Tri srpska logora u 272 dana, neizvjesnost, glad i žeđ, hladnoća i batine. To je čak devet mjeseci bila brutalna i surova realnost u kojoj je živio Stipo Mlinarić Ćipe, pripadnik Turbo voda, koji je htio ispričati svoju priču od početka. Više od godinu dana borbe, ratne i ljudske, obilježilo je njegov život. Tada i zauvijek.

- Turbo vod bio je interventni vod od 18 momaka koji je oformio Blago Zadro. Išli smo svuda po Vukovaru, gdje god je trebalo. Bili smo stacionirani na Trpinjskoj cesti, točnije u Slavonskoj ulici kod Trpinjske ceste, započinje priču Stipo Mlinarić Ćipe, jedan od osamnaestorice hrabrih ljudi koji su do posljednjeg dana obrane Vukovara željeli ostati u svome gradu te su na svojim plećima, doslovno, spašavali njegove stanovnike. Turbo vod su činili mladići od 18 do 25 godina. Šestorica pripadnika voda su poginula, među njima i Mlinarićev brat koji je kao ranjenik ubijen na Ovčari.

 - Prošli smo sve bitke, od Trpinjske ceste i onih tenkova, preko Sajmišta, Lušca, nema gdje nismo išli u ispomoć. Nas 12 je ostalo živih, ali nismo se raspali do kraja. To je bit posljednjih dana Vukovara. Je li jedan tenk manje ili više uništen na Trpinjskoj cesti, to je nebitno, jer ishod je da je grad pao. Bit svega je da smo mi tako mladi imali takvu svijest, ne znam odakle, možda nas je Božja ruka vodila, da nismo ostavili ljude po podrumima, po kućama, govori Mlinarić.

Zarobljen 19. studenog

- Ja sam zarobljen 19. studenoga navečer, točnije oko 17 sati, ali mi smo čak i tog dana ujutro skupljali civile po podrumima. Otkako smo se oko 14. studenoga počeli povlačiti s Trpinjske ceste, sve te dane išli smo ulicu po ulicu i spašavali civile. Kad smo znali da je neka ulica prazna, da ne ostavljamo nikoga iza sebe, onda bismo išli dalje. Tako smo stigli do kombinata Borovo gdje je bila predaja, prisjeća se Mlinarić. - Tek kad smo 19. studenoga došli na to mjesto, vidjeli smo koliko civila smo zapravo obranili. Bilo je tu djece, žena, staraca, a mi smo ih izvukli iz podruma, što nije bilo nimalo lako.

Ljudi koji su bili po podrumima obiteljskih kuća, živjeli su tamo dva mjeseca ne znajući što se događa. Mlinarić navodi da je ostajao u šoku kad je sa suborcima silazio u podrume vidjevši da su ljudi tamo napravili druge dnevne boravke, donijeli tepihe, kauče, peći za grijanje. - I sad im dolaze neki klinci, koji im govore da smo mi zadnji hrvatski vojnici koje će vidjeti i da poslije dolaze četnici, koji su tih zadnjih dana bili 200 metara udaljeni od nas. Moraš ljudima od 70 ili više godina objasniti da moraju napustiti svoju kuću. Bili su tamo dva mjeseca u uvjerenju da će je sačuvati, a mi smo znali: ostanu li tamo, ne da neće sačuvati kuću, nego neće ni svoj život. Jer neprijatelj će najprije baciti bombu, a tek onda ići vidjeti ima li koga. Nažalost, tako se radi kad se u ratu vode ulične borbe. Ali nismo civilima mogli zamjeriti, jer oni su bili u potpunom neznanju. Uspjeli smo ih skupiti sve, nismo se raspali, ističe Mlinarić i navodi da je najlakše bilo baciti pušku i otići u kombinat Borovo, što su neki branitelji i radili. - Ja im ne zamjeram s ovim odmakom. Tada nisam bio oženjen niti sam imao djecu, ali da sam imao, kao što su oni imali, možda bih i ja nakon pet dana bacio pušku i rekao 'Idem kod žene i djece, makar zadnje dane provesti s njima, i tko zna što će dalje biti sa mnom, sve u Božje ruke'. Ali naša ekipa je ostala do kraja zajedno i najveći posao smo napravili pred sam kraj, kad smo uspjeli skupiti civile na jedno mjesto, gdje ih neće moći doći poubijati sve. Vrlo dobro smo znali da će im, kad su na okupu, biti sačuvani životi.

