LITERARNI HRČCI NA DIJETI

TSUNDOKU SINDROM ili gomilanje knjiga koje nećete pročitati

| Autor: Lara BAGAR
Proces biranja i miris knjige u rukama jedna je tako profinjena antistres terapija (Snimio Milivoj Mijošek)

Proces biranja i miris knjige u rukama jedna je tako profinjena antistres terapija (Snimio Milivoj Mijošek)


Strasti su neodoljive. Haljina je sakrivena, čeka svoj trenutak, za onu priliku, koja nikako da se ukaže. Slično je i s knjigom. Doduše, ona nije sakrivena, već uredno položena na vidljivom mjestu i gotovo s istom svečarskom aurom čeka taj trenutak, možda je primjerenije te trenutke kada ćemo je uzeti u ruke i početi čitati. Poznat osjećaj, zar ne?

A osjećaj je toliko učestao i rasprostranjen da je postao i svojevrstan društveni fenomen koji ima i svoj naziv - tsundoku, što u slobodnome prijevodu s japanskog znači nagomilavanje knjiga koje se nikad neće konzumirati, točnije pročitati. Riječ "doku" može se koristiti kao glagol koji znači čitanje, a "tsun" potječe iz riječi tsumu, što znači nagomilati. Dakle, tsundoku znači da kupujete materijal za čitanje i nagomilavate ga.

Učitelj koji ne čita

Izraz tsundoku sensei pojavljuje se u tekstu iz 1879. godine, prema piscu Mori Senzo, što je vjerojatno bilo satirično budući da je riječ o učitelju koji ima mnogo knjiga, ali ih ne čita. Iako ovo može zvučati da se riječ "tsundoku" koristi kao uvreda, danas u Japanu ne nosi nikakvu stigmu, štoviše, postala je globalni termin za literarne hrčke na dijeti.

- Ja sam ta koja sakuplja knjige. Oduvijek. Sakupljam, prebirem po njima svakodnevno, nagomilavam ih, slažem i preslagujem, svjesna da ih neću sve pročitati. Već u svojim 20-im godinama znala sam da neću vidjeti sve gradove, zemlje i kontinente koji me privlače, ali više me pogađala činjenica što neću uspjeti pročitati sve knjige koje bih htjela. I sada, kada sam u nekim godinama, svjesna sam toga da sam bila u pravu. Nagomilavanje knjiga posebna je priča. Kako mi kućna biblioteka nije samo u kući, već i u uredu i kod majke, nekada mi nije jasno što sve imam pa se zna dogoditi da čak po tri puta kupim istu knjigu. Ja imam totalni "poremećaj" kad je knjiga u pitanju, šali se Magdalena Vodopija, direktorica Sa(n)jam knjige u Istri, jedinog pravog festivala knjige u Hrvatskoj.

Foto

Žena kojoj je knjiga strast, zahvaljujući kojoj su nam u Pulu dolazili književnici sa svjetskog vrha, a Sa(n)jam knjige u Istri postao kulturna institucija. Ipak, ni ona sve ne stigne pročitati. Na upit hoće li te knjige "na čekanju" ikada doći na red, kaže: "Sigurno hoće. I moj je otac puno kupovao knjige, sakupljao ih i znam da ih nije sve pročitao, ali sam zato ja neke od tih knjiga pročitala. A znam da je neke od mojih kupljenih a nepročitanih knjiga već pročitala moja kćer. U privatnim bibliotekama uvijek ima nade da će nasljednici pročitati knjige koje ti nisi. Dobre biblioteke su one koje se stvaraju generacijama. Ja imam mali peh. Naime, kada smo otvarali prvu knjižaru, založili smo svoju biblioteku, ali nismo cijelu jer od nekih se knjiga jednostavno nisam mogla odvojiti. Onda sam knjige koje smo založili godinama kasnije kupovala, ali nisam potpuno uspjela rekonstruirati obiteljsku biblioteku", otkriva Magdalena mali obiteljski kuriozitet i veli da je svijet knjiga u njezinom životu postojao prije njezina posla, usporedo s njim i da će uvijek biti tu.

