PIŠE MARIJAN JELENIĆ, VODNJANSKI ŽUPNIK
U Velikom tjednu se na poseban način susrećemo sa sudbinom čovjeka
Za ono vrijeme i za onaj stupanj čovjekova razvoja, Isusova su čudesa ozdravljenja, čudesna hranjenja ljudi, ovladavanje prirodom i uskrsnuće, povratka Isusa iz smrti u život, bili znakovi da ga se prepozna kao vođu čovječanstva, kao prisutnog Boga među ljudima
Suvremena znanost sve više prodire u stvari oko nas. I u tijelo čovjeka. Što više spoznajemo svijet i čovjeka, to više postaju zagonetni. Glasoviti je Pascal davno rekao: "Ne znamo što je materija, još manje što je duh, najmanje što je povezanost materije i duha, što je čovjek". U Velikom tjednu se na poseban način susrećemo sa sudbinom čovjeka koja se zrcali u događajima sa Isusom, naročito u njegovom uskrsnuću.
Govor svemira
Einstein je tvrdio da svemiru ne znamo početak ni svršetak. Suvremena nam znanost govori o veličini svemira koja gotovo nadilazi sposobnosti našeg shvaćanja. Govori se o petnaest milijardi godina starosti. Svemir je sazdan od atoma i molekula. A atomi još od subatomskih čestica. A sve su to spinovi ili vrtlozi energije. A što je energija, pitanje je za sebe. Netko će reći: to je protok atoma. A što su i otkud atomi? Sve pitanja u pitanjima. Da bi pokazao zagonetnost materije, glasoviti talijanski fizičar Antonino Zichichi, slikovito kaže da kad bi netko odijelio elektrone i pozitrone samo od tri četvrt litre vode, razvila bi se energija jačine atomske bombe. A kakvu energiju onda ima samo jedno ljudsko tijelo, a kakvu svemir?
Moderni astrofizičari tvrde da svijet nije stvoren, nego je u stvaranju. I da se ponaša čudno, kao dijete koje diše i raste. Prema njihovim opažanjima svijet se razvija. I kuda će stići, ostaje nepoznato. I taj je svijet stvoren za čovjeka. To je potvrda čovjekove veličine. Ima pretpostavki i o drugim čovječanstvima u svemiru. I bezvoljnost i depresija koja se ljudima danas događa je kriza. Neznanje. Intelektualna lijenost. Za radovanje je nasušna potreba za rastom, za većim znanjem. Čovjek treba više znati o prirodi, o svemu da bi sebe poznao i sebe vidio kao u zrcalu na odrazu materije i svemira.
Ako je materija tako čudesna, čovjek je još čudesniji. On je u svemiru jedini svjestan. Jedini poznaje sebe i stvari. On jedini zna da zna. On se jedini sjeća prošlosti sadašnjosti i budućnosti. Nagnut je prema budućnosti. Ali posjeduje i stvarnosti koje druga bića nemaju. Čovjek hoće živjeti, ima osjećaj za istinu, pravdu, poštenje, želi uspjeh, zdravlje, sreću, sigurnost. Sve ga to čini ekstatičkim. Izvodi iz stanja u kojem jest i vuče prema savršenijem. Savršenije nije moguće ukoliko već ne postoji. Mora postojati neko savršenije Biće koje omogućuje napredak čovjeka. Aristotel kaže da to biće svi nazivaju Bog.
Ne napreduje samo čovjek pojedinac, nego i čitava ljudska zajednica kao zbir ljudi. Koliko je čovječanstvo napredovalo samo zadnjih par tisuća godina kad je od lovstva, poljodjelstva, stiglo do industrije i postindustrijske civilizacije? Koliko je napredovalo samo zadnjih 80 godina? Još ima živih ljudi koji su nosili drvene cokule, kremenom palili vatru, kretali se jedino pješke, vijesti prenosili samo usmeno. A danas? Što će biti za daljnjih stotinu godina?
