Predsjednik slavi rođendan
Zrcalo vremena - Zoran Milanović: "Nije mi palo na pamet da kažem da je Trst hrvatski, ali Istra jest i ostat će hrvatska"
Predsjednik Milanović u Umagu: "Kao dječak pamtim ovaj grad kao jako razvijen, ali okolica grada i unutrašnjost Istre je bila siromašna i više zapuštena. Danas je to enormna razlika i ovaj dio je jedan od ugodnijih, možda ne najbogatijih, ali sigurno ne najsiromašnijih, dijelova zapadne Europe. Na to možete biti ponosni i sretni, da u takvom prostoru živite"
Zoran Milanović
Zoran Milanović, peti predsjednik Republike Hrvatske, danas na rođendanskoj torti gasi pedeset i šest svijeća: rođen je u Zagrebu 30. listopada 1966. godine. Na čelo države došao je nakon Franje Tuđmana, Stipe Mesića, Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1990. godine. Magistrirao je pravo Europske unije na Flamanskom sveučilištu u Bruxellesu 1998. godine. Godine 1993. počinje raditi u Ministarstvu vanjskih poslova; od 1996. do 1999. djeluje kao savjetnik u hrvatskoj misiji pri Europskoj uniji i NATO-u u Bruxellesu. Pomoćnik ministra vanjskih poslova postao je 2003. godine, kada je na čelu ministarstva bio Miomir Žužul, a predsjednik Vlade Ivo Sanader.
Godine 2007. izabran je za predsjednika Socijaldemokratske partije, iduće godine postao je zastupnik u Hrvatskom saboru. Predvodeći Kukuriku koaliciju, odnio je pobjedu na parlamentarnim izborima 2011. godine i postao predsjednik desete Vlade Republike Hrvatske (nakon Stipe Mesića, Josipa Manolića, Franje Grgurića, Hrvoja Šarinića, Nikice Valentića, Zlatka Mateše, Ivice Račana, Ive Sanadera i Jadranke Kosor). Nakon parlamentarnih izbora 2015. godine otišao je s mjesta premijera, a nakon parlamentarnih izbora 2016. godine otišao je i s mjesta predsjednika SDP-a te se posvetio privatnom konzultantskom poslu. Povratkom u politiku, 2019. godine kandidirao se i pobijedio na predsjedničkim izborima, te 2020. godine postaje predsjednikom Republike Hrvatske.
Istra glasala za "kandidata s karakterom"
U svim gradovima i općinama u Istarskoj županiji u predsjedničkim izborima Zoran Milanović premoćno je pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović. Predsjednica na odlasku najveći poraz doživjela je na Labinštini, a kao zanimljivost zabilježeno da je da su glasači u Sv. Petru u Šumi, općini koja se etiketira „utvrdom HDZ-a u Istri“, njih 274 zaokružili Milanovića, a samo 172 Grabar-Kitarović.
Ovaj Predsjednik s karakterom, pod kojim je motom vodio predsjedničku kampanju i u konačnici pobijedio, dolazio je u Istru i kao premijer, a učestalije kao predsjednik Republike. Njegove su izjave uvijek zanimljive, često izazivaju polemike, a ovdje prigodom njegova rođendana izdvajam što se rekao o Istri, a prenijeli mediji.
U izbornoj kampanji u svibnju 2013. u Puli bio je poprilično oštar i rezolutan: „Ovdje se lupeta da se Pulom treba upravljati s Foruma, a ne iz Zagreba. Čini mi se da se upravlja iz Svetog Jurja i iz Poreča. I Pulom i Pazinom i Barbanom i Ližnjanom upravljat će se kao i do sada“. U vezi s „lupetanjem“ Milanović je nedavno u intervjuu Nacionalu izjavio: „S IDS-om sam u kontaktu i oni će donijeti svoju odluku. Meni njihova pomoć treba jer naprosto u Istri nije svejedno podržava li te IDS ili ne.
Za to što je bilo među nama spreman sam preuzeti dio vlastite odgovornosti i krivnje, i velike ako treba. Namjere nisu bile zle, to je bilo doduše daleko – 2013. godine, kada je cijela stvar izmakla kontroli. S Kajinom sam i danas dobar, premda on i dalje u svom stilu zna svašta reći, no nisam vjerovao da će se to razviti u takav sukob. Tu je, ne iz mojih usta, nekoliko puta pređena granica političke korektnosti, no ovom prilikom mogu reći da mi je žao zbog toga.
Pogriješio sam u procjeni, ne u želji i ambiciji da se stranka kojoj sam tada bio predsjednik, ravnopravno natječe. Međutim, nakon 2013. došla je 2014., kada smo se pomirili, zajedno smo išli na europske izbore, kada je Ivan Jakovčić ušao u Europski parlament tako da mu je ustupljen mandat Nevena Mimice. To je bila moja odluka i procjena SDP-a da je to dobro. Mislili smo da je dobro, a možda sam se osjećao obaveznim zbog onoga što je bilo godinu dana ranije. U svakom slučaju, sada trebam IDS-ovu podršku i pomoć“.
IDS trebamo u koaliciji
Kada je riječ o suradnji SDP-a i IDS-a, koalicijskog partnera, predsjednik SDP-a Zoran Milanović u Puli je 2015. poručio kako je IDS potreban vladajućoj koaliciji, da je bio dobar koalicijski partner te da je dijelom i zaslužan za uspjehe ove Vlade. "IDS trebamo u koaliciji, on je dio ove uspješne Vlade, a njihov je ministar, premda će mnogi reći da se radi o nešto lakšem ministarskom mjestu, bio jako dobar. To je jedan ozbiljan posao koji se u konačnici isplatio te stoga pozivam IDS da nam se pridruži".
