KREĆE NA TURNEJU - SUTRA NASTUPA U POREČU

DAVID BELAS: Najveći izazov za mene u ovom procesu bio je vjerovati u potrebu stvaranja uvjeta koji mogu stvoriti kazališnu vizualnu poeziju

Rad na predstavi krenuo je radom na crtežima. Analizirao sam sâm proces crtanja, kako crtam, zašto crtam, što crtanje znači za mene... Ta su me pitanja dovela na neki čudesan način do romana "Slika Doriana Graya" i tu su se u nekoj apstrakciji, u mojem svijetu sljubili i postali jedno, na nekoj intuitivnoj razini. Nakon toga bilo je još puno posla kako to materijalizirati u scene i u predstavu. To je bio put pun izazova, ali i predivan, u suradnji s mojim kolegama i prijateljima koji su radili na predstavi

| Autor: Bojana ĆUSTIĆ JURAGA
Iz predstave "Crtež Davida Belasa" (Snimio Dejan Štifanić)

Iz predstave "Crtež Davida Belasa" (Snimio Dejan Štifanić)


Multimedijalna predstava umjetnika iz Poreča Davida Belasa "Crtež Davida Belasa" prema romanu "Slika Doriana Graya" Oscara Wildea, čiji je producent, uz Belasa i Marko Bolković, izvedbom 13. prosinca u riječkoj Filodrammatici krenula je na jednomjesečnu turneju koja uključuje osam izvedbi. Predstava od sutra 28. prosinca, te potom 29. i 30. prosinca igra u Poreču u 20 sati u Istarskoj sabornici. U Zagrebu su 7. i 8. siječnja na programu tri izvedbe u Zagrebačkom plesnom centru, a turneja će biti zaključena 13. siječnja u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula u 20 sati. Ova je kazališna turneja i povod za razgovor s Davidom Belasom, autorom, izvođačem i koproducentom predstave.

Jako dobar početak

- Predstava je premijerno izvedena u studenom 2020. godine. Kakav je do sada bio njen put? Kako je "Crtež Davida Belasa" doživjela publika, a kako kritika?

- Premijera predstave dogodila se 21. studenoga 2020., godinu dana nakon ideje nastale u razgovoru s Markom Bolkovićem. Od tada je u Rijeci bila sedma izvedba, a igrao sam u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu i u pulskom Domu hrvatskih branitelja na PUF-u - Međunarodnom kazališnom festivalu, što me posebno veselilo. Uvijek je važno igrati na PUF-u, pogotovo takvu predstavu koja teži pomaku unutar same strukture, koncepta.

Zadovoljan sam kako je publika prihvatila predstavu, što se tiče kritike isto, iako ona nije još napisala nešto relevantno, no takva su vremena.

U Rijeci je bilo izvanredno, i tom izvedbom 13. prosinca 2021. krenuo sam na turneju od ukupno osam izvedbi, što je za takvu predstavu, eksperimentalnog, neverbalnog kazališta jako dobar početak. Iskreno se nadam da ću igrati još dugo, vjerojatno ne često, ali nadam se dugo.

- Opsesivno crtate svaki dan. I ti su Vaši crteži bili početak rada na predstavi. Kada se, kako i zašto u "Crtež Davida Belasa" umiješao Dorian Gray, odnosno slavni roman Oscara Wildea?

- Rad na predstavi krenuo je radom na crtežima. Analizirao sam sâm proces crtanja, kako crtam, zašto crtam, što crtanje znači za mene... Ta su me pitanja dovela na neki čudesan način do romana "Slika Doriana Graya" i tu su se u nekoj apstrakciji, mojem svijetu sljubili i postali jedno... Na nekoj intuitivnoj razini. Nakon toga bilo je još puno posla kako to materijalizirati u scene i u predstavu. To je bio put pun izazova, ali i predivan, u suradnji s mojim kolegama i prijateljima koji su radili na predstavi.

Kao što Oscar Wilde u uvodnoj riječi kaže: "Sva je umjetnost beskorisna", moji crteži ispunjavaju papir bez određenog početka i jasnog kraja, oni su intuitivni i na nekoj razini čine jedan veliki crtež u mojoj glavi. Čitajući roman osjetio sam sličnu igru, beskrajnu igru Doriana Graya koji se pretvara u simbol i živi dandanas, tu u takvim pojmovima, apstraktnim prostorima, prepoznali su se, strah od ništavila ili praznog prostora…

Neponovljivo i ponovljivo

- Ističete u najavi da "Crtež" nije Vaša intimna ispovijest, "već pseudobiografija koja koristi autoreferencijalnost kao alat u performativnom smislu izvođenja". Od svojih kazališnih početaka njegujete performativni pristup i to bitno razlikujete od glume i glumačkog pristupa. Gdje je granica koju ste u tom smislu postavili, i zašto Vam je ona bitna?

- Kroz vlastitu umjetničku praksu razlikujem performativni pristup na razini namjere, kada ga prakticiram tražim stanja koje se ne mogu nužno ponoviti. On teži ka neponovljivosti, želi biti prikaz sadašnjeg trenutka, sada i nikada više u samoj svijesti izvedbe. Dok glumački posao u suštini teži ka ponovljivosti, radim, ponavljam, savladavajući osjećaje koje želim vjerno prikazati.

Kada ističem pristup, znači da sam do pojedinih rješenja došao radeći kroz performans, a onda sam napravio odmak od svojeg rada i ako je i dalje vrijedio, ponovno ga koristio u kontekstu predstave. Tu počinje glumački posao koji traga za rješenjima kako osvojiti izvedbu da uvijek bude slična sama sebi, ali da zadrži tu svježinu materijala iz trenutka kada je nastao.