Ima pesimista koji misle da vrtoglavi napredak ljudske zajednice vodi u samouništenje. Osjećaju kataklizma na obzorju. Čak ima onih koji očekujući opću propast, ne rade, ne žele obitelj, ni djecu. Takvih je zloslutnih proroka bilo u svim vremenima. To su sitne duše koje u pesimizmu odumiru kao grančice koje otpadaju sa stoljetnog stabla.
Ima genijalnih ljudi koji u napretku vide sjajnu budućnost čovječanstva. Među njima vodeću ulogu ima francuski učenjak i svećenik Pierre Theilhard de Chardin. On je u prošlom stoljeću u naučnom svijetu uzvitlao neviđenu pomutnju. O njemu je napisano bezbroj studija i knjiga. On je znanstveno ustanovio da svemir raste i razvija kao što se razvija čovjek i ljudska zajednica.
Bilo je skandalozno kad je Chardin ustvrdio kako modernog čovjeka više ne zanima vjera, ni Bog. Smatrali ga protivnikom vjere i Crkve. Uočio je kako je čovjek u prošlosti, kad je živio statički u goloj borbi za preživljavanje, imao samo mukotrpni život i vjeru. Modernog čovjeka oduševljava napredak, tako brz u naše vrijeme. Ne zanima ga Bog. Tako je Chardin još početkom prošlog stoljeća definirao dva povijesna pravca: Naprijed i Više.
I predvidio je optimizam za naredne generacije kakvoga nikad nije bilo. Čak i pojavu nezaposlenosti koja će planetarno sustići nove naraštaje zbog kibernetike, naziva "silno značajnom i utješnom". Čovjek "oslobođen ručnog rada, nalazi se u stanju više koristiti svoj mozak, ... u sve je većoj mogućnosti razvijati duhovnu energiju". Duhovnom će energijom nastati civilizacija istraživanja i misaone povezanosti koja će ujediniti čovječanstvo u neslućenom napretku.
Za ono vrijeme i za onaj stupanj čovjekova razvoja, Isusova su čudesa ozdravljenja, čudesna hranjenja ljudi, ovladavanje prirodom i uskrsnuće, povratka Isusa iz smrti u život, bili znakovi da ga se prepozna kao vođu čovječanstva, kao prisutnog Boga među ljudima. Danas Chardina oduševljava riječ svetog Pavla: "Bog sve u svemu". Isusa doživljava drugačije. Za njega su razvoj svemira, razvoj pojedinaca i ljudske zajednice "prst Božji", Bog među nama
Isusova nazočnost
Za Chardina je opći razvoj svega znak Isusove nazočnosti među ljudima danas. Opći razvoj su Isusova čudesa danas. "Naprijed i Više", što ljude danas oduševljava je Oblak koji danas vodi narode i duhove kroz pustinju života. I dokle će napredak ići? Ne do uništenja, kako misle pesimisti, nego do punine Kristove. Do izgradnje Mističnog tijela Kristova. On je Alfa i Omega, Početak i Svršetak svega!
Chardinove su ideje početkom prošlog stoljeća, u vrijeme tek početka tehničke revolucije, bile prenapredne i posve neprihvatljive. Njega su osudili i njegova braća redovnici. Optužili ga za panteizam, kao da bi Bog bio okovan materijom svemira. A Chardin je upravo u razvoju svemira i ljudske zajednice osjećao bilo Kristovo, motrio Duha Božjega kako „lebdi nad vodama“, nad svime što postoji i daje život. Osjećao je Boga koji „čini sve novo“. Chardin je, uza sve današnje krize, čovječanstvu prorekao neslućene mogućnosti, najsretniju budućnost.
Nitko se u stvari ne može radovati kao kršćanin. A kršćanin je samo onaj tko vjeruje u Isusa uskrslog. Samo onaj tko u vjeri već sada blaguje za njegovim uskrslim stolom. Kršćanin svjesno pjeva: Aleluja! Slavimo Gospodina!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
