Snažne priče o traženju i povezivanju

"Koreografska praksa" odnosno "Choreopraksa" naziv je projekta Plesnog studija Istarskog narodnog kazališta predstavljenog na Maloj sceni. Radi se o sedam točaka, sedam izvedbi čiji su autori i glavni pokretači sami mladi polaznici i polaznice Plesnog studija INK-a, uz mentorstvo Andree Gotovine kojoj nikad ne nedostaje entuzijazma, štoviše ima ga dovoljno da ga može prenijeti na one koje podučava.

Kreativna kompilacija

Kako je na početku večeri, ne skrivajući ponos istaknula Andrea Gotovina, ovo je prvi put da su polaznici morali osmisliti cijelu točku. Tako su ovom slučaju polaznici ti koji su točke iznijeli do kraja i iz svake od sedam plesnih priča očita je želja mladih autora i autorica da se nešto kaže, uglavnom kroz pokret, nešto malo i kroz riječ, no često uz glazbenu podlogu. Rezultat je jedna kvalitetna kreativna kompilacija izvedbi od kojih neke djeluju kao da se narativno nadovezuju jedna na drugu, no s druge strane jasno je da sve mogu funkcionirati samostalno. Kvaliteta ovdje ne proizlazi samo iz entuzijazma nego i iz tog nekog unutrašnjeg poriva - ovo nisu točke koje su odrađene samo da se odrade. Mogućoj tremi suprotstavljaju se odlučnost, nesputanost i jasna ideja što bi se htjelo reći. Doista, svih sedam točaka ima određenu kvalitetu iako je nemoguće očekivati da sve budu jednako dobre, no u onom što se moglo vidjeti na prezentaciji - nema slabih trenutaka. Štoviše, barem dvije izvedbe svojom iznimnom kvalitetom dodatno odskaču, a to su "Obje strane" i "Taboo".

Projekt "Choreopraksa", Mala scena Istarskog narodnog kazalisxta - na fotografiji "Taboo", autor Noah Cvijanovicxx, foto Manuel Angelini / INK (Snimio Manuel Angelini / INK)

"Obje strane" nastale prema ideji, u izvedbi i koreografiji Petre Trajčeski i Zore Cvijanović uz prateću glazbu "This place was a shelter" Olafura Amaldsa ističu se savršeno odmjerenim pokretima kroz koje se progovara o prevladavanju razlika i pronalaženju sličnosti te sporazumijevanju. Sve to djeluje nevjerojatno profesionalno i pritom traži od gledatelja da sami izvuku svoje zaključke, unatoč kratkom opisu svake točke na programskom letku.

"Taboo", nastao prema ideji Noaha Cvijanovića, uz glazbu "Welcome Theremin" Mezerega i "Sahara" Astrixa, s jedne strane osvaja atraktivno osmišljenom koreografijom te sposobnošću da ispriča priču o povezivanju dviju osoba. "Taboo" je zahvaljujući koreografiji vizualno prilično jak, ali ovdje taj vizualni dio ne zasjenjuje priču. Nije uvijek lako pronaći ravnotežu između sadržaja i forme, ali "Taboo" u kojem uz Cvijanovića nastupaju Noa Pavlinović, Rina Renier, Barbara Božac i Zora Cvijanović to uspijeva.

Različito, ali povezano

Tema međuljudskog povezivanja i potrage za nekim drugim direktno ili indirektno povezuje većinu točaka u "Choreopraksi". Primjerice u točki "invisible thing" koja se bavi teorijom postojanja srodnih duša, čiju je priču i koreografiju osmislila Maria Burić u suradnji s izvođačima Markom Marićem i Lenom Devedžić, a koju prati pjesma "Invisible string" Taylor Swift. Negdje na tom tragu djelomično je i "Obzor" o šest pojedinaca, šest ciljeva i šest putova čiju ideju i koreografiju potpisuje Martina Božić u suradnji s izvođačima Zorom Cvijanović, Markom Marićem, Zojom Poropat, Marijom Burić, Markom Miškovićem i Lenom Devedžić, a koju prati skladba "To build a home" Augustina Garniera.

"Vanja" autora i koreografa Marka Marića, koja je nastala u suradnji s kolegama izvođačima Barbarom Božac, Martinom Božić, Michelle Salome Kursar i Noahom Cvijanovićem, bavi se pak smislom suvremenog plesa i njegovim razumijevanjem odnosno prihvaćanjem među širom publikom.

Projekt "Choreopraksa", Mala scena Istarskog narodnog kazalisxta - na fotografiji Mark Maricxx i Lena Devedzxicxx u "invisible thing", foto Manuel Angelini / INK (Snimio Manuel Angelini / INK)

"Dos Lampas" autora i izvođača Marka Miškovića i Carlosa Andresa Fagina je "strukturirana improvizacija" u kojoj autori i izvođači kreću ni iz čega i u kojoj ograničeni prostor i vrijeme inspiriraju pokret i put protagonista dok ih prati glazba "Weak Ends, Weekends" Tsukimona.

Večer je otvorila optimistična "Th.", autorice i koreografkinje Zoje Poropat u kojoj na glazbu hita "Lemon tree" Fools Gardena uz poruku "Živi. Budi. Jesi. Sada. Udahni, i budi tu. Sada.", i upravo je "Lemon tree" poslužio kao glazbena pozadina i za naklon svih izvođača i izvođačica na samom kraju. Sve u svemu, dovoljno različito ali i dovoljno povezano. Ovo nisu samo priče o povezivanju. Ove kratke forme mladih autora umjetnički uvjerljivo izražavaju i snažnu generacijsku želju za bliskošću i potrebom za povezivanjem.