Govoreći o dovršetku izgradnje Istarskog ipsilona, istaknuo je da će Vlada napraviti sve što može, iako postoji Europska komisija. "Neću i ne želim davati obećanja iza kojih ne stojim. Ono što mogu obećati je to da ćemo napraviti sve što možemo da se Ipsilon izgradi do kraja, no postoje neke mjere koje nisu u našim rukama, nego u rukama Europske komisije“, kazao je Milanović.
Neizbježne teme prigodom boravaka predsjednika RH u Istri bile su, naravno, antifašizam i oružana, partizanska oslobodilačka borba. „Da nije bilo istarskih partizana, Istra ne bi bila Hrvatska, tko to ne razumije, ne razumije Hrvatsku. I naša je Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu, a ljudi koji su dali svoje živote zaslužuju najdublje poštovanje. Oni koji ne shvaćaju koje su bile uloge Tita i Tuđmana ne razumiju u kakvih se teškim situacijama državnici nalaze u tako teškim vremenima. To je hrvatska povijest, pa kome krivo – kome pravo“, rekao je 2015. godine u Zagrebu u povodu 70. godišnjice pobjede nad fašizmom.
Kada je u Pazinu 2011. godine govorio o antifašizmu, otišao je korak dalje: „Govoriti samo o antifašizmu znači, pa premda i u najboljoj namjeri, ne govoriti sve. To je bio nacionalni pokret, u određenoj mjeri i nacionalistički, ali nikad šovinistički i nikad mrziteljski, i samo takav mogao je okupiti i Crkvu, odnosno najproduhovljenije i najpožrtvovnije svećenike iz redova hrvatskog naroda, i antifašiste i komuniste kao organizatore, ali samo kao dio te priče. Zato je to velika pobjeda i trijumf hrvatskog naroda i nešto zbog čega se isplatilo radovati".
Predsjednik Milanović izričit je u izjavi da nije bilo partizanskog oružja, Istra ne bi bila hrvatska, da se Istrani nisu odazvali 1991. godine, kad je bilo najteže, niti Hrvatska danas ne bi bila ono što je. Tim ljudima koji su bili prvi, najhrabriji, najodvažniji i najdrskiji treba odati priznanje i reći jedno veliko hvala.
Zato je prošlog mjeseca u prigodi obilježavanja 30. obljetnice ustroja 1. Domobranske bojne Pule rekao da je došao obaviti svoju dužnost i reći hvala za obranu Hrvatske, pa u svom stilu izjavio: „Nikada mi nije palo na pamet da kažem da je Trst hrvatski, ali Istra jest hrvatska i ostat će Hrvatska“.
Hrvatska je konačno prodisala
O sjedinjenju Istre i oslobodilačkoj borbi bio je opširniji na Rujanskim danima u Pazinu prošle godine: „Prije skoro osamdeset godina Istra je odlučila da želi biti dio Hrvatske, sjediniti se s hrvatskom maticom. I tada, u tim prvim danima rujna ’43., to je bilo nešto što se želi, ali do čega je daleki put. Bilo je očito i očekivano da će rat završiti pobjedom saveznika, nije se znalo, ali se osjećalo.
Put je bio dug, bio je težak, trajao je dvije godine, jednako tako i put Hrvatske nakon proglašenja osamostaljenja 8.10. ’91. Tek 15. siječnja. 1992. Hrvatska je konačno prodisala kao slobodna država. Doprinos tomu su dali i istarski hrvatski vojnici, pripadnici brigade koja je osnovana prije točno trideset godina i koja je također pokazala kako Istrani misle danas, isto kao i prije skoro osamdeset godina. Udarna snaga u Istri bio je 8. dalmatinski korpus. To su borci, najjači dio tadašnje oružane sile, narodnooslobodilačke vojske, koji su već tada bili iskusni. Rat su završili ovdje, oslobađajući hrvatsku zemlju o kojoj su malo znali, u koju se vratili više nikada nisu. Tu je, osim Istrana, živote izgubilo stotine Dalmatinaca i mislim da su zaslužili naše sjećanje i neki mali spomen“.
O „svojim“ Dalmatincima bio je konkretniji na ovogodišnjoj proslavi Dana grada Pule: „Moji preci su se borili u Istri, ali ne u Puli, nego u okolici Trsta i kad god smo razgovarali o Istri, ostalo je nešto nedorečeno. Dva desanta tad su hrvatskim oružjem Istru pridodali Hrvatskoj. Istra nije bila isključivo hrvatski etnički prostor, Pula posebno ne. U Puli su Hrvati bili manjina.
I moramo biti pošteni prema sebi, da bi drugi bili pošteni prema nama, i reći da je ovdje došlo do promjene stanovništva i nečega što bi se danas zvalo drukčije. Neću ni reći kako. Ovdje se desilo nešto što je u to vrijeme bilo normalno, a danas bi bila humanitarna katastrofa.
Deseci tisuća ljudi su otišli, partizani su izašli brzo iz grada i došla je angloamerička uprava koja je tu ostala do 1954. godine kad se tu dogodila druga kriza koja je završila Londonskim memorandumom kad su Jugoslaviji, odnosno Narodnoj Republici Hrvatskoj pripali cijela Istra i dio zone A, to je Pula. Stvarnost je takva. Da bismo s moralnim pravom od drugih ljudi tražili neke stvari, moramo sami priznati što se u Istri događalo. Vidim da ta razina zrelosti i poštenja u Istri postoji“.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