Gdje je granica? Dok radim ja je jasno vidim, osjećam, iako mi nije jednostavno to objasniti i opisati, mislim da je to vezano za moje prakse i to kako radim.

U ovoj predstavi bio je izazov ta dva pristupa pomiriti unutar sebe, da David kroz predstavu neprestano crta, neponovljivo i da istovremeno glumi Doriana ponovljivo i precizno.

- Predstava je neverbalna, no ipak donosi originalni tekst Oscara Wildea?

- To je jedna od prvih odluka koje sam donio, želio sam upotrijebiti originalni tekst koji se čita i snima u offu, ali također u duhu originalne radio drame. U samom početku jedna od ideja bila je napraviti vizualizaciju radio drame na moj način, ta ideja je djelomično preživjela do kraja procesa. Nisam želio ući u dramatizaciju teksta, već ga prenijeti u originalu, to mi otvara mogućnost da predstava može putovati po svijetu i koristiti druge jezike s lakoćom.

Foto

Iz predstave "Crtež Davida Belasa" (Snimio Dejan Štifanić)

- Predstava je označena kao "multimedijski doživljaj" a rad na "Crtežu" zajedno s producentom Markom Bolkovićem, trajao je više od godinu dana. Vaše je kazalište postalo svojevrsni istraživački laboratorij? Na koji ste način ste surađivali? Što je sve autorski objedinjeno u ovom projektu?

- Predstava je kao ideja krenula u razgovoru s Markom Bolkovićem, krajem 2019., prije kovida, kada smo definirali želje kako bi stvorili multimedijski doživljaj koji može putovati naokolo, koji je razumljiv po svijetu. Podijelili smo zadatke ugrubo i krenuli razmišljati o tome.

Nadalje sam ja radio u želji da tematiziram svoje crteže i uđem u dubinu procesa stvaranja, u estetiku, u njihovu etiku... Tako sam počeo crtati crtanje crteža.

Najprije sam napravio strukturu i donio neke konceptualne odluke kakva će biti predstava. Budući da sam imao jasnu strukturu u glavi, mogao sam s lakoćom stvoriti uvjete u kojima moji izvanredni suradnici mogu utjecati na rezultat predstave. Od samog početka sa mnom su bili Suzana Rupenović i Dario Filipović, koji su na kraju dali glasove, Suzana glas Oscara, a Dario Doriana; nakon toga je Valter Černeka stvorio scenografiju, koja poput bezvremenskog oltara postaje projekcijsko platno i stvara iluziju holograma; zatim Marko Bolković, s kojim sam započeo putovanje, pratio je proces i tehnički ga podržao; i na kraju suradnik Lovro Čepelak koji je utrošio najviše vremena u stvaranju konačnog izgleda multimedije. Iako sam potpisan kao izbornik glazbe koja je nastajala postepeno, većina skladbi autorsko je djelo dirigenta Nevena Radakovića koji je dijelove predstave ciljano skladao. Posebno ističem Vesnu Stilinović koja je kao prava mentorica slušala i vodila, bila moj glavni sugovornik za duge razgovore o predstavi i pomagala mi da prebrodim glavne krize koje neminovno dolaze uz tako angažirani rad. Također, svoj su doprinos dali i Ivan Pisak kao tehnička podrška i Desanka Janković kao kostimografkinja. Predstava je u konačnici precizna poput čipke i to me jako veseli. Na sve sam moguće načine tragao za rješenjima koja su dolazila u snu ili kroz rad, kroz eksperimentiranje…

Kada gledam kroz sebe, sigurno sam na predstavi radio s jedne točke gledište godinu dana, a konkretno s Lovrom 75 dana u kazališnom studiju, koji smo morali izmisliti kako bih ispunio vlastita očekivanja. Tri puta smo gradili kazališni atelje, prvi put u dvorani "Veli Jože" u Poreču u ljetnim mjesecima, a nakon toga dobili smo rezidenciju u plesnom Mediteranskom centu u Svetvinčentu, a oni ujedno potpisuju koprodukciju predstave uz podršku Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije, koji su pomogli upravo u stvaranju uvjeta za rad.

Najveći izazov za mene u ovom procesu bilo je vjerovati u potrebu stvaranja uvjeta koji mogu stvoriti kazališnu vizualnu poeziju. Jer ta moja vizija i želja nisu bile poznate u stvarnom svijetu. Trebao sam vjerovati u sebe i u svoje suradnike kao bismo zajedno stvorili ovo djelo. Ja sam s njime čist, još ću ga nježno polirati i nešto mijenjati, ali ono je gotovo. Ako vam se sviđa ili vas uznemiri, možda najvažnije - potakne, ja sam jako sretan, ispunio sam zadatak. A ako ne, ne.

Pustolovina koja je i promocija

- Zanimljivo je da ste sami i zatvorili financijsku konstrukciju predstave? Je li otežavajuća ili pak možda olakotna okolnost biti i producent, i autor, i izvođač?

- Predstavu smo producirali Marko Bolković i ja vlastitim sredstvima, bez pomoći javnih budžeta. Kasnije su podršku dali i drugi poput Istarske županija, Kulture nove, Grada Poreča, INK-a itd. Oni su podržali su turneju koja se upravo događa.

Važna je odluka da se ide u to, nije jednostavno i već u početku znaš da, u najboljem slučaju, nakon pet godina igranja možda možeš biti na nuli. Da, to je tako, ali ako gledamo širi kontekst i sama predstava posluži kao promocija za druge aktivnosti, mogla bi se isplatiti. Ono što je sigurno - u takve se pustolovine može krenuti jednom svakih pet godina. To jednostavno nije u skladu sa sustavima u ovom društvu.

Kultura i umjetnost jesu temelj društva i identiteta jednog podneblja. Bez toga smo svi skupa ništa.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater