Piše Robert Matteoni
Baski i priča kako sve ima svoje granice
(Snimio Milivoj Mijošek)
Vozio sam se prema Puli neopterećen gužvom na A1 pa A6, a i na onoj našoj "Z-aobilaznici". Nakon zaključenja projekta Americana na HRT-u, 40 dana mundijalskog drila, ima uvijek nečeg posebnog u završnom putovanju jedne natjecateljske priče. Na (auto)cestama od Zagreba do Pule, pa unutar grada do Nove Verude, gužve su ogromne. I logične. Puno ljudi je iritirano tim gužvanjima u prometu, ali od kad znam za sebe, tako je bilo svakog ljeta. Turizam donosi prihode, i nuspojave, od kojih su gužve najvidljivije. Čim toliko ljudi dolazi u grad onda to znači da naša Pula ima i te kako toga za ponuditi. Koristeći iskustva, od obilaznice prema domu išao sam pored stadiona. Na Premanturskoj, iako se ona danas zove Marsovo Polje.
To vam dođe kao jedan od markera da ste već u godinama, iako sam se "uhvatio" onog što je studija Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) prije par godina objavila. Ona je redefinirala "godine i dob", pa je tako u svjetlu novih odnosa u čovječanstvu, navela da se dob od 18 do 65 može tretirati kao mlade godine, srednja dob od 66 do 79, starost od 80 do 99, a dugovječnost od 100 na dalje. Istina je da su godine samo broj i da je ključno kako se tko osjeća, ali istina je i to da ono što je vrijedilo prije 40-50 godina, to danas ne može biti polazišna točka (i) tih dobnih podjela. Uzmite si ono što smatrate da vam najviše odgovara, pa ćete si tako olakšati i terete godina u promišljanju svakodnevice.
Prolazeći pored stadiona Aldo Drosina, nakon četrdesetak dana "obilaska" stadiona dvorana SAD-a, ili glomaznih objekata Meksika i Kanade, osjetio sam taj lahor domaćeg. Nekad mi je ta jedna kuća pored istočne tribine bila tranzit do "poljane poligona". Nabijali smo tamo loptu i nikad nam nije bilo "finito", kako nam je poručivao jedan Tip. U toj kući, kako sam doznao još kao devetogodišnjak žive generacije obitelji Radulović. Moj suvremenik je Aleksandar. Suigrač u omladinskoj školi Istre, suigrač u Park Aveniji 69, Aco je bio i ostao iskuliran tip. Sve se promijeni u životu unutar 50-tak godina, dođe vrijeme obitelji, djece, novih doživljaja srednje i poznije dobi, mirovina i inih "novotarija".
Aco Radulović je s nekadašnjom mi susjedom Sonjom, osnovao obitelj u kojoj su mu sinovi Ervin i Andrej sportski tipovi kao i on, golmani i igrači, hakleri i "ironmanovi". Ono što je za ovu priču naglasiti, to je Acina narav. Od dana kada smo bili pioniri-klinci, do danas, kada smo srednje ili starija dob, kako se uzme, Aco Radulović bio je klasa optimist. I na nedavnoj družbi u Domu sportova Mate Parlov, kada smo kao Avenija igrali revijalnu utakmicu, 55 godina od osnivanja te škvadre, Aco je bio Aco. Nasmijan, neopterećen, koji i kad ima svoje "terete" nema to štampano na licu. Što sam više stario, shvaćao sam da s takvim ljudima najviše volim provoditi vrijeme i pričati o svemu, a ne samo o nogometu.
