Piše Robert Matteoni
Svjetsko prvenstvo, uz dozu nogometne Pule
(Snimio Milivoj Mijošek)
Bilo je sunčano i ugodno vrijeme tog 3. lipnja 1998. Zapamtio sam te detalje, među ostalim, jer sam odgodio dva dana put za Francusku 98 zbog rođenja drugog sina. Jedno noćenje kući i onda put prema Parizu. Drugi upečatljivi marker tog vremena, uzbuđenje zbog prvog svjetskog prvenstva s kojeg ću izvještavati, i to uz debitantski nastup hrvatske reprezentacije. Bio sam dvije godine prije na povijesnom debiju na velikom turniru za Hrvatsku. Bilo je to ono poznato englesko poimanje nogometa kroz tezu "Football is coming home". Bili su spremni da kao domaćini EURO-a napokon osvoje drugi reprezentativni trofej, 30 godina nakon što su, opet kao domaćini, slavili jedinu im titulu, onu prvaka svijeta. Englezi se smatraju, i to s pravom, kolijevkom nogometa. Njihov je to izum, kojeg su izvozili u svijet i doprinijeli da postane "najvažnija sporedna stvar na svijetu".
Na tom EURO-u Engleska nije došla niti u finale. Bili su jako razočarani, ali sam na tom turniru spoznao dvije meni značajne odrednice. Doživjeti atmosferu nogometa na engleskom tlu je nešto posebno. Možda i zato što su nogomet izmislili, Englezi tu igru i njene aktere tretiraju kao ikone. Njima je nogomet i odlazak na utakmice kao vjera, i tako uzvišenu atmosferu i danas održavaju kao nešto što se podrazumijeva. Kasnije, u klupskim utakmicama Premiershipa i europskih kupova, te sam dojmove samo osnažio.
Druga, emotivno još snažnija odrednica koju je EURO 96 ponudio, to je spoznaja da će nova članica svjetske nogometne priče, Hrvatska, biti njen važan akter. Osim što je protiv Turske, na otvorenju svog turnira, pobijedila golom Gorana Vlaovića u finišu (86. minuta), na majstorsko dodavanje Aljoše Asanovića, bila je to i prva "prava" utakmica na kojoj se pojavila navijačka grupacija u podršci Vatrenima. Njeno slavlje, svi pokisli do kože zbog kiše, točno iza gola, čiju je mrežu pogodio Vlaović, pamtim kao jedan od light motiva te nezaboravne večeri u Robin Hoodovom Notthingamu. Dijelom i zato što su turski navijači bili u nemjerljivo većem broju (22 tisuće gledatelja) na tribinama, i redom svi toliko glasni da su me iritirali i njihovi bučni novinari u press loži.
Na tom EURO-u bio je prisutan i jedan naš domaći dečko, Div iz Žminja. Igor Pamić putovao je na EURO kao igrač Osijeka, u kojeg je stigao iz Croatije. No, Paminjo je svoj iskorak, nakon što je iz Kopra stigao u Pulu 1992. imao baš u Istri. Tu je potvrdio kvalitetu i prešao u Maksimir, zaigravši i u kvalifikacijama za Ligu prvaka te u Kupu UEFA, Kupu kupova. Nakon što je nastupio na EURO-u, igrajući prvih 45 minuta protiv Figovog Portugala, u porazu 0:3 koji natjecateljski nije ništa značio, Paminjo se transferirao u Sochaux.
