Život piše zanimljive priče, a jedna od njih je svakako i priča Predraga Freda Matića. Iako je sanjao karijeru učitelja, rat je nakratko prekinuo njegove mladenačke snove i pretvorio ga u jednoga od vukovarskih heroja, kasnije i ministra branitelja te u konačnici doveo do Europarlamenta gdje je trenutno nominiran za EU Oscara za promoviranje ljudskih prava. O svemu tome, uz neizbježan i prepoznatljiv smisao za humor, govori za čitatelje Glasa Istre.

- Jedna od prvih asocijacija koje se vežu uz Vaše ime je obrana Vukovara u Domovinskom ratu. Prisjećate li se često tih dana i kakve emocije nosite iz tog doba?

- Uspio sam za ovih tridesetak godina otkako je rat završio dosta toga potisnuti u sebi. Naime, najviše sam se spasio objavom knjige jer sam na taj način izbacio sva ili gotovo sva svoja osjećanja. Zapravo, vjerojatno uvijek vojnik, branitelj misli: "Otići ću s ovog svijeta, a ljudi neće saznati za neke stvari koje su se događale". Uvijek sam se bojao i mislio "Što ako me opali tramvaj?", a sad kad sam objavio knjigu, sad me i može opaliti tramvaj. Kroz knjigu sam uspio puno toga potisnuti i sad se pokušavam sjetiti samo najboljih trenutaka, jer bilo je tamo i svijetlih trenutaka i događaja, i u ratu i u logoru. Međutim, ruska agresija koja se dogodila prije dva tjedna mi je stvarno vratila sve slike. Kad ih gledam na televiziji, a to nisam dugo godina doživio, osjetim nekakvu jezu i sjetim se svega što smo mi proživljavali i znam da to proživljavaju oni ljudi tamo; te patnje, slične ili jednake. Najviše me dojmi stradavanje civila, a i predsjednik Zelenski je bio neki dan gost u Parlamentu putem video-linka i rekao da je taj dan poginulo šesnaestero djece. Evo, i sad se naježim. To su najgore stvari u ratu, osim stvari koje se događaju uz rat - pljačke, zločini, silovanja, krađe. Sve najgore što iz čovjeka može izaći, izađe u ratu. Nasreću, rat može izvući i nevjerojatno pozitivne stvari. Uvijek volim reći da je naš pokojni general Blago Zadro bio gumarski radnik koji bi vjerojatno i danas mirovinu dočekao na tom radnom mjestu, a nitko nikada ne bi saznao kakve se sposobnosti kriju u tom čovjeku i kakve je on imao moći da je nadmudrio školovane oficire i to je fascinantno. Nažalost, broj djece i ljudi koji je u Hrvatskoj poginuo u vrijeme rata je rana koja nikad neće zarasti. Svi ćemo mi s vremenom rat zaboraviti, ali Ovčara, Srebrenica, Auschwitz - to su mjesta koja se nikada neće zaboraviti, a bila su tako nepotrebna.

- Bili ste zatočenik tri srbijanska logora, o čemu ste napisali i knjigu "Ništa lažno". Zbog čega taj naslov? Smatrate li da ste se nekome morali opravdavati?