I nije me uopće čudilo da je jedan od bližih mu prijatelja, od pionirskih mu dana, bio još jedan sličan tip, Marijan Ivković. Zvani Picko. Suputnici tinejdžerskih godina, mladosti i kasnije "zrelosti-srednje dobi" dok smo igrali (i) u Park Aveniji 69. Picko i Aco, dva iskulirana tipa, koji će i u najkompliciranijim situacijama stvari okrenuti na duhovitost kao receptu da ih se prebrodi. Slično kao i kada smo igrali u Park Aveniji 69. U njenim najjačim danima, Aco je bio čvrst branič koji zna igrati, a Picko je bio špica za realizaciju, kojem sam bio alternativa. Kao i u raznim fazama Rade Beširu i Banjcu. Sve su to bili španeri, kako ih nazivaju u zagrebačkom hakl žargonu, što ni ne čudi, jer je PA 69 bila svojevrsna preteča tika-taka pristupa.
Valjda me 40-tak dana odsustva iz pulskog okruženja emotivno omekšalo, pa sam se u upoznavanju aktualnosti Istre 1961 sjetio svih tih dragih likova tinejdžerskih i mladenačkih godina. Trebao bi mi, ili nam, kako želite, taj optimizam i pristup ležernosti u kompliciranim situacijama svakodnevice. Istra 1961 je naša sportska svakodnevica najvećeg javnog fokusa jer pripada elitnoj grupaciji 9 klubova SHNL-a. Neka mi ne zamjere oni koji smatraju drugačije, a pogotovo ne bivši, sadašnji i budući gradski oci, domaće okruženje sportski mogu masovno uzbuditi tek Zeleno-žuti. Što nije samo njihova zasluga, nego i činjenica da su nam ostali loptački sportovi, koji uvijek privlače najviše masa gledatelja, u teškoj defanzivi.
Grad Pula, da se ne zavaravamo, prema sportu ima maćehinski odnos. Istra 1961 je planeta za sebe jer je financiraju stranci. Sve ono što je pod paskom Grada je, kolokvijalno rečeno, u banani. Trebalo bi više prostora da se to rastumači, podastru argumenti i definiraju uzroci, ali nedvojbeno je da Grad Pula za sport ne čini ništa više od onog što "po zakonu i minimumu mora". Uz vječnu frazu "praćenja amaterskog sporta i poticanju rekreacije". Za iskorake košarke, rukometa, odbojke i onih sportova koji će privući publiku ne treba puno. Nekoliko milijuna, u kontinuitetu, uz želju da se istinski razvija sportska priča kao jedan od generatora pozitivne atmosfere u gradu, to je ključ da se promijeni ovaj crno-bijeli kadar sportske Pule. Bez natjecateljskih iskoraka tog tipa, ta atmosfera ostaje provincijski (i) otužna.
Dakle, uz evociranje Acine i Pickove postavke o "polupunoj a ne polupraznoj čaši", kako gledati na aktualnost Istre 1961? Novo stanje je okvir misije u kojoj je vlasnik Baskonia-Alaves odlučio da će se projekt Istra 1961 nastaviti uz smanjenje budžeta i pomlađivanje kadra. Kako to izgleda u praksi mogli su vidjeti svi oni koji prate prijateljske utakmice i medijske najave iduće sezone. Dakle, više nije glavni redatelj Haritz Kuerejeta, nego je to sada sportski direktor Alavesa Sergio Fernandez. Proračun nije više 5-6 milijuna kao do sada, nego je smanjen na 4 uz tendenciju da se u roku 1-2 godine dodatno smanji.
Prve posljedice su već pokazale "uspješnost" te postavke. Prodan je Lončar za 300 tisuća, a sada i Prevljak za 800 tisuća plus bonusi. Objektivno gledano, uz odricanje Radoševićevih usluga (čeka se da nađe klub i raskine ugovor), to je ušteda milijun eura na plaće, plus 1,2 milijuna odštete. Ukupno 2,2 milijuna "plusa", što osvježava proračun na iznos ispod 4 milijuna. Je li to proizvod Fernandezove nove doktrine? Nema veze, to je posljedica činjenice da je Saša Bjelanović uspio dovesti Lončara i Radoševića prošle godine u siječnju, odnosno Prevljaka u ljeto. Kad je inzistirao na Prevljaku, gazde u Vitoriji bile su skeptične jer je igrač od 30 godina skup za pulske prilike, a tehnički dvojben. Pokazalo se da je Prevljak najmanje tehnički sporan, naprotiv, i da je u 31. godini izazvao pažnju Dinama, spremnog da u njega investira milijun eura odštete (s lako dohvatljivim bonusima) plus 300-400 tisuća plaće.