Putujući prema Francuskoj promišljao sam koliko zapravo Hrvatska može natjecateljski učiniti na Svjetskom prvenstvu. Mojima sam kući najavio da ću se brzo vratiti, što je djelovalo kao nepovjerenje prema Vatrenom potencijalu. Blaževićeva Hrvatska nije bila dojmljiva u kvalifikacijama. Trebalo je ići u play-off, s Ukrajincima, i u napetom uzvratu golom Bokšića izborila se viza za SP. Reprezentacija je posljednju utakmicu priprema, odrađenih u Poreču, odigrala u Puli te je izgubila od Slovačke. Nakon te utakmice, Arrigo Sacchi, koji je bio na stadionu i bio sam mu "domaćin" kazao mi je u društvu kolege iz La Gazzette dello sport, Salvatore Lo Prestija, ono što me više bunilo nego bistrilo ideje o nastupu u Francuskoj. U znamenitoj društvenoj prostoriji podno zapadne tribine, u gužvi koja je uvijek bila nesnosna kada su bile značajnije utakmice, jedan od inovatora svjetskog nogometa, ponovio mi je ono što je tvrdio i prije spomenutog EURO-a 96 – Hrvatska ima moćan miks fizičke moći i tehničke kvalitete, ići će daleko! Sacchi je bio izbornik Italije koja je u kvalifikacijama za EURO bila u našoj skupini. U intervjuu kojeg mi je dao u hotelu Ambasador u Opatiji, čovjek koji je stvorio jednu od najmoćnijih momčadi u povijesti nogometa (Milan 1987-91), u superlativima je govorio o Hrvatskoj. Znao sam iz talijanskih iskustava da je Sacchi osoba koja se grozi kurtoaznih istupa. On je u to vjerovao 1996, kada je na EURO-u tek Njemačka u četvrtfinalu zaustavila Hrvatsku (uz sudački poguranac), a bio je uvjeren i nakon poraza od Slovačke, u Puli dvije godine kasnije.
Kad sam stigao u Pariz još je uvijek prevladavao u meni nepovjerljivi duh jer sam se vodio trenutnim viđenjima, a ne stručnijim logikama. S druge strane golicao je maštu optimistički, a u stvari (naj)stručniji stav Arriga Sacchija. Nije potrebno naglašavati tko je bio u pravu. Hrvatska je stigla do senzacionalne brončane medalje, a uz malo sreće i više spretnosti protiv Francuza mogli su naši i u finale s Brazilom. Povratak kući, umjesto mojima najavljenih petnaestak dana, uslijedio je 37 dana kasnije. U zrakoplovu Croatia Airlinesa, koji nas je vraćao iz Pariza u Zagreb, bilo je veselo. Točio se wiskey i šampanjac, ali nije to bilo razuzdano slavlje. Igrači tada nisu znali kakav će biti doček, koji je, usput rečeno, improviziran i prilično nespretno organiziran na Trgu Francuske Republike. No i kao takav prvi narodni nogometni skup, djelovao je masivan i kao inspiracija za buduće dočeke.
Onaj koji je 2018. priređen reprezentaciji nakon što je osvojila srebrnu medalju u Rusiji, bilo je nešto apsolutno senzacionalno i po mom mišljenju neponovljivo. Hrvatska je opet na taj veliki turnir išla nakon što je u posljednjem kvalifikacijskom kolu, na ukrajinskom tlu, izborila pravo na play-off. Bio je to sjajan rasplet nakon što se činilo da slabo stojimo u šansama da uopće stignemo u Rusiju. Tada je Dalić zamijenio Čačića, i pobjeda u Kijevu je otvorila put. Nadigralo se Grčku u play-offu, ali uspješni plasman na peto svjetsko prvenstvo nije podiglo uvjerenja domaće javnosti da ona tamo može nešto značajnije učiniti. Ne da je uspjela nego je odigrala fantastičan turnir i 20 godina od francuskog debija, ta je generacija nadmašila onu legendarnu iz 1990-ih, koja je takva postala i zbog odrastanja u vrijeme stvaranja hrvatske države. Zbog ulaska u finale hrvatski je narod bio u transu, a to se najbolje vidjelo na dočeku, gdje je po procjenama snaga sigurnosti, bilo oko 700 tisuća ljudi. Od zračne luke do Jelačićevog trga, trasa od 17 kilometra, vozili su se igrači i izbornik čak šest sati.
Iz današnjeg kuta dijelom mi Francuska ‘98 djeluje kao prahistorija, no valjda u kontekstu godina i evociranja memorija, kao da je onaj hod Vatrenih, ali i doček, bio "jučer". Nakon što je Hrvatska napravila čudo, osvojiti srebro i broncu u dva uzastopna svjetska turnira, mislim da je logično i uvjerljivo predviđanje kako na ovom prvenstvu taj domet ne pripada ovoj Vatrenoj grupi.
Nadam se prije svega navijački da će me hrvatski nastupi u SAD-u i Kanadi (za sad) demantirati. Nema ljepšeg nego priznati da se krivo prognoziralo.
Neovisno o epilogu nastupa Vatrenih na SP 2026, to neće utjecati na, prije svega, ponos kojeg u nama potiče nogometna reprezentacija. Hrvatska je mala zemlja, s manje od 4 milijuna stanovnika, s nogometnom bazom od stotinjak tisuća igrača, koja se srećom nadopunjuje talentima iz dijaspore. Nadmetati se sa svjetskim silama nogometa u relativno ravnopravnoj natjecateljskoj dinamici to je za hrvatsku dimenziju senzacionalan domet. Razumljivo je da šira navijačka javnost nakon svakog "ispadanja", pogotovo nakon vezanih uspjeha 2018-2022 djeluje razočarana, jer joj je jako lijepo živjeti pobjede, slavlja, dočeke. No, stručnije gledano, nije logično da Hrvatska ima takvu snagu da kontinuirano bude prvi vrhu. Njoj se to može događati ciklično, kad se poklopi generacija sa nužnim potencijalima, i sama činjenica da je povijest pokazala da se to i događa, već je velika stvar.
Zato na ovo SP gledam s uvjerenjem da je najvažnije da su Vatreni tamo i da odaju naznake kako se sprema jedna nova generacija, koja bi u perspektivi mogla ponavljati slične domete kao i one, kolokvijalno nazvane Bobanova 1990-ih, odnosno Modrićeva (2006-2026). Zato iz, za mnoge, razočaranja rezultatom s Englezima, pozitivu promičem prvim dijelom i naznakom nove garde protagonista kao Martin Baturina, Petar Sučić, koji će postati uz Joška Gvardiola i druge još mlade aktere, nove nade Vatrenog uzleta. Njihove akcije protiv Engleza, a nakon što su imali zapažene iskorake u Italiji (Como, Inter…) odaju potencijal koji će biti u slijedu onog što je Hrvatska stvorila kao identitet igre, odnosno simboli tog talenta. To je proces, koji je upravo u tijeku, a koji je simboliziran zatvaranjem reprezentativne karijere Luke Modrića i početkom nove ere Vatrenih. Takva tranzicija ima svoja oblačna vremena, ali sunčana će doći prije ili poslije.
Dok čekamo idući susret, s Panamom, koji može usmjeriti Hrvatsku prema osnovnom cilju, prolasku grupe, napomenut ću da u Dalićevoj ekspediciji imamo dvije poveznice s Pulom. Put prema razinama SP-a u dresu Istre 1961 trasirao je Josip Šutalo. Prije toga je iskorak u karijeri započeo i Kristijan Jakić, koji je doprinio u 6 mjeseci posudbe iz Lokomotive, da Istra 1961 preživi kao klub. Prije svega ostankom u ligi, a posljedično i financijski jer su te 2018. stigli Baski. Oni su, pak, u svom prvom naletu kadroviranja, među inima u Istru doveli Jose Luisa Rodrigueza. Bočni vezni, hitar ali koji je posudbu iz Alavesa u Pulu doživio kao korak unatrag. Zato je nakon pola godine odmah otišao. Danas je Rodriguez jedan od važnih igrača Juareza (Meksiko), ali i igrač koji će u noći srijede nastojati sa svojom reprezentacijom nauditi ambicijama Hrvatske. Vjerujem da mu to neće uspjeti, kao što nije uspio značajnije iskoračiti u dresu Istre 1961.