- Ja sam čist pred sobom kao suza, roditelji, vrtić i škola su me nečemu naučili. U vrijeme kad sam se odlučio napisati knjigu, to je bilo kad sam otišao u mirovinu, jer sam do tada radio u kabinetu načelnika Glavnog stožera u Hrvatskoj vojsci. Prije toga sam uvijek mislio "Ako ja sad napišem knjigu dok sam u aktivnoj službi, a tada sam očekivao i stan i neke stvari koje braniteljima idu, onda će ljudi reći - eto, to je dobio jer je napisao knjigu". Nisam ja ništa time zaslužio; ja sam samo pisao u knjizi što sam proživio, a što sam proživio, to mogu procijeniti i neki drugi ljudi. Ja sam sebi radio skicu za knjigu prethodnih godina, a zove se "Ništa lažno", jer je u to vrijeme na vlast došao SDP i ondašnji ministar Pančić, kojemu sam ja bio šef kabineta šest mjeseci, jer sam ostao iza pokojnog doktora Njavre kao nestranačka osoba do 2015., dignuo je hajku. Apsolutno je imao pravo tražiti lažne branitelje, ali sjećam se kad su izašle u medijima neke slike, iako još tada nisam imao dijete, rekao sam mu: "Ivice, kad bi moj mali došao u školu i pohvalio se da mu je tata branitelj, a netko bi mu na to rekao da mu je tata na fotografiji lažnih branitelja, ne znam što bih napravio. Ne možeš optuživati ljude bez čvrstih dokaza". Bilo je to hajka na lažne branitelje, lažni rat, lažno ovo, lažno ono, sve je bio lažno i zbog toga je naziv moje knjige "Ništa lažno". Prošlo je više od dvadeset godina od objave te knjige i nitko nikada nije demantirao nijedno slovo iz nje, samo su mi pojedinci rekli da to nisam trebao napisati. Rekao sam im: "Hvala na komplimentu, baš zato sam i trebao napisati". Jer, nije bilo baš sve onako kako su to mediji htjeli prikazati. Najveći kompliment koji sam za knjigu dobio je od jednog prijatelja. Rekao mi je: "Fred, cijelu noć nisam oka sklopio, htio sam par stranica pročitati i tako do zore". Cijelu knjigu je pročitao kroz 4-5 sati. Pisao sam je jednostavnom rječnikom, svima prihvatljivim. Onaj tko je pronašao u knjizi nešto što mu ne odgovara, to je njegov problem, ne moj. Istina nije slatka svima, ali je najbolja.

- Imam osjećaj kao da su Vas ljudi često, zbog raznih tema i postupaka tjerali na opravdavanje. Je li za to uzrok Vaša iskrenost?

- Baš mi je drago da me to pitate, Vi ste prvi koji postavljate pitanje da li se nekome opravdavam. Ja sam cijeli život osjetljiv na nepravdu i uvijek se borim za nekakvu pravicu. Evo, da Vam se pohvalim, nominiran sam u Europskom parlamentu za EU Oscar za promoviranje ljudskih prava i među četiri zastupnika sam u finalu. A to je opet zbog toga jer se ja uvijek borim za slabije. Ja i kad gledam nogomet i jedna ekipa da gol, onda navijam za drugu da ova druga izjednači. Ja sam k'o Lala - ja bih to sve mirio! Jako me pogađa neistina, uvijek su mi ljudi pokušavali nešto namjestiti. U Vukovaru sam uništio ukupno osam tenkova i jedan transporter. Smatram da je 5. studenoga '91. bio moj dan i da nikad nitko nije učinio ono što sam tada napravio. Ja sam taj dan uništio pet tenkova, jedan transporter, teško ranjenog prijatelja izvukao s brisanog prostora i odvezao u bolnicu - nažalost, kasnije su ga ubili na Ovčari - i još tu noć minirao jedno dvorište od kojeg nam je prijetila mogućnost da će doći neprijatelj. Kakva 24 sata! Tjedan dana prije pada Vukovara, zapovjednici su napustili Vukovar, gotovo svi. Ja nemam s tim problem, samo se trideset godina pitam je li odlazak iz Vukovara ili ostanak bio junaštvo ili kukavičluk. Dok smo mi stigli iz logora, sve su istine bile ispričane. Ljudi su se kitili tuđim perjem. Jedan moj prijatelj iz logora je rekao: "Dečki, sve su ruže podijeljene, ostalo je smo trnje" i to sam ja vidio u praksi. Vukovarcima ne bi dobro leglo da je Fred general.

Ja nisam vukovarski general, nego general iz Vukovara, slijedio me taj počasni čin koji nisam dobio, ali ja ne patim od toga. U uredu su mi stavili dva natpisa, od kojih jedan koristi i Zoran Milanović "Orao ne jede muhe", a drugi "Lava baš briga što o njemu ovce misle". Tek toliko da se ne obazirem na druge. Inače, osnovao sam Memorijalni centar u Vukovaru, na što sam ponosan i ušlo je u kurikulum da svi osmaši idu tamo učiti lekciju o Vukovaru.

- Svojevremeno ste bili ministar hrvatskih branitelja i to u vrijeme podizanja šatora u Savskoj. Na koji ste način to proživljavali? Je li to za Vas bila svojevrsna predstava?

- Ma, ne svojevrsna, to je bila prava predstava! Meni je bilo jako teško, jer su se tamo nalazili ljudi koji su do jučer bili moji prijatelji, tražili nešto od mene, visili oko mene i pitali "Možeš li mi ovo ili ono?". Šator je izmislio Milan Bandić, odnosno njegovi ljudi, jer je dan ranije on uhićen i trebalo je skrenuti pozornost. Mediji su svaku vijest počinjali s "Uhićen Milan Bandić". I onda su oni razmišljali prokušanim metodama. Da izvedemo deset nastavnika ili doktora - koga to zanima? Ali, kad su ratni veterani digli pobunu, to je interesantno. Nakon par dana je to Bandićeva ekipa prepustila HDZ-u, toga se dohvatio Karamarko i jahao na tome. Čista politička priča. Pazite, dođe Đuro Glogoški i kaže "Matić nije napravio ovo ili ono", a mediji su zabilježili da sam samo mjesec-dva ranije dodjeljivao automobile stopostotnim invalidima i baš Đuro Glogoški govori: "Unatoč teškoj gospodarskoj situaciji, ministar Matić ispunjava svoje obaveze prema hrvatskim braniteljima". E, sad, što se dogodilo u tih mjesec dana? Kad je bila kriza, smanjili smo mirovine, ali ja sam prvi ministar koji je stavio klauzulu da se to vrati kad se država oporavi i vratilo se. Ti šatoraši su čak nosili novce mojim prijateljima da bi im zauzvrat dali nešto protiv mene, ali nisu imali ništa. Pitali su me ljudi zašto nismo imali hrabrosti otjerati ih ispred šatora, ali ja sam im rekao da oni ne znaju što ja znam. Oni su meni rekli: "Fred, otjeraš li nas ispred ministarstva, doći ćemo ti pred kuću i ne znam koliko će ti biti ugodno da ti žena i mali svako jutro moraju 500 puta reći 'Dobro jutro'". Tko bi to izdržao? Ionako mi je jedna od najvećih žalosti za vrijeme mandata bila kad mi je sin prešao iz četvrtog do osmog razreda, a ja to nisam ni primijetio. Jedno jedino dijete imam, a ja sam svoju energiju trošio tako da sam se rušio u krevet navečer i ujutro opet kretao na posao i onda mi ljudi tako "zahvale".

- Iako ste rekli da ste bili uglavnom nestranačka osoba na određenim funkcijama, ipak je većina Vašeg političkog djelovanja vezana uz SDP. Kako trenutno promatrate kriznu situaciju u toj stranci?

- Svaka stranka prije ili kasnije mora proći neku vrstu katarze, ne ide to baš kao po loju. Ja kolegama i kolegicama iz SDP-a znam reći: "Sjetite se, prije 20 godina, nije to bilo tako davno, postojala je stranka koja se zvala HSLS i imala je tridesetak saborskih zastupnika". Oni danas imaju tog jednog i to milošću HDZ-a, izgleda da sami ne bi ušli ni u dječji vrtić, a ne u Hrvatski sabor. To čeka prije ili kasnije, ja sam očekivao i prije (a mislim da bi i cijela Hrvatska bila sretna) i HDZ, da se iz jednog narodnog pokreta koji je bio devedesetih, preustroji u političku stranku. Oni to nisu. Oni su kamenjari i zavičajci koji ne funkcioniraju po pravilima političkih stranaka nego kao neka ekipa. To se u nekom drugom kontekstu dogodilo i SDP-u i mislim da smo se mi na neki način preustrojili. Vidjet ćemo kako ćemo proći na sljedećima izborima. Nije dobro ni kad se jabuka prepolovi, a kamoli stranka. Međutim, predsjednik stranke ima velika prava, ali i odgovornosti. To se odnosilo i na Davora, odnosi se i na Peđu Grbina i jednog dana na Janka ili Mirjanu, tko god bude vodio stranku. Rezultati izbora su predsjednikova karta za opstanak ili odlazak. I u ovom mandatu je predsjednik stranke povukao neke poteze, a sljedeći izbori će pokazati jesu li dobri ili ne. Osobno sam bio protiv izbacivanja iz stranke, ali kad dođu izbori, rado ću priznati svoju krivnju i reći da je izbacivanje bilo dobar korak. Ali, ako se dogodi ono što ne bih volio, isto tako ću reći "Vidite što sam govorio".

- Jeste li u dobrim odnosima s kolegama koji su sada u Klubu socijaldemokrata?

- Jesam.

- Na koji način smatrate da će se, zbog aktualnih afera, razriješiti cjelokupna drama s nestabilnom hrvatskom Vladom?

- Oni jako dobro koriste situaciju koja je u svijetu, najprije s pandemijom i plašenjem, a sada s ratom. SDP-ovi birači su mahom stariji birači koji u jeku pandemije nisu izašli na izbore i to je jedan od razloga zašto smo izgubili, da bi oni na kraju slavili, ljubili se i grlili i pokazali koliko je bitna ta fizička distanca zbog koje mnogi ljudi nisu ni izašli na izbore. Nikad se to nije dogodilo ni u Europi ni u svijetu, kad se sve zbroji, da je iz Plenkovićeve dvije Vlade 15-20 ministara otišlo. Nitko zbog bolesti ili što je slomio nogu, nego zbog sumnje na korupciju ili dokazane korupcije. To nema nigdje na svijetu. Oni su znali reći za našu Vladu da je najnesposobnija u hrvatskoj povijesti, ali uvijek se može bolje! Em su nas nadmašili u nesposobnosti, em je lakše nabrojati njihove ministre koji još nisu "umočeni", a ja bih rekao da bi se i njima nešto našlo kad bi se malo "pročačkalo". HDZ funkcionira po plemenskom i "rodijačkom" sistemu, u onoj najgoroj varijanti. Karikiram, ali njihove se ministre može osuditi odmah na ulazu u sudnicu, to je u njihovom kodu. Unatoč ratu i logoru nisam spoznao osjećaj mržnje, jer sam shvatio da onaj tko mrzi, najviše šteti sam sebi. Ali, vjerujte mi, ova HDZ-ova Vlada me najbliže privlači tom osjećaju jer ono što oni rade svom narodu, to nitko nikada nije radio. Na njihovu sreću, prve minute vijesti sada su posvećene ratu u Ukrajini. Horvat je izašao iz zatvora, to je skoro nepopraćeno. Netko je neki dan rekao "Kako je bilo krasno ovih pet minuta između pandemije i rata u Ukrajini!?". Nije, nažalost, bilo ni pet minuta, a ova Vlada to dobro koristi. To je neopisivo. Bez riječi sam.

- Kao europarlamentarac imate uvid u sliku Hrvatske iz perspektive ostalih članica Europske Unije. Kakva je ta slika?

- Nažalost, ne onakva kakvu je predstavlja Plenković kad dođe u Parlament pa govori o svojim prijateljstvima s vrhuškom EU Parlamenta i Komisije. Nažalost, uz Rumunjsku smo i Bugarsku, dakle, na teškom začelju po svemu. Apsolutno po svemu! Nama Europska Unija puno znači, koliko god mi govorili protiv. Prigovore na EU bi mogle imati Danska, Nizozemska, Austrija i primjerice Švedska i Njemačka, jer one za sobom moraju šlepati slabije i hvala im na tome. Mi trebamo pratiti napredne zemlje, jer smo toliko loši da sve što stiže iz Europske Unije za nas je dobro. Naravno, svaka zemlja ima svoje specifičnosti, ali nama je u interesu da živimo u Sjedinjenim Europskim Državama. Mi moramo donijeti u Hrvatsku zapadne vrijednosti, a kada to učinimo, mi bismo u prirodnim resursima, bogatstvima i sposobnostima naših ljudi bili ispred Zapada. Najprije iskorijeniti korupciju, rođačke veze, namještanje poslova. Samo pozitivna selekcija može donijeti do napretka društva.

- Koja je Vaša osobna glavna uloga u Europskom parlamentu? Na koje probleme najviše ukazujete?

- Budući da je rad Europskog parlamenta vrlo širok, mi smo podijeljeni po odborima i ja sam u tri odbora: Odbor za ribarstvo, Odbor za kulturu i Odbor za rodnu ravnopravnosti i prava žena. Ovaj zadnji mi je najinteresantniji jer je vrlo dinamičan. Ribarstvo se bavi više tehničkim problemima, kultura je stradala u pandemiji i činimo sve da olakšamo život svim ljudima koji tamo rade.

