ti znaš šturlo, xe el ebano", "el ebano, ma no vero?!", "el ebano, ebano, ti che ti se intendi del ebano", "e šo, šo mi del ebano", ma nšuma, indiferente, no, ki ga ni hodilo ta bot za ebano, nego za dub: šjor-Igo je lipo usta doprtih usti na križini sprid škole, ki dub sprid škuolon je bija pun naranč, zacrlenija se je šjor-Igo e col rispetto zaklima z glavuon, potle na narodnoj fešti je reka Mihi i Ivi: "aj ste vero merli vi dva! Ma bravi, bravi, ecco qua per la vostra scuola diese corone de oro... Tanto, chi dei fioi volera cantar’ mi smo pa Istrani Krovati pravi ‘ invesse de’ nella patria de Rosetti no se parla che italian’...".
Eeee, je spuha šmrkalj pun tabaka na zemlju Ive, "eee moj Miho, a se domisliš tih naranač?", "a ki se ne domisli", "uno je bilo vrime, kumpare, šjor-Igo rosso-bianco verde" okolo bilega panama-šiljarića, ti i ja crven-bijeli-plavi okolo klobuka... i ala svaki svoju stvar trdo, ma trdo držati i ni prsta ne pomolati, ma skupa siditi popiti i pojisti, onesta gente, Taljani e Krovati, a sad?:
- Pušmo šentimente Ivesina moj, ter ča smo ženetine!
- Ma da, da. Ter znaš da san u ten vodboru. Negoooo, da se razminjemo ti i ja, nu, teška vrimena su sprid nas, uvi naši mladići se bisaju, srića da mi se Luca mala bila zlajala...
- Ma za ča to?
- Ča nisu stili Jadri siroti dinamitu pod hižu!
- Ko su ter neka su!
- Ma Miho! Ča smo ljudi eli blago? Ča da ćemo jeni drugima hiže doli hitati?
- Ive, Iveee!!! A ča biš ti? A si vidija šjor-Iga niki dan u oštariji? Koša bevemo, ojo de ričino? Je reka Jadri nasrid oštarije, kad mu je Jadre stija nazdraviti. Zbudi se Jive! Austrije uzdavna ni, lako nan se bilo prčiti po plesi i hrvatati i talijanati dokle je bila la volonta šuprema našega bejatega Frane Stipa, ča? Uvo je drugo vrime, uvo gre za tin ki će mladu, a ki ustati čelibe!!!
- Mladu?
- Vojska je Ive, su nas prodali naši osavnajeste...
- A ča je mogla mala Jugoslavija...
- Drek je budi kakoi uvin merlon ča su Mušolinu sad Dalmaciju dali! Istra je mlada, će li za Talijanon ustati, će li si Hrvata za mladega, tza to gre Ive, nu, o Iveee, zbudi se, tote će krv teći kako nieni teran marča kada črno pritačemo! Iveee, ni ča!
- Ma znan, znan, ter nis vero trubilo... samo ča...
- Samo ča si ustarija Ive, kako i ja, ma ko nan je tilo staro, srce i glava nisu, nu... Ča rabi mladost našu strašiti, ča da ne bude hodilo prez Boga i prez Kralja Petra, ča?
- A ča? Ter ti biš i z komuništi? A kakova je diferenca mrež njih i fašišti? Prez vire i prez Boga, prez rišpeta i krijancije za niene valore čovične!!!
- A takooo?
- Ča ja znan... ter i don-Luk škrbi...
- Puš ti popesini žene i dicu, Ive! Uvo je delo muško! A kako ti pensaš pricdnik biti. ENooja, ča?
Ive je muča i dela svoje delo. Zastanki, skupljanje pomoći, zbiranje dinamita po šakreto u Raši, kupiti "karabinjeru", putiti mladiće za stvari ud vojske, širiti mrežu NOP-a. Ni škerci! Došla je naša ura, ko sad ne - nećemo vero nikada drugo!!!
No, ako je Ivu malko brinuo taj Lucin "Caballero" sa tim svim njegovim zanosnim internacionalizmom, Luca nije imala tih dilema. Luca je ženskom intuicijom prihvatila, ako ne shvatila. Ma znala je Luca sve, pa i to da se "compagni" njome služe, bar isprva, kako bi lakše stekli povjerenje tih nepovjerljivih Šćavuni ča nikad nienomu ne veruju, najmanje unen ča dojde da će njin pomoći; pomoći šinjor siromahu težaku? Anda brate, pomoći ga uslipiti, ter ča malo pršuti smo dali jur za narodnu stvar, ča Ive, su štocali Ivu za tega njegovega zeta, ma ča zeta, se je skočija, Luca je ubećana, a pulitika je pulitika! Ala, ala ne srdi se, ne, samo ča bi narodni borci mogli anke supati palentu i broskvu; oni pak kokoše a mi lazanje z mlikon ud sinoć, a ča to ti je ta narodna borba Ive? Muč’, muč’... a ča pak ti ne greš Gori, ča; a ča ću ja sirota jetikljiva, ča sirota? Sirota je mali "Fidelov" ča je kosti ustavija gori na Brkini, o ljuudiii...
*Nastavak u sljedećem broju