Mlinarić smatra da je očuvanje ljudskih života bila njihova najveća pobjeda. U kombinat Borovo on i njegovi suborci doveli su preko tri tisuće ljudi. Neke su morali i nositi. Na pitanje jesu li ljudi bili u šoku dok su on i njegovi suborci ulazili u njihove podrume i jesu li im vjerovali, odgovara da su svi bili u velikom strahu, i to onom koji se vidi na licima. Neki su odmah poslušali, ali bilo je i onih koji su se opirali i samoj pomisli na napuštanje doma. - Govorili smo im da će za manje od dva sata biti mrtvi ljudi. Bilo je i susjeda Srba koji su rekli da ne žele otići iz kuća. I preko puta mene je živjela jedna takva obitelj koju sam cijeli život poznavao. Nisu htjeli ići s nama, a mi nismo mogli nikoga siliti. Pozdravio sam se s njima i otišao, priča Mlinarić.

Predaja u Borovu

U kombinatu Borovo obavljena je uspješna predaja 19. i 20. studenog, za razliku od Vukovara gdje je napravljen masakr - od ranjenika do ljudi u Veleprometu u kojemu je u samo jednome danu ubijeno njih tisuću. - Taj osjećaj, kad smo ušli u obućaru Borovo, gdje je bilo sklonište za sve te ljude, od male djece do staraca od 90 godina, nezaboravan je. Ne čujete ništa. Toliko puno ljudi, a nema ni žamora. Toliki je strah bio u ljudima. I djeca su valjda osjetila taj trenutak, pa nisu ni plakala. Ništa. Uđete unutra, svi povučeni u sebe, tko zna o čemu su mislili. Valjda su se opraštali sami sa sobom, svatko u nekim svojim dubokim mislima. To me fasciniralo. Izgledalo je kao košnica, ali bez zvuka. Bilo je tu i beba i male djece koja, nažalost, nisu do tada otišla iz Vukovara, nego su ostala svjedoci te tragedije, opisuje Mlinarić.

Plan Turbo voda bio je da se neće predati, ali da će vojnički odraditi sve do kraja, kako je trebalo. Odlučili su da će, nakon što predaju civile, otići u proboj za Vinkovce. Iako im vlastita predaja nije bila opcija, neprijateljska vojska zapalila je zgradu Commerca, gdje su bili lakši ranjenici. Pripadnik Turbo voda, Miro Radmanović, ranjen nekoliko dana ranije, također je bio smješten tamo, zajedno s Mlinarićevim bratićem.

- Kad su zapalili zgradu, a bila je 100 metara zračne linije od kombinata, gledali smo kako se urušava. U jednom trenutku je došao stariji čovjek s bijelom zastavom i rekao da nam vojska poručuje da se povukla i da izvučemo svoje ranjenike, ali bez oružja. Razmišljao sam doslovno dvije sekunde, jer sam se zatekao tu. Odmah smo istrčali van Goran Popić, Nevenko Mauzer, Vjekoslav Jugec i ja. Trčali smo prema Commercu i kad smo došli iza jednog zida, vojska je stajala s puškama uperenima u nas. Više nismo mogli nazad. Zapravo su nas na prevaru zarobili. Bilo je poražavajuće vidjeti ta lica. Bili su za nas tada stari, zarasli, neuredni, crni, prljavi. Mi smo tri mjeseca živjeli u ratu bez vode, bez struje, bez ičega i nismo izgledali tako kao oni. Nisu ličili na vojnike. Znao sam da smo izgubili bitku, jer se nismo imali čime braniti. Da smo imali, nikada nas ne bi imali u šaci. I još kad sam vidio tko nas je zarobio, doživio sam šok, prisjeća se Stipo Mlinarić trenutka zarobljeništva.