Knjige koje se slušaju

- Uvijek sam sanjala da u mom stanu postoji prostor, soba u kojoj će biti biblioteka. Ono, otvoriš vrata, a u sobi su samo knjige, fotelja za čitanje i mali stol - to bi bio moj idealan prostor na Planetu, ali kompenziram to na poslu, otkriva. Odmalena uživa u preslagivanju knjiga. "Neke žene vole kuhati, neke čistiti i peglati, a ja volim slagati knjige i to jako, tako da i prijateljima znam posložiti biblioteku. To je jedan od poslova koje bih voljela raditi - slažem knjige po kućama", šali se. Kaže da je imala sreće slagati iznimne biblioteke. "Primarno sam knjižar i oduvijek stvaram svoje priče o ljudima prema knjigama koje biraju. Na osnovu knjiga koje osoba ima u biblioteci, čini mi se da mogu imaginirati i njegov svijet, najsuptilnije i najtananije dijelove njegovog svijeta."

Kao i svi istinski zaljubljenici, svoju ljubav želi podijeliti s drugima, u ovom su slučaju to knjige koje katkad, poput romantičarske ljubavi, bivaju neuzvraćene.

- Ljubomorno ih čuvam, no istovremeno, kada se zanesem nekom knjigom, to oduševljenje želim podijeliti s ljudima pa je svima nudim. Nerijetko, te se knjige pogube pa ih onda tražim po antikvarijatima, priznaje Magdalena i dodaje da ima sigurno 50 knjiga koje su je posebno obilježile, koje može u beskonačnost kupovati i poklanjati. Među njima puno je poezije. No, kao prava sakupljačica zanima nas ima li i ona posložene knjige pored kreveta. "Uvijek uz krevet stavim što ću sljedeće čitati. To nije mali kup i dok ga slažem, već znam da se precjenjujem. Onda čitam po tri knjige paralelno. I poslije toliko godina ne napušta me taj vječni strah da neću pročitati sve što sam naumila", iskrena je.

Korado Korlević, poznati znanstvenik i voditelj Zvjezdarnice u Višnjanu, erudit renesansnog tipa, knjige je prestao kupovati prije deset godina kada je shvatio da to nema smisla.

- Uvijek se nadaš da će biti vremena da pročitaš. Postoji nešto što se zove brzo čitanje samo da bi pokupio sadržaj, a dobar dio knjige je u sporom čitanju koji zahtijeva duboko čitanje i traje par dana za dobru knjigu. I u jednom trenutku shvatiš da za života nema više nikakve mogućnosti da to napraviš, pragmatično realan je Korlević.

Foto

Sada čita knjige koje dobije na poklon. A osobno "čita" isključivo audio-knjige. "Kada sam u autobusu, putujem u Zagreb, uzmem audio-knjigu pa mi je drugi čitaju", kaže. Tako čita i audio-časopise znanstvene tematike. Ipak, na noćnom ormariću i dalje drži pet-šest knjiga kao obiteljsku uspomenu.

Intuicija za knjige

Puljanka Amra Pende dobitnica je i Nagrade dr. Ivo Borovečki koja se na pulskom sajmu knjiga dodjeljuje čitatelju za kojeg se zna da istinski voli čitati.

- Ne kupujem knjige kompulzivno i bezveze. Kupujem ono što me zanima, imam dobru intuiciju za knjige i uvijek se pojavi neka koju bih poželjela i koja mi je zbog nečega važna. Nikada mi se ne desi da ih ne stignem pročitati, veli Amra i priznaje da i ona ima ormarić kod kuće u kojem stoje knjige "to be".

Unatoč poplavi ekrana s kojim se čitaju knjige, nemoguće je zamijeniti onaj osjećaj listanja, šuškanja, stvrdnutih mrvica i flekica na stranicama knjiga. Miris, težina i okretanje stranica poseban je ritual. Povratak na već pročitano, u potrazi za rečenicom koja nam je ostavila snažan dojam, pruža uistinu lijepe osjećaje. A tsundoku sindrom će uvijek postojati, možda ga nakon korone bude još i više jer smo shvatili da virtualno nikada nije dovoljno autentično kao realno.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater