O crkvi Svetog Duha u istoimenom naselju kod Štrpeda, danas se prilično toga zna, no rijetki su kojima je poznato da je uz nju bio i pripadajući samostan, odnosno hospicij Svetoga Duha, u kojem su fratri djelovali sto i pedesetak godina. Manja bratstva, koja imaju svega dva do tri člana, a privremeno i samo izuzetno jednog fratra, u dokumentima se najčešće nazivaju hospiciji, kao što je najčešće i slučaj s buzetskom zajednicom Svetog Duha, koja se redovito u dokumentima i naziva hospicij, a vrlo rijetko samostan, jer su redovito ovdje živjela i djelovala najviše dva fratra.

Nešto manje od pet kilometara od Buzeta, u predjelu koji se u arhivskim dokumentima redovito naziva Pergot, današnji Štrped, 1518. godine buzetska općina podigla je crkvu u čast Duhu Svetome. Pri njoj se brzo oblikovala istoimena bratovština, koja se trebala brinuti za uredno održavanje crkve i odvijanje bogoslužnih obreda. Ubrzo je prevladalo mišljenje da bi izravnu brigu za odvijanje vjerskog života ovoga osamljenoga kraja bilo najbolje povjeriti nekoj franjevačkoj obitelji, bilo onoj s konventualskim, bilo pak onoj s opservantskim predznakom.

Nakon traganja i savjetovanja vlasti su crkvu Svetog Duha povjerile franjevcima konventualcima Dalmatinske provincije sv. Jeronima, time da uz njihovu financijsku podršku fratri podignuli u blizini samostan za tri do četiri člana. Na temelju dekreta mletačkih vlasti od 14. rujna 1620. godine osnovan je samostan, koji je mnogo kasnije, valjda do same izgradnje kuće, 2. srpnja 1634. preuzeo tadašnji dalmatinski provincijal, PMg Jakov Draža iz Cresa.

Ipak, život i rad istarskih fratara u tom hospiciju - gledajući dugotrajnost crkvene povijesti - nije bio duga vijeka. Nepunih stotinu i pedeset godina kasnije, 21. studenoga 1768. godine, samostan je u požaru potpuno uništen, dok je crkva ostala gotovo netaknuta. Ubrzo je obnovljen, ali je nakon nekoliko godina, 10. veljače 1773. godine i službeno je napušten te predan gradskim vlastima.

Potaknut radovima i istraživanjima u Povijesnome provincijskom arhivu današnje Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koji se nalazi u njezinoj središnjici u Zagrebu, Fra Ljudevit Anton Maračić, franjevac konventualac iz Zagreba, (rođen u Premanturi), otpuhnuo je prašinu s arhivske građe te objelodanio mnoge nepoznate i dosad neobjavljene podatke o fratrima koji su u Svetom Duhu stotinu i pedesetak godina živjeli i djelovali uz samostan odnosno hospicij i u crkvi obavljali svoj pastoralni rad na korist obližnjem puku. Prezentirao ju je na nedavno održanom 51. znanstvenom skupu "Buzetski dani".

Fra Ljudevit Anton Maračić bio je provincijal u tri navrata i preko 25 godina urednik katoličkog mjesečnika "Veritas", a danas je tajnik provincije, arhivar i bibliotekar provincije. Spomenimo i da je sjedište Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca u - Samostanu Sv. Duha u Zagrebu!

Provincijski arhiv u Zagrebu posjeduje dvadeset starih rukopisnih svezaka (od 1557. do 1827, godine), u kojima su provincijali ili njihovi tajnici upisivali svoja izvješća o službenim pohodima (vizitacijama), te zahvaljujući baš tom izvoru danas je moguće gotovo rekonstruirati cjelovit popis gvardijana ovog samostana/hospicija, od kojih je jedan, sin ovoga kraja, PMg Josip Germanis (Jermaniš) čak i obnašao službu provincijskog ministra Dalmatinsko-Istarske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Valja istaknuti kao najbitniju stvar, napomenut će Maračić, da su bratimi bratovštine Svetog Duha upravljali dobrima i prodajom u vlasništvu bratovštine, ali uvijek pod nadzorom općine, koja je u Buzetu za mnoge laičke bratovštine od pamtivijeka vodila nadzor, te je tako bdjela i nad očuvanjem njihovih dobara, bilo pokretnih bilo nepomičnih. Kako su redovnici u početku živjeli od pokretnih dobara za skromnu prehranu i na korist sagrađenog hospicija, k tome uz poneku pomoć pridodanu od same bratovštine, čini se da nije bilo mjesta pritužbama.

Unatoč tome, između redovnika i bratovštine nastajale su poneke nesuglasice, od kojih se jedna smirila tek pismenim ustupkom 10. travnja 1655. godine, kojim se bratovština obvezala davati hospiciju ulja u iznosu od 57 libri za osvjetljenje oltara, i 72 solda za vosak. No, kako laička bratovština Svetog Duha zbog promjena vremena, ili drugih razloga kao i novih nameta, nije bila više u dobrom stanju, 1660. godine gastald i bratimi odlučili su predati hospiciju i redovnicima sva pokretna dobra, najamnine, sporazume itd., ali i sve obveze koje su pritiskivale spomenutu bratovštinu.

