"CRTEŽ DAVIDA BELASA": Osobna umjetnička priča u kontekstu slavnog Wildeovog djela

David Belas u prizoru iz predstave (Snimio Dejan Štifanić)

Na Malu scenu Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta preksinoć je stigao "Crtež Davida Belasa", porečkog umjetnika i performera koji je publici otvorio vrata svog tajnog svijeta u predstavi koju je producirao s Markom Bolkovićem. U samom naslovu jasno je da je početna inspiracija bio slavno književno djelo Oscara Wildea "Slika Doriana Graya" koji je po objavljivanju 1890. i 1891. (prvo kao novela, a onda kao roman) podigao prašinu i do danas nastavio intrigirati publiku i kritiku.

Dva lica morala

"Slika Doriana Graya" bila je Wildeovo seciranje viktorijanskog morala Velike Britanije krajem 19. stoljeća. Taj moral je imao dva lica, s jedne strane formalno suzdržano i puritansko, s druge strane potajno raskalašeno, a zato što se ogriješio o taj moral, Wilde je završio na robiji. "Sliku Doriana Graya" Wilde je pisao svojim prepoznatljivim stilom kojim dominiraju britke rečenice kroz koje se provlače jetki komentari.

Kada se jedno takvo djelo pokuša prebaciti na pozornicu, film ili u neki drugi medij, zamke iskaču jedna za drugom, a uvijek je pitanje koliko će se interpretator odmaknuti od djela a da se barem malo vidi tko mu je izvor i inspiracija, a s druge strane koliko će mu ostati blizak, a da to ne bude puka bezidejna kopija. Nije lako samo autoru već je i poznavateljima izvornika koji sjede u publici teško odlijepiti se od očekivanja koje imaju.

"Crtež Davida Belasa" uspio je postići da bude jasno povezan s Wildeovim predloškom, no istovremeno mu je Belas udahnuo nešto svoje te ga izvedbeno osuvremenio i ispričao priču koja je vrlo osobna. Belas je sam na sceni, u odijelu kakvo se vjerojatno nosilo u 19. stoljeću, ili barem podsjeća na njega, i dobra je početna vizualna referenca za ono što slijedi. Belas će se riješiti tog odijela koje je zapravo neka vrst uniforme, a njegovu transformaciju prati naracija i to originalni Wildeov tekst koji čitaju Suzana Rupenović i Dario Filipović.

U Wildeovom originalu slika Doriana Graya stari i mijenja se dok Gray zadržava mladost (nakon što prodaje dušu vragu), ali i prepušta se razvratu tako da i taj portret počinje pokazivati Grayevu mračnu stranu. Belasov crtež, kojem je on autor, je drukčiji, no i on će doći do situacije da ga mora uništiti, no može li uništiti taj crtež, bez posljedica po sebe samog? Pored nekih pitanja vezanih uz moral, ostaje i ono može li se umjetnik odreći vlastitog djela, ili ga žrtvovati bez da se odrekne ili žrtvuje dio sebe? Također, za razliku od Doriana Graya, Belas je autor svojih radova i više gospodar svoje sudbine nego Wildeov protagonist, no pitanje je koliko mu je to od pomoći, jer ono što je stvorio, ostaje zauvijek dio njega.

Umjetničko stvaranje

Kao što je Belas objasnio u razgovoru za naš list, rad na predstavi krenuo je radom na crtežima. Analizirao je sam proces crtanja, kako crta, zašto crta i što crtanje znači za njega. "Ta su me pitanja dovela na neki čudesan način do romana 'Slika Doriana Graya' i tu su se u nekoj apstrakciji, mojem svijetu sljubili i postali jedno...", ispričao je Belas o predstavi.

Baš zbog tog osobnog otvaranja, osobne priče, "Crtež Davida Belasa" zasigurno će biti jasan i onima koji nisu upoznati s Wildeovim predloškom. Pravila su uvijek pravila i uvijek će se naći netko tko će se osjetiti omeđen ili zarobljen njima. No, nije moguće ići protiv pravila, bila ona pisana ili nepisana, bez da se snose posljedice. Uostalom, bit će da svako razdoblje nosi svoj štit općeprihvaćenih iluzija i lažnog morala kojim čuva jedinstvo društvenog kolektiva. Belas to prikazuje kroz osobnu perspektivu iako nije još jedan umjetnik koji će na sceni sipati žuč samo da bi se riješio tereta svojih frustracija već klasični predložak koristi da bi ispričao priču o sebi, ali u kojoj će se i drugi prepoznati. Slučajevi kao što je Belasov možda djeluju kao da su izolirani i da dolaze s margina, ali zapravo su rašireni, no mnogi takve osjećaje drže za sebe. Nekima zato upravo umjetnost služi kao modus da progovore, da se izlože prema vani.

Važnost glazbe

Osim kostimima Desanke Janković, Belasova predstava svoju snagu duguje i glazbi Nevena Radakovića te pametnoj upotrebi poznatih melodija poput Beethovenove "Ode radosti" čija interpretacija dodaje priči jedan upadljivo ironični i humorni štih tako da bi zacijelo i veliki Wilde bio oduševljen tom kombinacijom. Tome valja pridodati i scenografiju Valtera Černeke, te multimedijalni dio oko kojeg se potrudio Lovro Čepelak, a na predstavi su surađivali Ivan Pisak i Vesna Stilinović.

Predstava "Crtež Davida Belasa" premijeru je imala u studenom 2020., a preksinoćna pulska izvedba bila je završnica jednomjesečne turneje koja je počela 13. prosinca u Rijeci, a u sklopu koje je izvedena i u Zagrebu i Poreču.