Dok nisam ušao u taj sustav, nisam shvaćao, a pandemija mi je otvorila oči da dok gledate koncert, vidite izvođača, ali iza te osobe stoje glazbenici, tehničko osoblje, rasvjeta, iza nje živi još dvadeset ljudi, ali mi ih ne vidimo. Kao u filmu: gledate pet glumaca, a na kraju filma izlazi odjavna špica pola sata! Mi prepoznamo balerinu iz HNK, ali ne prepoznajemo scenografa i čistačicu koji su također uključeni u proces. Što se tiče ženskih prava, dobio sam nominaciju za Oscara za promidžbu ljudskih prava i vladavine prava općenito. Imao sam najjači file u zadnjih 10-15 godina u Parlamentu, a to je "Seksualna i reproduktivna prava i zdravlje žena" koji je izazvao turbulenciju. Pokojni predsjednik Parlamenta Sassoli je s papom raspravljao na tu temu, toliko je izazvala reakcija. Kad bih gledao za iduće izbore što je moja malenkost napravila za 250 milijuna žena, ali i za muškarce, trebao bih biti izabran za predsjednika Komisije, a ne da uđem u sljedeći mandat, no o tom - potom. Jedan od najvećih komplimenata je mail od jedne Francuskinje koja mi je napisala: "Gospodine Matić, ne volim politiku i političare i za mene je možda sve kasno, ali hvala Vam zbog moje kćeri". Taman kad potonem i pomislim "Što mi ovo sve treba?", onda dobijem nekakvu potporu tihe, šutljive većine i sve to vrijedi na kraju. Ja sam čvrstog uvjerenja da na svijetu živi više dobrih ljudi nego zlih, ali ti dobri su, nažalost, tihi, mirni i ne žele ulaziti u konflikte.

- Glasno se zalažete za ženska prava. Koliko je Hrvatska odmaknula po tom pitanju?

- Napravio sam zakon kojim su u Parlamentu oduševljeni, o žrtvama ratnog zločina silovanja u ratu, koji je jedinstven u Europi, a izgleda i u svijetu i na to sam posebno ponosan. To je jedna od rijetkih stvari po kojima je Hrvatska negdje u sredini liste, ako uzmemo u obzir svih 27 zemalja članica, ali ne možemo se time zadovoljiti. Uvijek bacim pogled na zadnje četiri države po bilo čemu i Hrvatska je uvijek tamo, a ovdje nije tako. No, to je kao kad hrvatski mediji kažu da je mirovina u Hrvatskoj 300 eura, ali je u Bosni i Hercegovini 100. Ma, da čujem kolika je u Austriji?! Tako je i ovo kod poštivanja prava žena; negdje smo na sredini pa čak i prema dnu te tablice, ali i oni što su na vrhu imaju prostora za napredak. Ako, recimo, nas dvoje radimo isti posao, ja imam 16 posto veću plaću, samim tim ću imati i veću mirovinu od Vas, a radimo potpuno isti posao, samo što se Vi zovete Helena, a ja Fred. Treba se pitati zašto je to tako? Ili ja mogu postati glavni urednik, a Vi nećete nikada? Zašto? Zato što ste Vi Helena, a ja Fred? To nije fer i s godinama i iskustvom vidim da je to jako nepravedno. Ista stvar je i u politici i dobro je da imamo kvote i ponosan sam što je SDP prva stranka koja je uvela i zip sustav, to nam je trenutno potrebno da bi postigli ravnopravnost. A živim za dan kad će na nekoj listi biti najbolji, nebitno je jesu li sve samo žene, samo muškarci ili i jedni i drugi. Važno je uvijek samo dati sve od sebe.

- Kakva je perspektiva Srbije za ulazak u članstvo EU, ako znamo da su još uvijek otvorena teška pitanja poput nestalih osoba u Domovinskom ratu?

