Književni susret u Umagu
"U ovoj knjizi ja sam veliki lažov": Ivan Jozić otkrio kako je od stvarnog Zagreba stvorio svijet pun neobičnih priča
Ivana Martinčić, Ivan Jozić i Tihana Dežjot Alessio (Snimio Zvonimir Guzić)
U sklopu Mjeseca hrvatske knjige u Gradskoj knjižnici Umag predstavljen je roman "Kuća pod prismotrom", književnika Ivana Jozića, u kojem zagrebačke ulice, stvarni događaji i mašta stvaraju neobičan književni svijet. Razgovor s autorom modelirale su djelatnice knjižnice Ivana Martinčić i Tihana Dežjot Alessio, dok je uvodna riječ pripala ravnatelju Nevenu Ušumoviću koji je roman opisao kao svojevrsni književni labirint sastavljen od urbanih legendi, anegdota i različitih pripovjednih postupaka gdje se isprepliću elementi krimića, horora, fantastike, psihološke i postmoderne proze.
Razglednica Zagreba
Jozić je na početku razgovora pojasnio kako mu je namjera bila napisati knjigu o gradu Zagrebu koji poznaje od ranog djetinjstva, ali ne kao klasičan roman s jednom dominantnom radnjom. "Kuća pod prismotrom" strukturirana je u pet cjelina koje okupljaju niz priča i likova, a njihovo je zajedničko mjesto kuća u Gundulićevoj ulici 45 koja postaje presjek različitih društvenih slojeva, životnih iskustava i sudbina.
Autor je otkrio kako je u početku roman trebao imati sasvim drukčiji naslov – "Mi", jer se kroz priče provlače različiti slojevi pripadnosti, od obitelji i ljubavnih odnosa do nacionalnog i gradskog identiteta. Naslov "Kuća pod prismotrom" predložio je urednik, a vezan je uz jednog od likova koji promatra neobična zbivanja u zgradi.
– Na početku ni sam urednik Kruno Lokotar nije znao kako bi točno žanrovski odredio roman. Način na koji sam ja vidio knjigu nudio je jedan omnibus, bila je to ideja svojevrsne razglednice Zagreba. Prije pisanja napravio sam konstrukciju, nacrtao likove, njihove karakteristike i linije radnje, ali knjiga je na kraju otišla u sasvim drugom smjeru od početne zamisli, rekao je Jozić.
Posebnost romana je i u tome što se stvarne zagrebačke lokacije i povijesne reference neprestano isprepliću s fikcijom. Kuću u Gundulićevoj autor je odabrao i zbog osobnog iskustva jer je upravo u toj zgradi radio na početku svoje karijere. Poznavao je njezinu unutrašnjost, što mu je omogućilo da radnju smjesti u uvjerljiv ambijent. U zgradi žive ljudi različitih društvenih položaja, od nekadašnjih bosanskih izbjeglica do današnjih stranih radnika, čime se otvara i pitanje migracija te odnosa društva prema onima koji u grad dolaze tražeći bolji život.
– Zanimljivo mi je kako smo šezdesetih godina ljude koji su dolazili iz tih zemalja gledali s jednom ljepotom i idealom, kako smo se osjećali multikulturalno i koliko nam je to bilo važno. Dok ih danas, kada dolaze ljudi iz istih prostora i istih zemalja, često promatramo kao problem, osvrnuo se Jozić na različite migracijske valove i promjene društvenog odnosa prema doseljenicima.
U romanu važnu ulogu ima i magijski realizam, osobito u cjelini "Čarobno vrijeme", u kojoj se pojavljuje Macondo, poznati izmišljeni grad iz književnog svijeta Gabriela Garcíe Marqueza. Jozić je objasnio kako ga je privukla mogućnost da književnost stvori prostor koji ne postoji u stvarnosti, a da ga čitatelj ipak doživljava kao uvjerljiv. Njegov Zagreb tako postaje osobna interpretacija grada, u kojoj se svakodnevica neprimjetno pretvara u nešto neobično i čudesno.
– U ovoj knjizi ja sam veliki lažov. Namjerno sam kombinirao faktografiju, stvarne događaje i lokacije koje će čitatelji prepoznati s fikcijom i situacijama koje sam potpuno izmislio. Volim kada imate neku razglednicu, neki stvarni događaj, nešto što svi poznajemo, a onda između toga ubacite priču koja je književna, koja vas može nasmijati ili iznenaditi. Mislim da bi za priču bilo pogubno kada bi ona morala biti potpuno istinita. To bi bilo dosadno. Meni je važno da se stvarno i izmišljeno neprestano isprepliću, tako da čitatelj ne zna uvijek gdje završava jedno, a počinje drugo, istaknuo je autor.
Geografija sreće
Jedna od tema koja se provlači kroz roman jest i položaj umjetnika u sredini kojoj pripada. Kroz lik Oča, umjetnika koji u inozemstvu doživljava priznanje, a u vlastitom gradu ostaje neshvaćen, Jozić propituje koliko mjesto u kojem živimo utječe na mogućnost osobnog ostvarenja. Pritom je izdvojio pojam "geografije sreće", odnosno ideju da ponekad promjena sredine može biti presudna za nečiji životni put.
– Postoji razmišljanje da svoju sreću i tugu nosimo sa sobom, poput neke torbe, i da nam zapravo nije važno živimo li u Zagrebu, Zenici, New Yorku ili nekom drugom gradu. Međutim, meni je zanimljivija druga mogućnost, koju sam nazvao geografijom sreće. Zamislite čovjeka koji se rodi u sredini u kojoj ga ne razumiju, u kojoj ga sputavaju i ne prihvaćaju ono što jest. Možda je riječ o osobi koja ima izniman talent, ali ga okolina ne prepoznaje. Dovoljno je da se odmakne nekoliko stupnjeva, da ode u neki drugi grad, i odjednom postaje cijenjen, prihvaćen i uspješan. Možda je upravo tamo mogao postati ono što je oduvijek trebao biti, pojasnio je Jozić.
Govoreći o Zagrebu, autor se osvrnuo i na promjene njegova urbanog identiteta. Kroz lik arhitektice i urbanistice Fabijanić propituje nekadašnje planiranje grada i nestanak prostora namijenjenih zajedničkom životu. Pritom je naglasio kako ne idealizira nekadašnje društveno uređenje, ali smatra da su tada postojali urbanistički mehanizmi koji su omogućavali promišljanje grada izvan neposrednih financijskih interesa.
– U to vrijeme postojala je važna društvena funkcija glavnog arhitekta grada. Takvi ljudi, zajedno sa svojim timovima, mogli su planirati grad po mjeri čovjeka. Između zgrada mogla su biti igrališta, prostori za druženje, parkovi i vrtovi. Danas su gradovi često izloženi pritiscima financijskih interesa, a pitanje je koliko u takvom razvoju ostaje prostora za zajednički život. Jer grad nisu samo zgrade i ulice. Grad smo mi, ljudi, ali i trgovi i mjesta na kojima se okupljamo, istaknuo je Jozić.
