Jako je osjetljivo to glumačko zanimanje ili poziv, kako hoćete, jer ako kažu da ne valjaš, to moraš shvatiti vrlo osobno. U medicini ako padneš ispit onda znaš da nisi dobro naučio pa ćeš još bolje naučiti, a na dramskoj akademiji ako ne prođeš na prijemnom i kažu da si loš, onda to doživiš jako osobno jer si ti loš, a nije problem u tome što nisi dovoljno naučio * Kada se razgolitiš na sceni, napraviš veliki korak u smjeru oslobođenja koje se pretapa i na tvoju konvencionalnu "odjevenu" glumu, na koju se prelije ta sloboda koju si doživio kada si se skinuo

Mada Peršić osoba je koju nije lako svrstati u neku ladicu. Ova mlada zagrebačka glumica u kratko vrijeme igrala je u tri predstave u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula. Publika ju je mogla vidjeti u "Lysistrati", "Muževima i ženama" i "Jelinek vs Jelinek", a njenu osobnost na sceni i izvan nje teško je ignorirati.

Njena gluma će se nekome dopasti, nekom neće, ali teško da će Mada Peršić ikoga ostaviti ravnodušnim. Prije nego je krenula u glumačke vode diplomirala je medicinu, a svoju osobnost i pogled na svijet ona ističe i kao kolumnistica portala 100posto. Tko je zapravo ona?

- Volim jako zračiti veseljem i radošću, to privuče šire mase, a onda se neki potrude malo bolje me upoznati. Teško je reći, ali ja sam i glumica i doktorica i kolumnistica, a zapravo osoba koja voli jako komunicirati s ljudima jer sve ovo čime s bavim je u svrhu komunikacije. Na primjer, neka možebitna slava, za koju me netko pitao, je meni isto draga, ali samo u svrhu te komunikacije. Primjerice, lijepo mi je kada si poznat i onda te ljudi žele slušati, zato me privlači ta "poznatost", kaže ona i dodaje da obožava Pulu i Istarsko narodno kazalište te zahvaljuje svim ljudima koje je ovdje upoznala i koji su je, kako kaže, obogatili privatno i profesionalno.

        Evaluirala

- Na pozornici ste jako glasni, što se vidjelo i čulo u "Lysistrati", "Muževima i ženama" i "Jelinek vs Jelinek". Jeste li takvi i privatno?

        - Privatno sam… kako kad, kako procijenim koja je moja uloga u određenom društvu. U životu igramo raznorazne uloge pa sam u životu drugačija u jednom društvu, a drugačija u drugom, nisam ista na jednom projektu ili predstavi ili na drugom. Ništa to nije laž, sve su to dijelovi mene. Skupina ljudi funkcionira po principu evolucije, svaki član uzme svoju ulogu i onda vidiš koja bi mogla biti tvoja. Npr. ako već u nekom društvu postoji motivator, onda je ta uloga već zauzeta pa je onda možda bolje da ja budem (imam ulogu) dijete, infantilnija. Ako su većina ljudi u grupi "djeca", zaigrani, onda preuzimam ulogu motivatora i vođe, tako da sam dosta različita ovisno o kontekstu. Tako da, jako sam glasna, ali znam i slušati, no na pozornici sam puno glasnija. Jako volim slušati ljude, zato što svoje misli donekle poznam pa mi je zanimljivije slušati tuđe.

        - Jeste li uvijek bili tako razigrani ili ste takvi postali vremenom?

        - Evoluirala sam. Zapravo sam bila introvert i jako sam teško sklapala socijalne kontakte. Možda to ljudi nisu kužili jer sam imala fasadu ekstroverta. Netko pametniji od mene dao je definiciju ekstroverta i introverta, pa po tome ekstrovertu boravak u društvu daje energiju, a introvert je onaj kojem boravak u društvu oduzima energiju, tako da se netko može prikazati ekstrovertom a da to nije. Meni boravak u društvu oduzima jako puno energije jer sam uvijek bila mrvicu inklinirana od svoje, da tako kažem, prirodne osobnosti. Samo mrvicu, a bila je to želja da drugima udobrovoljim, da se svidim, možda malo više nego što je potrebno. Onda sam vježbala i znala sam da bih voljela živjeti život koji se meni sviđa, (a pritom jako cijenim svoje prijatelje introverte i ne mislim da je biti ekstrovert bolje nego biti introvert), no da bih živjela život koji želim smatrala sam da je bolje da postanem ekstrovert. Prošla sam tu tranziciju i sada mislim da u društvu dobivam energiju, ali to sve dolazi od interesa za drugog. To ima veze i s tremom na sceni za koju mislim da dolazi zbog fokusa na sebe - hoću li se svidjeti drugom, hoću li znati što odgovoriti, hoću li znati dobro odglumiti.

        Eksperiment

- Jeste li se ikada u društvu osjećali kao čudakinja, odnosno ako da, jeste li zbog toga imali problema?

        - U osnovnoj školi nisam bila toliko popularna, a sada jesam li bila čudakinja… Imala sam samo problema u osnovnoj školi jer se nisam znala zauzeti za sebe. Volim oko sebe stvarati klimu prihvaćanja drukčijosti, prvo za sebe, onda i za druge. U školi me jedan dečko na neki način maltretirao verbalno, ne toliko fizički, onda sam od srednje škole nadalje odlučila da to neću tolerirati i da ću oko sebe stvarati okružje koje, da tako kažem premda zvuči sladunjavo, potiče ljubav i toleranciju spram različitosti. Neću dati da se u mom društvu bilo koga vrijeđa ako nije zaslužio. Jedino što ne volim i jasno kritiziram je govor mržnje, a svemu drugom dajem priliku. Uvijek mi je zanimljivo čuti nekoga tko ima drukčije mišljenje od mene, ali kada se radi o, primjerice, homofobiji, onda sam se tu spremna posvađati.

        - Kakve su reakcije kada se razgolitite na sceni, kao što ste to učinili u "Elementarnim česticama"?

        - Kada se razgolitiš na sceni, napraviš veliki korak u smjeru oslobođenja koje se pretapa i na tvoju konvencionalnu "odjevenu" glumu, na koju se prelije ta sloboda koju si doživio kada si se skinuo jer čovjek treba puno toga sa sobom riješiti da se skine na sceni. Neka od pitanja su imam li lijepo tijelo, što će ljudi reći kada me vide, ima li smisla skidati se ili će reći da sam ekshibicionistica, ali to sam sve riješila micanjem fokusa sa sebe i stavljanjem fokusa na publiku i na predstavu. Mislila sam da će predstava "Elementarne čestice" biti puno bolja ako se skinem jer sam glumila novo biće. Svatko ima neke nesigurnosti u vezi svog tijela, ali onda sam mislila da ako netko kaže da ne izgledam lijepo, onda će se barem netko u publici osjećati dobro jer izgleda bolje od mene. Pokušavam se cijeli život odmaknuti od stavljanja fokusa na sebe, odmaknuti od toga hoću li se dopasti i hoće li ljudi misliti je li to dobro. Želim raditi za dobrobit predstave i publike.

        - Volite u "Jelinek vs Jelinek" komunicirati s publikom pa i dodirivati je, u čemu mislim da ste malo pretjerali, no kako je publika do sada reagirala?

        - Svaka predstava, pogotovo "Jelinek vs Jelinek", zapravo je jedan eksperiment i publici se dozvoljava da reagira kako želi. Moram priznati da je publika u Puli bila jedna od najtežih, ali meni je bilo jako lijepo na sceni. Ne želim vršiti pritisak na gledatelja da mora reagirati kako ja želim. Čak i potičem neke trenutke da ljudi ne znaju što se događa, da ne znaju točno kako bi reagirali, sviđa mi se da ponekad potaknem takvu atmosferu.

        Hrabrost

- Nije li vas strah da ćete postići kontraefekt i da ćete ih udaljiti u želji da im se približite?

        - Moguće, to se događa. Učim sa svakom novom predstavom, kao što u svakom socijalnom kontaktu procijenim koliko su oni spremni. Ako su nespremni, ako ti zagrliš čovjeka koji se ne želi grliti, pitanje je, je li to dobro ili nije. To su sada postale osjetljive teme jer je i to možda uznemiravanje, ako nekog zagrliš? Iskreno, ne znam, ali meni se sviđalo kako je bilo ovo u Puli. Ne smeta mi što je njima ponekad bilo čudno.

        - Što se u vama prelomilo da ste završili medicinski fakultet i onda se okrenuli glumi?

        - To je također bila tranzicija koja je dosta dugo trajala i znala sam kada sam upisala medicinu da neću biti doktorica, samo mi je trebalo puno vremena da skupim hrabrosti i odem na prijemni na dramsku akademiju. Jako je osjetljivo to glumačko zanimanje ili poziv, kako hoćete, jer ako kažu da ne valjaš, to moraš shvatiti vrlo osobno. U medicini ako padneš ispit onda znaš da nisi dobro naučio pa ćeš još bolje naučiti, a na dramskoj akademiji ako ne prođeš na prijemnom i kažu da si loš, onda to doživiš jako osobno jer si ti loš, a nije problem u tome što nisi dovoljno naučio. I gluma je rad na sebi, ali to nije konkretno, nije opipljivo, ne može ti nitko dati uputu kako da radiš na sebi kao glumac i to je jako zeznuto. Kod glume ti nemaš recept kako da budeš uspješan, kod medicine imaš - puno uči i gledaj kako rade stariji kolege i to je to. Slično je i kod glume da gledaš što rade stariji i uspješni kolege, ali na medicini je puno lakše skužiti što trebaš raditi da bi bio uspješan i onda je pitanje tvoje volje i ustrajnosti hoćeš li to htjeti napraviti.

        - Ali u medicini vam netko može ostati mrtav na stolu, a u glumi ne.

        - Istina, i ja to uvijek kažem kao glavnu razliku između medicine i glume, iako ne mislim da su medicina i gluma jako različiti, ali mislim da je glavna razlika ta što se od loše medicine može umrijeti, a od loše glume ne. Pritom to nije poticaj na neodgovornost nego baš na odgovornost. Vrlo ozbiljno shvaćam glumački poziv bez obzira što nitko ne može umrijeti od loše glume, ali mi je to isto poticaj na istraživanje i isprobavanje, a u medicini se baš ne može isprobavati na živim ljudima, a u glumi može.

Povezane vijesti

• Sukob dvaju svjetova u eksplozivnoj Madi Peršić
• MADA PERŠIĆ: Ako pozitivno mislimo, onda će nam se pozitivno i događati
• Ferić podržao nezavisnog Srećka Peršića u Marčani