- Moja je želja da cijela bivša Jugoslavija, nego i sve zemlje u Europi, uđu u Europsku Uniju, ali naravno moraju ispuniti neke kriterije koji su dosta zahtjevni, ali koji su preduvjet za ulazak u tu obitelj. Stvarno ne možete usporediti jednu Dansku i jednu Rumunjsku. Trenutna politička vrhuška u Srbiji balansira i koketira između Rusije, Kine i Europske Unije, a stara poslovica kaže da ne možeš sjediti na dvije stolice, iako oni pokušavaju čak sjediti na tri i to je nemoguće. Moja je želja da oni što prije uđu i ispune uvjete, ali oko nestalih ima problema, naročito oko čuvenog poglavlja 23. Jedna od najvećih posljedica rata je pitanje nestalih i mi smo zemlja koja je riješila 84 posto nestalih osoba, ali nećemo se smiriti dok se ne nađe i posljednja. Srbija bi trebala pokazati dobru volju, jer to je civilizacijsko pitanje. Nije valjda sada, 30 godina nakon rata, to vojno pitanje?! Oni ne razumiju ili ne žele razumjeti da mi tražimo još 30-40 ljudi samo na Ovčari. Kad se ti ljudi pronađu, to će kratkoročno dići tenzije, ali dugoročno spustiti, jer će priča biti završena, a ovako je konstantna tenzija gdje su ti ljudi. Oni kažu da nemaju podatke, ali mi Vučiću ne vjerujemo na "majke mi". Neka pusti naše, njihove i međunarodne predstavnike da uđemo u arhive i nakon tjedna ili mjesec dana izađemo i kažemo "Stvarno, nemaju ništa" ili "Imaju nešto". Vučić je više puta lagao i smuljao, pa ako tvrdi da nema ništa, dapače, neka pusti neku neovisnu komisiju da pogleda, jer Hrvatska neće biti kao Slovenija kad smo mi trebali ući, ali nećemo prijeći preko ovog pitanja za nestale.

- Tek što smo na ispraćaju pandemije koja je ostavila velike posljedice, svjedoci smo ratnih događanja u Ukrajini. Na koji način će se sve to odraziti na život u Hrvatskoj, misleći pritom prvenstveno na gospodarsku krizu?

- Odrazit će se užasno. Već se pokazuje kroz cijene goriva i odrazit će se na cijene kruha, mesa, prijevoza, komunalija, svega živog. Europa i svijet u zaustavljanju agresije imaju samo dvije opcije: rat koji će dovesti do sudbine dinosaura jer Putin je već priprijetio nuklearnim oružjem, a kažu da ima bombi za uništiti sto puta svijet, a nažalost dovoljno je jedanput i to se može dogoditi za pet minuta.

- Mislite li da ide u tom smjeru?

- Tko to zna? Ljudi su u očajnim vremenima spremni na očajničke poteze. Ne daj Bože. Druga opcija je da pokažemo jedinstvo i kažemo: "Gledajte, prijatelji iz Rusije, ne treba nam vaš plin i nafta još sljedeće dvije godine", jer ja govorim ljudima i ovdje u Parlamentu da je bolje sjediti u hladnom uredu ili kući na pet ili deset stupnjeva nego na minus 20 ili 30 u rovu u Ukrajini i pritom još poginuti. Ako želimo pomoći ljudima, ekonomske sankcije moraju biti jasne. Pročitao sam neki dan da Talijani izvoze parfeme, pa se ne bi pridružili sankcijama. Halo, djeca ginu, ti razmišljaš o parfemima?! Što su jače sankcije, time je agresor oslabljeniji i bit će primoran na neke ustupke. Opcija odlaska u rat s Ukrajincima znači kraj svijeta.

-Budući da imate širu sliku o stanju u zemljama članicama EU, pa i šire, mislite li da će rast cijena, uzrokovan novom ratnom krizom, postati nepodnošljiv za hrvatske građane?

