Dobitnik ovogodišnje najveće nagrade Grada Novigrada za izniman doprinos i aktivnost u razvoju društvene zajednice je Roberto Bradić. Osoba koja je nadišla vrijeme i prostor svog Novigrada. Brojnim građanima, političkim i gospodarskim djelatnicima Bujštine i Istre poznata jer je u doba njegova društveno-političkog rada taj kraj doživio svoj najveći progres.

Jedan je od hvalevrijednih istarskih poduzetnika proglašen za najuspješnijeg menadžera i poduzetnika Hrvatske 1999. godine od strane udruženja menadžera i poduzetnika CROMA. U čemu je tajna njegova uspjeha i kako su njegovi stavovi utjecali na napredak, klasično je pitanje koje se postavlja osobama poput njega. Odgovor se krije u vrtlogu prepunom beskonačnih sjećanja i činjenica, pa uz čašicu odlične rakije od dunje nastojimo u prohladnom jesenjem danu i toplom razgovoru tečno razdvojiti sve što nam se čini bitnim i interesantnim u njegovoj bogatoj karijeri i vlastitoj praksi. Svjedoče nam o tome brojni napisi u novinama, fotografije, dopisi, priznanja, nagrade… prava zbirka muzejske građe koju je za ovu priliku izložio na radnom stolu. Tko je ustvari Roberto Bradić, istaknuti građanin Bujštine, naše je prvo pitanje.

Ja sam Novigrađanin

- Novigrađanin sam i tu sam odrastao. Majka mi je ostala mlada udovica s troje maloljetne djece. Tvornica trikotaže Umbert Gorjan (kasnije NOVA) iz Novigrada stipendirala je moje školovanje u Tekstilnoj školi u Zagrebu. To je tvornica koja je zapošljavala i do 500 radnika, praktički hranila gotovo sve obitelji Novigrada. Po povratku iz Zagreba sam radio kao predradnik, pa postao uspješan poslovođa, ali sam se zbog modernijih vizija razvoja tvornice posvađao s financijskim i tehničkim direktorom i podnio ostavku. Nastavljam raditi kao šef recepcije u novigradskoj hotelijerskoj kući Laguna.

Obitelj mu je oduvijek bila na prvom mjestu

Negdje 1975. vrbovali su me drugovi iz Općinskog komiteta Općine Buje da se vratim na mjesto direktora trikotaže. Tvornica je bila u problemima jer nisu imali kome plasirati robne zalihe. Tri noći nisam spavao, ali sam kao dijete Novigrada i njihov stipendist osjećao da moram spasiti tvornicu. Imao sam 29 godina, bio pun snage, ideja i želje za samopotvrđivanjem sebi i zajednici. U tvornici su mi bile zaposlene majka, obje sestre, teta, dvije sestrične i još neka rodbina. Pristao sam, no pod uvjetom kojeg sam postavio drugovima iz Komiteta. Da mi se ne petljaju u posao.

Nisam bio član Saveza komunista, ali i da sam bio, želio sam uvijek imati slobodu odlučivanja u svojoj branši. Vodio sam tvornicu 11 godina i postala je jedna od najboljih trikotaža u Jugoslaviji. Izvozili smo u SAD, Francusku, Zapadnu Njemačku, a da ne govorim o istočnim zemljama. Rusija nam je uvijek bila najsigurnije tržište. Imao sam 400 radnica, "mojih žena", simpatično to izgovara, prisjećajući se svog početka.

S monsignorom Bogetićem u Njemačkoj na preuzimanju orgulja za crkvu u Brtonigli

U to je doba Bradić osmislio i jedinstven projekt stanogradnje za radnike. Do njegova dolaska Trikotaža je dijelila na desetke stanova godišnje radnicima prema listi prvenstva, a te stanove tvornica je kupovala na kredit. No radnici ih ne bi održavali jer nisu bili u njihovu vlasništvu.

- Godine 1975. smo promijenili ploču. Predložio sam da radnicima novigradska mjesna zajednica dodijeli parcele po 50 posto nižoj cijeni od realne procjene, da si dignu u bankama vrlo jeftine dugoročne stambene kredite na 20 godina po kamatama od 1 posto i grade kuću. Tako danas svi moji radnici imaju kuće, a po istom sam modelu gradio i svoju, otkriva Bradić velike novosti za ono doba.

