Piše Boris Bilas
Politička (ne)odgovornost
(Milivoj Mijošek, Duško Marušić / Pixsell)
Gradonačelnik u pritvoru, ostavke nema. Scenarij koji ovih dana gledamo u Bujama nažalost nije ništa novo kada je u pitanju domaća politička scena. Fabrizio Vižintin, gradonačelnik Buja, dane trenutačno provodi u riječkom pritvoru jer je osumnjičen da je nezakonito dodijelio gradske poslove vrijedne najmanje 3.868.248 eura. Umjesto da je podnio ostavku na mjesto gradonačelnika, Vižintin je iz istražnog zatvora ovlastio nezavisnog vijećnika Danila Pištana, izabranog s liste IDS-a i SDP-a, za obavljanje zakonom propisanih poslova.
I dok cijela situacija graniči s apsurdom i u većini europskih zemalja bila bi potpuno nezamisliva, u Hrvatskoj je Vižintinov postupak potpuno uobičajen. Nedostatak odgovornosti vjerojatno je najveći problem domaće politike, a i ne samo politike, već i društva općenito. Fabrizio Vižintin naravno ima pravo na presumpciju nevinosti i svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica na sudu i do pravomoćne sudske presude.
No, postoji velika razlika između pravne i političke odgovornosti. U zapadnim demokracijama normalna je praksa da političar koji je suočen sa sudskim postupcima podnese ostavku na sve svoje dužnosti jer je to prije svega moralan čin, a i pretpostavka je da netko tko je opterećen sudskim postupkom nema vremena obavljati političku dužnost dok se bori za dokazivanje svoje nevinosti.
Ne treba ići u krajnosti skandinavskih država gdje se ostavke podnose zbog vožnje djece u školu službenim automobilima ili kupnji wc papira službenom karticom jer ta razina političke kulture daleko je od hrvatskih prostora i pitanje je hoćemo li je ikada dostići, ali da bi politička odgovornost trebala biti na puno višoj razini, trebala bi. To znači da bi gradonačelnici ili neki drugi politički dužnosnici automatski trebali podnositi ostavke čim se protiv njih pokrene bilo kakav kazneni postupak jer je to jedina moralno ispravna stvar koja se u tom trenutku može učiniti.
Istovremeno političari bi trebali shvatiti i da bi, ako su doista nevini i ako se to pokaže kroz postupak, takav potez bio dodatno nagrađen kod birača te bi nakon završetka cijelog postupka vjerojatno ponovno bili izabrani na svoju dužnost. Nažalost, čak i u onim slučajevima kada su neki lokalni dužnosnici podnosili ostavke nakon što su završavali u pritvoru ili pod optužnicama, odmah su se kandidirali na izvanrednim izborima. Ono što je zabrinjavajuće jest da je dobar dio njih, poput međimurskog župana Posavca ili novogradiškog gradonačelnika Grgića, uvjerljivo slavio na tim izborima.
U slučaju Fabrizija Vižintina, on je čak i podnio ostavku na stranačke dužnosti i ostavka je vrlo brzo i prihvaćena, ali ostavku na mjesto gradonačelnika nije, a to izlazi iz okvira stranačke politike i sam vrh IDS-a na to nema utjecaja, iako bi za Lorisa Peršurića i društvo u vrhu stranke sigurno puno lakše bilo kada bi Vižintin podnio ostavku i na gradonačelničku poziciju.
Problem u manjku političke odgovornosti je što se ona prenosi na sve pore društva pa je manjak odgovornosti prisutan u gotovo svim državnim institucijama gdje zaposlenici zaštićeni ili stranačkim iskaznicama ili čvrstim kolektivnim ugovorima ne odgovaraju za rezultate svog rada. A zašto i bi? Jer ako političari koji završavaju u pritvorima i dalje bez ikakvih posljedica mogu voditi gradove ili općine, zašto bi oni odgovarali za puno manje pogreške ili manjak radnog elana u državnim tvrtkama ili javnoj upravi. I to je najveći problem Vižintinovog, ili bilo kojeg drugog državnog dužnosnika, ostanka na funkciji jer svi postaju taoci njegove političke odgovornosti. I stranka, i grad Buje, ali i svi oni koji njegov postupak shvaćaju kao najnormalniju političku pojavu u hrvatskom društvu.