Istra 1961 je sada praktično U23 momčad, dakle prevlast mlađih igrača, veći broj tzv. domaćih. Fernandez, koji je u proteklih mjesec-dva bio češće u Puli nego u proteklih 8 godina koliko je vlasništvo Baska, može vladarima djelovati kao uspješan direktor koji je smanjio proračun, prodao najbolje igrače i uveo mladost, koja u pripremnom periodu djeluje vrlo nadahnuto. Fernandez je odabrao trenera, Javiera Cabella, o kojem se priča s pozitivnim notama. Kako o stilu igre, tako i u smislu upravljanja momčadi. No, stvari su bitno drugačije od pozitivnih ishoda pripremnog perioda.
Ovakva Istra je pružila šansu mladima i domaćima zato jer se odlučilo smanjiti ulaganja u došljake, odnosno izabralo se "prodavanje" kvalitete i smanjivanje ambicije. Ne ulazeći u motive takvog procesa, koji je vjerojatno povezan sa španjolskim investicijama vlasnika u svom okruženju, mišljenja sam da taj pristup nije dobar za Istru 1961. Igrati SHNL sa mladim igračima je visoki rizik da se kompromitira status. Isto tako to nije dobar pristup razvoju mladih igrača. Oni će u početku, nošeni entuzijazmom, podrškom okruženja, dati sve od sebe. No, u natjecateljskim izazovima s klubovima jačeg kvalitativnog i iskustvenog tipa rostera, Zeleno-žuti teško mogu ispuniti misiju "stabilnosti".
Informacije iza kulisa sugeriraju da će Sergio Fernandez osigurati 2-3 kvalitativne nadopune igračkom kadru iz okruženja Alavesa i španjolskih drugih liga. Ono što je izvjesno, Fernandez pokazuje da nema dojam onog što je SHNL i hrvatska nogometna zbilja, kao što ju recimo ima Saša Bjelanović. Koji je u četiri godine imao pluseva i minusa svog rada, ali su pozitive njegovog djelovanja nemjerljivo jače od njegovih negativa. Bjelanović je sada sveden na "pomoćnika" Fernandeza i to definitivno nije logično.
Cijela priča Baska, u devetoj godini djelovanja, ne djeluje baš logična. Jest da su spasili prvoligašku profesionalnu priču, ali već poduže tapkaju u mjestu, niti iskoračuju, niti iskazuju jaču ambiciju. I za njihove kriterije poslovnosti, taj pristup nema perspektive. Nogomet bez ambicije je kao juha bez soli, možeš je progutati, ali nije jestiva. Sve ima svoje granice, tako i njihova filozofija "korak po korak", ali sada smo ipak u fazi kad je to "korak naprijed, pa dva natrag".
Dakle, uvijek u zaostatku. Jedina točka tolerancije tog pristupa je činjenica da (još) nema na obzoru ozbiljne alternative, pa se Pula mora zadovoljiti onime što Baski osiguravaju. No, ta priča više nema dugoročnu perspektivu. Ili će se promijeniti pristup ili će projekt sam sebe "pojesti". Ili će se pojaviti neki novi logičniji i ambiciozniji vlasnik. Svatko neka si izabere opciju koja će mu pomoći da prihvati trenutnu zbilju, koja je sinonim natjecateljske neambicioznosti. Kao takva prerasta u ravnodušnost, što je najgora moguća opcija sportske zbilje. Ona koja je objektivni okvir sportske Pule.