Neke stare komunjare

Godine 1986. iz privrede ulijeće u politiku. Ne svojom voljom. Imenuju ga za predsjednika Izvršnog vijeća (IV) Općine Buje (Bujština) u čijem su sastavu bili današnji gradovi i općine Umag, Buje, Novigrad, Brtonigla, Grožnjan i Oprtalj s administrativnim sjedištem u Bujama. Odbijao je, osobito pri pomisli da mora raditi s nekim starim "komunjarama", jer se kao mladi član Partije protivio zadrtima, ali ga je Valentin Jakac, ondašnji čelnik Općine Buje, pokolebao i razuvjerio. Prihvatio se funkcije iz lokalpatriotskih razloga.

S predsjednikom Italije Giulijem Andreottijem (drugi s lijeva Andreotti, treći s lijeva Bradić)

- Spočitnuo mi je Jakac da se kasnije ne bunim što je na tu poziciju imenovana osoba koja nije iz Istre, prisjeća se Bradić, pa bez isprike dodaje kako su u to doba domaći ljudi znali komentirati da ih s bitnih funkcija i direktorskih pozicija potiskuju došljaci, kao da su Istrijani nesposobniji i inferiorniji, prisjeća se tog momenta.

- Mandat nam je trajao četiri godine. Izabrao sam si sam 13 članova Izvršnog vijeća. Nisu morali biti članovi SK. Svakog utorka smo održavali sjednice s kojih bi točke upućivali na usvajanje na Skupštinu općine Buje. Kao danas na Gradsko vijeće. Jedanput na mjesec odradili bi i koordinaciju svih sedam predsjednika IV-a Istre, gdje smo raspravljali o financiranju projekata od zajedničkog istarskog interesa. Zajedništvo i briga za ravnomjerni razvoj Istre bili su jako prisutni. Financirali smo izgradnju aerodroma, početak izgradnje istarskog ipsilona, vodoopskrbe Butoniga, a po završetku ovog vitalnog projekta spojili smo Sv. Ivan s Gradolama, nabraja Bradić.

U Domovinskom ratu

Nastavlja nizati vodeće investicijske zahvate na Bujštini. Navodi da je bilo protivnika iz priobalnih mjesnih zajednica Umaga i Novigrada da se sredstva iz budžeta ulažu u zapuštenu gornju Bujštinu.

- Pronašao sam način kako ih zaskočiti. Postavši predsjednikom nadzornog odbora Samoupravne stambeno-komunalne interesne zajednice (SIZ), gdje se prelijevalo i do 5 milijuna njemačkih maraka iz boravišne pristojbe, mogao sam odlučivati da se dobar dio sredstava uloži u naš nerazvijeni kraj. I tada je izgrađeno najviše prometnica, vodovoda i vodovodna infrastruktura od Makovaca do Buja, nabraja Bradić.

Menadžer godine 1999.

U njegovo su vrijeme gradili objekte koje stanovnici Bujštine koriste i danas. Izgrađeni su Dom umirovljenika i dječji vrtići u Novigradu, novo novigradsko groblje i autobusni kolodvor, Robna kuća u Umagu, turističko naselje Stella Maris (vile) i teniski ATP stadion, ističe Bradić, opisujući futurističku odluku realizacije ATP projekta.

Pojavio se 1989. godine Slavko Rasberger s idejom organizacije teniskog ATP natjecanja u Umagu. Marko Martinčić (generalni direktor Saveza organizacija udruženog rada i moj prethodnik u IV-u) i ja nismo ni imali pojma kakav je to turnir. Rasberger ga je usporedio sa Wimbledonom. Nama se to činilo nemogućom misijom, ali nas je taj "luđak", ili teniski fanatik, uvjerio u svoje sposobnosti i veze. Kao jedini uvjet postavio je izgradnju stadiona za 3.000 ljudi pa smo za tri dana zaneseno donijeli odluku uz suglasnost direktora umaškog Istraturista Dinka Benolića i predsjednika Općine Buje Lucijana Benolića da se krene u realizaciju projekta. Zvučat će nevjerojatno, ali cijeli taj kompleks u Stella Marisu niknuo je u roku od šest mjeseci i 1990. godine održano je prvo natjecanje, u kojem je pobjedu odnio naš Goran Prpić (svladavši Ivaniševića), opisuje Bradić kako su generacijama Umaga ostavili najljepši stadion ATP-a na svijetu, što tvrde gotovo svi tenisači koji su igrali tamo.

Crkva u Murinama

Negdje početkom devedesetih Bradić je obećao župniku Umaga Sergiju Jeleniću da će novcima iz budžeta sagraditi crkvu u Murinama jer su komunisti nakon rata zbog urbanizacije Umaga   srušili crkvu Svete Marije žalosne 1954., obećavši izgradnju nove. To se nikada nije obistinilo.

- Komunisti su je srušili i komunisti će je sagraditi, veli Bradić da je tako rekao župniku Jeleniću. Kamen temeljac je položen 6. rujna 1992.

U vrijeme raspada jedne države i stvaranja Republike Hrvatske, u vihoru rata se IV transformira u krizni štab. Okupljaju momke za ratište u Lici.

- Osjećao sam se odgovornim za njihove živote i prije upućivanja na ratište tri puta sam posjetio taj kraj da vidim gdje će biti smješteni. Imao sam odličnu logistiku koju su mi vodili Dino Kozlevac i Vladi Matejčić. Brinuli su da momcima iz naše 154. brigade ništa ne manjka. Svaki dan smo im slali kamione robe s cigaretama, whiskijem, prehranom… I jednom zgodom pri posjetu brigade odveli su me u neku improviziranu krčmu koju su nazvali Oštarija poli Bradića. Time su mi odali veliku zahvalnost, emotivno priča o tome.

Istovremeno se vodila drugačija bitka za očuvanje mira i stabilnosti na Bujštini, tj. Istri. U Umagu su bile tri kasarne od kojih se u Petroviji nalazila tenkovska jedinica s 30 tenkova.

- Pregovarao sam s kontraadmiralom Vladimirom Barovićem, komandantom iz Pule, da isprazne umašku vojarnu "Boris Kidrič" za potrebe gradnje srednje škole, na što mi je dao pisani pristanak. Odista su uskoro napustili vojarnu i komandu, plavci iz Savudrije su otišli sami, a tenkove su ukrcali na desantne brodove u luci Tvornice cementa i isplovili prema Crnoj Gori. Sve smo poduzeli da ne dođe do vatrenih okršaja, što je bio vodeći cilj našeg Kriznog stožera.

Tuđman i Tuđman

Napominje da je ključnu ulogu u nekim situacijama odigrao Ivica Tuđman, brat pokojnog predsjednika Tuđmana, a koji je godinama s obitelji živio u Umagu. Kolale su dezinformacije pa bi kod njega doma analizirati što je istina, a što provokacija koja se plasira. U smirivanju tenzija u Kriznom štabu najviše su djelovali Petar Lakošeljac iz MUP-a te Robin Boban Paulović, današnji načelnik PP Buje. Jednom prilikom mu je župan i veliki prijatelj Luciano Delbianco donio fax potpisan od strane generala Antona Tusa, u kojem se tražilo da hrvatske snage pristupe akciji napada aerodroma u Puli, gdje je još bilo specijalaca JNA.

- Došao je k meni jer je znao da Ivica i ja dobro surađujemo. Taj smo fax uputili iz Ivičina stana predsjedniku Tuđmanu koji se netom vratio od Pape iz posjeta Rimu i za petnaest minuta, gnjevan zbog te naredbe, obustavio je operaciju. Bila je to presudna odluka, s poštovanjem priča Bradić o predsjednikovu bratu, dodavši da postoji mogućnost da je dotični fax bio lažan.

Predsjednika Tuđmana upoznao je prilikom otvaranja prvog kraka istarskog ipsilona na Bujštini.

Meni i predsjedniku općine Benoliću doslovce je branio obraćanje skupu u Bujama na talijanskom jeziku. Štitili smo našu dvojezičnost, ali on je tvrdoglavo ostao pri svome. Bilo je to vrijeme nacionalnog ponosa i euforije, razumijem, ali ni mi nismo odustajali. Okrenuli smo se i htjeli napustiti svečanost, kadli nas je zazvao i dao svoj pristanak. Tuđman je bio naoko strog i autoritativan, ali je ustvari bio vrlo razborit i razuman kad bi mu se prezentirali objektivni razlozi, ističe Bradić.