Ubojstvo suborca

Jedan od trojice njegovih zarobljenih suboraca, Vjekoslav Jugec, izvučen je iz kolone smrti koja se formirala na Trpinjskoj cesti. Ubijen je ispred kuće na broju 33, zajedno s još sedmero nasumično odabranih ljudi. Imao je tek 19 godina. Danas počiva na groblju Miroševac u Zagrebu. Nevenko Mauzer je također izdvojen iz kolone, ali je pobjegao sa strijeljanja, vratio se u kombinat Borovo i 20. studenog navečer, s Robertom Zadrom i drugim pripadnicima Turbo voda, izašao u proboj, kao što im je i bila prvotna namjera.

U autobusima, preko Bogojeva, zarobljenike dovoze pred zatvor u Sremskoj Mitrovici, ali tamo za njih nije bilo mjesta.

- Odvoze nas vezane kao stoku i natrpane u stare autobuse i dovoze pred zatvor u Sremskoj Mitrovici. Ostajemo pred zatvorom cijeli dan jer u već popunjenim ćelijama nema mjesta za nas. Sjedimo zgurani u autobusima, pretučeni i krvavi, a pored nas prolaze stanovnici Sremske Mitrovice koji idu na posao i pljuju na autobuse u kojima se nalazimo. Vikali su razne psovke, ali omiljena uzrečica im je bila 'Ubijte Ustaše'. Vojnici koji su nas čuvali su odobravali njihove pokliče i uzvraćali im da će nas strijeljati.

Svako malo su ulazili u autobus s pendrecima i bejzbol palicama te nasumično udarali koga su stigli. Poslijepodne ulaze naoružani vojnici te naređuju vozaču pokret. Vode nas u nepoznato. Kolonu čini dvadesetak autobusa s po 80 paćenika iz Vukovara. Vojnici JNA nas bjesomučno tuku palicama i viču da nas vode na strijeljanje. Nisam jeo zadnjih par dana tijekom krvave borbe za Vukovar. U rijetkim pauzama između batina kroz glavu mi prođe što bih dao za komad kruha i čašu vode. Sve na svijetu bih dao. Nakon dva sata vožnje i batinanja, polako se već spustila noć. Autobusi staju na nekakvu pustaru. Kroz glavu mi proleti misao da je to kraj, slijedi strijeljanje. Ostala mi je samo molitva u sebi i opraštanje u mislima od majke, oca i brata. Tjeraju nas van iz autobusa uz udarce.

Čim sam napravio prvi korak iz autobusa, slijedila je kanonada udaraca sa svih strana. Prolazili smo kroz špalir vojnika koji su bili naoružani puškama, palicama i raznim predmetima, ali i onim najopasnijim oružjem zvanim mržnja. Taj špalir je bio dugačak desetak metara, a bio je formiran od JNA rezervista. Molio sam dragoga Boga, kao nikada u životu, samo da ne padnem od tih silnih udaraca jer sam bio svjestan da tko padne više nikada neće ustati. Nažalost, uvjerio sam se u točnost te svoje teorije jer su neki mučenici pali i zauvijek ostali ležati na ledini", opisuje Mlinarić.

Okrajak kruha

Po dolasku u logor Stajićevo, kod Zrenjanina, u blizini rumunjske granice, hrvatske zarobljenike, njih tisuću, ubacuju u štalu u kojoj su do prije nekoliko dana boravile životinje. Jesti im nisu dali prva dva dana, nakon toga dvaput dnevno tanku šnitu kruha i trokutić sira na dvojicu, te običnu vruću vodu za koju su im govorili da je čaj. Tek nakon dolaska Međunarodnog crvenog križa, sele ih u vojni zatvor u Niš. Bilo je to 22. prosinca.

