Piše Dražen Katalinić
Ako je bijelo, ne znači da je mlijeko
(Ivica Galović/Pixsell/Davor Kovačević)
Hrvatska proizvodnja mlijeka ponovno je u problemima iz kojih, ako ćemo istini za volju, nikad nije ni izašla, a očituju se u preniskim otkupnim cijenama i uvozu jeftinog mlijeka što za posljedicu ima pad broja domaćih proizvođača. Ukratko, mljekari se suočavaju sa sve manjim prihodima zbog pada otkupne cijene mlijeka, dok im troškovi istodobno nezaustavljivo rastu. Nije to problem samo hrvatskih proizvođača jer se u tom začaranom krugu vrte i proizvođači u regiji, a sve zbog uvoznika i dobavljača koji kupuju viškove na međunarodnim burzama, uglavnom nekvalitetnog mlijeka, i prodaju nam ga pod raznim brendovima i sloganima kao što je "mlijeko s hrvatskih livada" i slično. No, još veći problem je što je takvo mlijeko toliko jeftino, često ispod proizvođačke i otkupne cijene, a nadležne institucije ne reagiraju jer bi u svakoj uređenoj zemlji i organiziranom tržištu to bio signal za alarm. Kod nas je uglavnom signal za prosvjede seljaka, s kojima počinju i završavaju svi napori da se zaštititi domaća proizvodnja mlijeka, uvoz se i dalje nastavlja, a mlijeko kupujemo po skoro pa simboličnim cijenama.
Europska unija, pak, godinama ima višak mlijeka i ne zna kamo bi s njime pa ga je najbolje prodati jednom od najvećih uvoznika poljoprivrednih proizvoda u EU, a to je Lijepa naša. Htjeli smo biti igrači na velikom europskom tržištu, ali smo zaboravili da će i veliki proizvođači s nižim cijenama doći i na naše tržište dok mi istodobno ne uspijevamo konkurirati nikome. A i ne trudimo se, jer je u Hrvatskoj odavno lakše uvoziti nego išta proizvoditi zbog državnih nameta poput PDV-a za koji će mnogi reći da je porez na proizvodnju, a tek onda prihod državnog proračuna.
Otkupne cijene mlijeka su toliko niske da dovode u pitanje samu održivost njegove proizvodnje, potrebne su jasna strategija mljekarstva i kontrola uvoza mlijeka, a to mljekari nikako da dočekaju. Na njihove apele za spas mljekarstva država uglavnom reagira najavama novih omotnica za ruralni razvoj, odnosno novcu iz europskih fondova koji postaju smokvin list za sve promašene strategije razvoja hrvatskog agrara. Da se država skriva iza EU fondova, umjesto da donosi vizije, strategije i konkretne planove pomoći domaćim proizvođačima hrane vidi se u činjenici da nam se uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda od ulaska u EU utrostručio. I za to smo spiskali 10 milijardi eura iz omotnica i fondova, a pri tom oslabili vlastitu poljoprivrednu proizvodnju jer su pare otišle uvoznicima. Ali zato imamo jeftine prehrambene proizvode od nekud pa nam domaća proizvodnja ni ne treba.
Kad već država nema tržišni refleks, malim proizvođačima ne preostaje ništa drugo nego da se udruže i oslone na vlastite snage. Dobar primjer organiziranog sustava postoji u Sloveniji (a gdje drugdje!), u Ptuju, gdje su proizvođači odlučili napraviti vlastitu tvrtku još daleke 1992. kojoj prodaju mlijeko, a koja im onda traži kupce koji će ponuditi najbolju cijenu. Dakle, imamo rješenje za mljekare nadohvat ruke, 20-ak minuta od Zagreba, koje smo mogli prepisati još od Vlade premijera Nikice Valentića, ali nismo jer nam je draže prepisivati EU direktive koje se u Hrvatskoj jedva mogu provesti u praksi.
Sve to rezultira ne samo padom domaće proizvodnje mlijeka, nego i svih pokazatelja vezanih uz mljekarsku poljoprivrednu proizvodnju, poput pada broja mlječnih goveda iz godine u godinu. Tako smo prije ulaska u Europsku uniju 2012. imali 180 tisuća muznih krava, a sada smo pali na nešto više od 100 tisuća, a broj farmi koje proizvode mlijeko pao je u istom vremenskom razdoblju za čak 83 posto. Prilikom ulaska u EU u proizvodnji mlijeka smo bili samodostatni s udjelom domaće proizvodnje od 75 posto, a sad je taj udio u pao na 50 posto, ako i toliko. Uz to, u Hrvatskoj imamo nisku produktivnost po kravi koja godišnje da 5500 kilograma mlijeka, dok jedna krava u Mađarskoj da 7400 kilograma mlijeka godišnje, a u Češkoj više od 9000 kilograma, što znači da je naša produktivnost 30-ak posto slabija od njihove, a upravo iz tih dviju zemalja uvozimo najviše mlijeka. Odnosno, uopće ne znamo što uvozimo jer trgovci kažu da je "bijele boje". I samo ga trgovci tako i nazivaju.