"Zahvala" Dinu Debeljuhu

Godine 1993. razdijelila se Općina Buje na šest novih lokalnih samouprava. U svakoj vlast preuzima IDS. Dino Debeljuh odbija njegov prijedlog da još šest mjeseci koordinira radom novih općina.

- Ali nije svako zlo za zlo! Jednom sam prilikom za Glas Istre novinaru Draženu Majiću izjavio da Bogu zahvaljujem što se pojavio Dino Debeljuh, jer ne bih nikad postigao ono što sam kasnije realizirao u životu. Samo par mjeseci kasnije, u svibnju, upoznavši slučajno direktora Istrabenza iz Kopra, Antona Kosminu, dogovaram mjesto direktora njihove firme u Umagu.

- Pa što bih ja tu trebao raditi, pitao sam ga u šali. "Pa da mi čuvaš dvije benzinske pumpe u Umagu i gradiš nove", odgovorio je. Kao direktor formirao sam tim najboljih stručnjaka i projektanata. Volio sam uvijek učiti od onih koji znaju više od mene. I stekao tada znanja više od očekivanog u sasvim nepoznatoj naftnoj industriji. Istrabenz iz Kopra ubrzo sklapa ugovor o zajedničkom poslovanju s najvećom austrijskom naftnom kompanijom OMV-om i postajemo OMV Istrabenz. Gradili smo po dvije-tri benzinske crpke godišnje u Istri i Hrvatskoj. A krenuli rušenjem one stare u Umagu u centru grada iz sigurnosnih razloga te gradnjom nove, danas Croduxove, u Aveniji Grada Vukovara. U 10 godina svog direktorskog rada, od 1993. do 2004., podigli smo 30 benzinskih postaja visokih standarda širom Hrvatske na atraktivnim lokacijama, uz prometnice. Prihodi su tvrtki enormno narasli. Postali smo vodeća kompanija prema broju pumpnih postaja u Istri, sve do Vrata Jadrana. Uprava OMV-a seli u Zagreb 2004. godine, a ja u mirovinu, završava opisivati svoj radni ciklus.

Bradić se još neko vrijeme volonterski bavio politikom, kao savjetnik mladom načelniku Tuliju Ferneticu u Brtonigli i gradonačelniku Novigrada Anteu Milosu, ali shvaća da ih je često zasjenio u raznim pregovorima zbog svoje reputacije koju je stekao dugogodišnjim radom.

- Odustao sam jer nisam htio da se šire glasine da ja upravljam njima, odnosno tim općinama i gradovima, rezolutno veli.

Danas je posvećen obitelji, supruzi Mariji, kćerkama Sari i Donatelli. Najveća radost su mu unuci Ema, Mia, Rima i Roko. Prije korone je često putovao, igrao golf i družio se s prijateljima i čašicom dobra vina. Završio je tečaj za sommeliera u Trevisu, pa su druženja uz vino prvoklasna.

I na kraju ispričanog osjeća potrebu naglasiti.

- Mislim da nisam ništa pogriješio u životu i da sam ostavio vidljivi trag u razvoju Bujštine. I nema nostalgije u meni za izgubljenim vremenom i onim sretnim danima. Jer na prvome mi je mjestu u životu uvijek bila i ostala moja porodica. A posao i sve funkcije bile su dužnost na kojoj sam se nastojao realizirati najbolje što umijem i na dobrobit zajednice, pomalo samozatajno će nepokolebljivi Bradić. Uz osmijeh priznaje da je imao i malu naklonjenost zvijezda, ali ipak je najvažniju ulogu u svemu odigrala njegova pronicljivost, intelekt, samouvjerenost pri donošenju odluka, i snažan instinkt za pronalaženje novih ideja i obrazaca za promjene, kako to rade ljudi ispred svog vremena.

Povezane vijesti

• Otvoreno tenisko prvenstvo novinara Cro Open
• Informacije iz Novigrada odsad i putem newslettera
• Uređenjem prostora do nove vizure grada