Ena, punim imenom Jelena, oduvijek se bojala vožnje u automobilu i u avionu, kao da je nekako predosjećala svoj nesretan kraj te je zbog toga potražila i stručnu pomoć, svjedočili su kasnije njezini prijatelji
Na velu Gospu prije 20 godina na Braču se dogodila tragedija. Hrvatska glumica Ena Begović stradala je u apsurdnoj prometnoj nesreći. Pregazio ju je ogroman džip iz kojeg je pokušala izaći u naručju s tek rođenom bebom, jer se vozilo nekontrolirano počelo kretati unazad na oštroj nizbrdici. Džip je prešao preko nesretne 40-godišnje Ene, a njena beba Lana od mjesec i pol dana imala je frakturu lubanje, ali se kasnije dobro oporavila. U nesreći je i Enina majka Tereza zadobila prijelom kuka i ramena.
Strašna nesreća dogodila se nakon što je neiskusan 18-godišnji vozač Leo Radeljak želio prepustiti ocu parkiranje vozila na oštroj nizbrdici, a da pri tome nije podigao ručnu kočnicu. Uslijedile su mjeseci i godine istrage i sudske rasprave te brojni novinski napisi o tome tko je kriv za nesreću i je li riječ o tvorničkoj pogrešci na automobilu. Suđenje je trajalo sve do 2007., kada je Leo Radeljak oslobođen krivnje za ubojstvo iz nehaja te je odlučeno da je nesreću prouzročio neispravan mjenjač na džipu.
Ena, punim imenom Jelena, oduvijek se bojala vožnje u automobilu i u avionu, kao da je nekako predosjećala svoj nesretan kraj te je zbog toga potražila i stručnu pomoć, svjedočili su kasnije njezini prijatelji. Vjerojatno joj je još teže bilo sjesti u automobil nakon što je u lipnju 1996. skrivila prometnu nesreću u kojoj je poginuo motociklist. S Enom je u automobilu bio tada 23-godišnji glumac Đorđe Kukuljica koji je nakon nesreće bio tri tjedna u komi te je poslije morao ponovno učiti hodati i govoriti. Ena je osuđena na tri godine uvjetno, a priznala je da joj je ta nesreća predstavljala golem šok od kojeg se dugo oporavljala. Podršku joj je u tom teškom razdoblju pružao upravo poduzetnik i inženjer elektrotehnike Josip Radeljak, njezina fatalna ljubav. Josip se zbog Ene razveo od prve supruge, srpske glumice Bebe Lončar s kojom je imao sina Lea.
Glas Istre od prije 20 godina donosi i lokalne teme. Najavljeno je prepuštanje vojnih objekata uključujući i utvrda Gradu Puli već krajem te godine. Tadašnji ministar obrane Jozo Radoš obećao je velikodušno prepuštanje civilnoj vlasti polovice vojne infrastrukture u Istri. U spomenutom članku najavljuje se prije svega demilitarizacija austrougarskih utvrda u Puli i okolici. Od Pule do Bala do kraja Prvog svjetskog rata izgrađeno je 60 utvrda i manjih baterija. Dodajmo i to da nikada nisu poslužile namjeni za koju su građene - obrani Pule. Bilo je to ogromno ulaganje od kojih Austrougarska nije imala koristi. Fortifikacijski sustav kasnije su vlasti i vojske, talijanska, jugoslavenska i hrvatska, koristile još manje.
Najava ministra Radoša od prije 20 godina, ostvarila se ipak znatno kasnije i postepeno. Vojni objekti nisu tako jednostavno prelazili iz državne u gradske i općinske ruke. Međutim, i kada su promijenili vlasnika, lokalne vlasti nisu imale potencijal upravljanja i osmišljavanja takvim ogromnim kompleksima. Pulske gradske vlasti i Županija te su 2000. godine pregovarale s poznatim demografom Stjepanom Štercom koji je u to vrijeme radio u Ministarstvu obrane, a bio je zadužen za postupak predaje vojnih objekata Puli. Dvadeset godina kasnije, u razgovoru za glas Istre, požali je što je MORH predao vojne objekte Gradu Puli. Početkom ove godine izjavio je kako je "Pula povijesno funkcionirala kao vojna luka i grad za potrebe austrougarske vojske. Međutim, Pula se odrekla svoje vojne funkcije, a mogla je imati hrvatsku mornaricu, brodogradilište u funkciji NATO saveza, odmorište u funkciji vojske i slično. Mogla je, ali nije, jer su tome pridonijele političke odluke, naravno temeljene na osjećaju, pogrešnim vizijama, neukosti, lokalnim promašajima i osrednjim spoznajama," zanimljiva je izjava profesora dr. Stjepana Šterca objavljena 2. veljače 2020.
Tadašnji ravnatelj pulske bolnice dr. Lems Jerin, najavio je u sredinom kolovoza 2000. godine skorašnje preseljenje na drugu lokaciju, u Mornaričku, krajem kolovoza. Točnije najavljuje selidbu većeg dijela odjela, pa je bolnica kao što znamo djelovala na dvije lokacije 20 godina, sve do recentnog useljenja u novu zgradu. Svečanost uz preseljenje održano je 29. kolovoza.