- Kad su vidjeli u kakvim neljudskim uvjetima i na kakvoj hladnoći boravimo, na njihovo inzistiranje smo prebačeni u Niš, a ožujku iduće godine u zatvor u Sremskoj Mitrovici. U Stajićevu sam na svoje oči prvi put vidio smrznute prste, crne od hladnoće na kojoj smo bili. Kroz te razbijene prozore ušlo je mnogo hladnoće. Navečer su nam davali vodu iz plastičnih boca. Pili smo jedni iza drugih. Ako bi nam slučajno ostalo malo vode, ona bi se do jutra smrznula, prisjeća se Mlinarić.

Kao ključnu rečenicu izgovorenu u logoru, ističe onu Josipa Lordana, koji danas živi u Šišanu, izrečenu u logoru u Mitrovici, u svibnju 1992. - Civilni zatvorenici su nam donosili hranu, a budući da su kruhrezali strojno, okrajak kruha je ostajao veći. Kako su ljudi bili u logoru već šest mjeseci, vladala je glad. Nastala je prepirka oko jednog okrajka. Nas nekoliko, koji smo se znali s Trpinjske ceste, nismo u tome sudjelovali i nije nam bilo jasno oko čega se svađaju. Ležali smo i čekali da se podijele porcije, a onda je Lordan rekao nešto što je meni i dan - danas u glavi: "Dečki moji, zapamtite što će vam Lordan Josip reći. Ovaj mitrovački okrajak će nas Vukovarce pratiti do kraja života". Ja bih to podigao na razinu cijele Hrvatske. Ta nesloga, taj razdor koji će biti ubačen među nas kao narod, kao taj jedan obični okrajak, donese da se ljudi koji su zajedno ratovali, sada svađaju tko će dobiti više. Nažalost, ta razjedinjenost prati vukovarske branitelje od izlaska iz logora do današnjeg dana.

Božić u Nišu

Dva datuma iz logora Stipi Mlinariću su ostala u posebnom sjećanju. Na Božić 1991., u zatvoru u Nišu, rečeno im je da skinu svu posteljinu i stave na hrpu, kako bi dobili čistu. Kad su plahte i jastučnice bile na podu, neprijatelji su ih izgazili čizmama i čestitali Božić natjeravši iz da ih tako prljave vrate natrag i na njima spavaju. Dugi datum je 15. siječnja 1992., Dan priznanja Hrvatske.

- Taj dan ušli su u ćeliju i počeli nas tući jače nego ikada. Udarali su nas do besvijesti. Trajalo je toliko dugo da su i oni sami iznemogli. Kad nas više nisu mogli tući, počeli su nas gaziti. Kroz glavu mi je prošla misao da su im naši dečki zasigurno na položajima nanijeli velike gubitke, pa se iživljavaju na nama. Ako je tako, neka nas tuku, vrijedi proći još i tu muku za moju Hrvatsku. Dok sam nakratko odlutao u vlastite misli, mladi vojnik sa svojom čizmom u naletu udarca nogom slama mi prst na desnoj ruci. Tek nakon nekog vremena shvatili smo zašto su nas tog dana tako žestoko latili, kao nikad do tad. To je dan kada je priznata moja Hrvatska. Dok je svijetom kružila slika razdraganih i sretnih ljudi koji se vesele, u isto to vrijeme u zatvoru u Nišu, mojim suborcima i meni pucale su kosti. No nije nam bilo žao, jer nekako smo srcem znali da je svaki udarac primljen za samostalnu Hrvatsku. Danas me najviše bole izlomljene, izudarane kosti mojih suboraca prepuštenih zaboravu, koje leže u neznanim hladnim grobovima.

Najteži trenutak u logoru je ipak onaj, kada prilikom razmjene ne pročitaju tvoje ime, zaključuje Mlinarić. Ipak, dočekao je taj trenutak i razmijenjen na zadnjoj razmjeni zarobljenika, 14. kolovoza 1992., kod Nemetina.

Povezane vijesti

• U koloni sjećanja u Vukovaru 30 tisuća ljudi
• Vukovar: Ploču na zgradi policije razbio branitelj
• Vlada: Za obnovu i razvoj Vukovara 60 milijuna kuna