- Gledajte, narod može sve izdržati osim HDZ-a. (smijeh) Kažu ljudi da je kroz ovu zemlju prošlo mnogo okupatora, a narod je ostajao, a onda je došao HDZ i narod je otišao. Da će biti užasno teško, bit će. Cijene, nestašica, sve će to utjecati na život građana, ali - iako to nije utjeha - mi smo sve to prošli i za vrijeme rata i sve će to narod izdržati samo da je poštenja. Ljudi u Hrvatskoj su spremni živjeti i skromno i siromašno, samo ne vole nepravdu i korupciju. Ne mora svatko u Hrvatskoj imati apartman na moru, ali svaki hrvatski građanin bi morao imati novca da kupi kilu mesa i krumpira, ali i da ode u kino ili kazalište kad to poželi. Kriza će biti velika, jer u krajnjoj liniji ne znamo ni koliko će sve ovo trajati. Iskustvo nas uči da ratovi obično traju četiri godine, ali mislim da će ovo ranije završiti i da će se naći neki kompromis.

- Kako bi Hrvatska mogla poboljšati svoju politiku da zaustavi val iseljavanja mladih i radno sposobnih ljudi koji traje već neko vrijeme?

- Demografska politika se ne vodi od izbora do izbora kako to vodimo mi. Bilo koji program koji traje tri ili četiri godine nije dovoljan. Demografi kažu da to moraju biti programi od minimum 10-15 godina. Mora postojati konsenzus svih u Saboru, naći zajedničku politiku, ali su preduvjeti da pravosuđe proradi, da se korupcija smanji na minimum. Ljudi su otišli zbog beznađa, ne zbog siromaštva. Kad društvo bude funkcioniralo, nitko neće odlaziti. Ne možeš se boriti protiv nepravde, jer to iznutra razara. Mladi ljudi zbog toga misle da je jedina opcija dići sidro i otići. One fore "Nek' ti kušin bude stina", to ti pjevaj svom djetetu, nemoj da ja pjevam svom! To je prodavanje patetike. Gdje dobivam normalnu plaću, gdje se osjećam ugodno - to je to. Te patetične fore smo prerasli prije 100 godina. Nek' tebi bude kušin stina, ako ti je već toliko stalo, ja hoću meki kušin!

- Sve više zemalja ukida mjere po pitanju covida. Što čeka Hrvatska?

- I dosad smo pratili ono što rade drugi, siguran sam da će hrvatska Vlada gledati što rade Nijemci, Austrijanci i Francuzi i ono što naprave oni, to ćemo napraviti i mi. Približava se turistička sezona, tko zna kakva će biti, ali ako ne bude iole dobra, nama se dobro ne piše. Odgovara nam da te mjere što prije završe.

- O Vašem političkom djelovanju u javnosti se zna mnogo, no rijetko tko zna da ste po zvanju učitelj razredne nastave. Koliko pratite današnji hrvatski odgojno-obrazovni sustav? Jeste li se ikad poželjeli vratiti u te vode nakon politike?

- Ma, milijun puta sam to poželio, jer to je nešto za što sam se školovao i ja sam to uživao raditi. Ja sam iz Borova Naselja, moj je pokojni tata radio s cipelama, a ja, da sam radio s cipelama, ja bih se ubio od muke. Radio sam na zamjenama u školama prije samog rata i to je živa blagodat. To je, ono, trideset različitih karaktera, osobnosti, mislim, fenomenalno! Onda, kad ti "dosade" za četiri godine, dolaze drugi. Najveća prednost nastavnika i učitelja je što i on ostaje dijete i mlad cijeli život. Meni je to bio najveći motiv. Uz cipele bih ostario brzo, ali uz djecu ostaješ uvijek dijete, jer što si stariji, sve više želiš biti dijete. Međutim, život me odveo u neke druge vode, vojne i političke i sad je kasno, ali često se sjetim toga. Iako moram reći da je taj posao jedan od najodgovornijih i najtežih koji postoje. A u današnjim vremenima možda i ne bih mogao raditi u višim razredima ili u srednjoj školi, ali klinci od 1. do 4. razreda, to je vjerojatno blagodat. To su neiskvarena bića i kad ti oni nešto kažu, onda znaš da je iskreno, bez ikakve kalkulacije. Biti učitelj znači ostati vječno dijete i to je najveća nagrada za taj rad.

Povezane vijesti

• Hrvatski europarlamentarci trebaju biti zastupnici Hrvatske, a ne političkih stranaka
• Matić: Kandidatura Grabar Kitarović na današnji dan "degutantna"
• RAT SE NASTAVLJA: Banožić poručio da je Milanović prihijatrijski slučaj i da je vrijeme za njegov opoziv