U inventaru primljenih dobara, zabilježba je da nema vrlo veliko srebrnog raspela od oko sedam ili osam libri ni pluvijala od brokata, izrađenih novcem i probitcima bratovštine Svetog Duha mnogo prije nego što je onamo uveden Red. Ovi su se dragocjeni predmeti čuvali u riznici i kod rizničara buzetske općine, i to s razloga što nisu baš bili sigurni na izloženom prostoru osamljene crkve, daleko od naselja, lako dostupni nekome zlonamjerniku, dakle, bili su u opasnosti da budu otuđeni i da se izgube. Ljubomorna u čuvanju spomenutih predmeta, Općina ih je željela čuvati i pohraniti, ustupajući ih bratovštini, kao što je pravedno, da se njima služi pri odgovarajućim svečanostima bratovštine.

Sami bratimi su 1644. godine, dakle deset godina po ulasku franjevaca konventualaca u hospicij i njihova preuzimanja crkve u bogoslužne svrhe, pohranili spomenute predmete u riznicu i sakristiju glavne crkve u Buzetu, i to zbog nesigurnosti sakristije crkve Svetog Duha. Kada su kasnije ipak zatražili da se predmeti vrate u sakristiju Svetog Duha, zaduženi su da za sigurnost odgovaraju Gašpar Germanis i Sebastijan Flego, pa u slučaju da nestanu, ovi trebaju preuzeti teret naknade štete. Rašporski kapetan Girolamo Carraro 1649. godine, uvaživši jamstvo, izdaje naredbu o vraćanju predmeta 17. ožujka 1649. godine.

Je li srebrno raspelo i pluvijal od brokata vraćen Svetom Duhu odmah nakon spomenute godine, nije poznato, ali je očigledno da su u godinama bliskim 1700. pa sve do 1734. godine raspelo i pluvijal bili u rukama redovnika.

U siječnju 1738. rašporski kapetan Marc'Antonio Mocenigo, na prijedlog buzetskog rizničara izražava želju da je raspelo ipak bolje čuvati u gradu, pa je p. Blaž Vidulin, buzetski gvardijan, morao poslušati i predati raspelo i pluvijal, a kako nikad ovi predmeti nisu bili upisani u vlasništvo samostana i Provincije, nije bilo ni pravne podloge da se drugačije traži te je spomenuti gvardijan Vidulin popustio i prihvatio naredbu rašporskoga kapetana.

Iako skroman, ovaj istarski samostančić u izvješćima kustosa Istarske kustodije ipak ne izmiče pažnji, pa se često ističu neke vlastitosti, kao što će biti stalno spominjanje liturgijske knjige poznate kao "šćavet", latinicom ispisani lekcionar na čakavskom narječju, ovdje pod nazivom "di stampa antica". Ovo je jedini samostan Istarske kustodije Dalmatinske provincije, uz onaj labinski (koji je potpadao pod Rapsku kustodiju), gdje se spominju starohrvatske liturgijske knjige kao dio sakristijskog inventara. Hrvatske latiničke liturgijske knjige, tzv. šćaveti potvrđuju da su se fratri rado posvetili i liturgijskom radu na hrvatskom jeziku, što baš nije bila značajka ostalih samostana uz istarsku obalu. Buzetski je kraj kao i veći dio kontinentalnog dijela Istre i u ono vrijeme bio naseljen pretežito hrvatskim pukom, pa je razumljivo da su u Buzet većinom dolazili fratri hrvatskog podrijetla, koji će lakše i prirodnije uspostaviti vezu i komunikaciju s mjesnim vjernicima.

Odmah po propasti Mletačke republike i nakon Mira u Campoformiju 17. listopada 1797. godine, bečki dvor pod čiju je Habsburšku monarhiju pripao sjeverni i istočni dio jadranskih područja bivše Republike, naredio je privremenom carsko-kraljevskom sudištu u Trstu da razvidi stanje ukinutih i utrnutih samostana i crkava na području bivše Prejasne Republike sv. Marka, pa je tako iz Buzeta sudac Melkior Bottignoni, zajedno sa svojim zamjenikom Ivanom Petrom Galvanom, već 29. studenoga 1797. godine vratio službeno očitovanje, u kojemu se odmah napominje da su u Buzetu prethodno bila dva hospicija, koji više ne postoje. Jedan je bio povezan uz šumsku crkvu Svetoga Duha, gdje je živio gvardijan sin Samostana sv. Franje u Kopru, Reda Male braće (konventualaca), i koji je upravljao dobrima crkve, prvotno bratovštinske, a koja su se postupno uvećavala uslijed oporučnih ostavština.

Što se tiče drugog samostančića koji se ovdje spominje, radi se o staračkom domu (ospizio di ricovero), koji su na starogradskom Loparu vodili franjevci opservanti iz Kopra, te bi ovdje boravio njihov fratar u vrijeme prošnje ("questua"), no kako je ova praksa ukinuta 1781. godine, kuća je prodana obitelji Nesich (Nežić), koja ju je proširila i posjedovala. Utržak od prodaje dostavljen je opservantskom samostanu sv. Ane u Kopar. Ovom službenom potvrdom o gašenju i nestanku hospicija i predaji crkve velikoj buzetskoj župi, završava priča o buzetskim fratrima, koja je potrajala oko 150 godina, i lijepo osvjetljuje dio sveopće buzetske povijesti u vrijeme mletačke uprave.

Povezane vijesti

• POLJACI, ČESI I SLOVACI NA TRŽNICI Foto-aparati i tranzistori na Verudi za dve črljene
• GLAS ISTRE SE NA DANAŠNJI DAN 1980. BAVIO I PRIJEVOZNIČKIM PROBLEMIMA: Taksist dobio godinu dana zatvora zbog preskupih vožnji!
• NA DANAŠNJI DAN 1977. GODINE: U podmorju pronađen kvalitetni plin - samo što nije stigao