DOBRO SE DOBRIM VRAĆA
NI KRALJICU ELIZABETU NISU TAKO ISPRATILI. Buzećanka u srcu, 89-godišnja Stana Jurišić nakon šest desetljeća napušta voljeni Buzet
Stana Jurišić oprašta se od Buzeta (snimila Gordana Čalić Šverko)
Svoju životnu filozofiju svela je na četiri riječi - dobro se dobrim vraća - pa ne čudi da su se na njenoj oproštajnoj fešti, uoči odlaska iz Buzeta, uz drage prijatelje iz radnog i volonterskog okruženja, okupili i gotovo svi susjedi sa starogradskog Trga Vela šterna, jednog od najljepših u Istri, gdje je na kućnom broju 14 provela najveći dio svog životnog vijeka. U Buzet je došla kao 28-godišnjakinja, a sada nakon šest desetljeća iz njega odlazi.
- Buzet je moj grad. Prirastao mi je srcu. Teško mi je otići. Gubim prijatelje, susjede, svoje najbliže s kojima sam proživjela dobre i loše dane. Nije važno gdje je tko rođen, nego kakvu ima dušu, povjerila nam je 89-godišnja Stana Jurišić i rekla kako pamti samo lijepe trenutke, ružne ostavlja po strani.
- Ni kraljicu Elizabetu nisu tako ispratili, valjda sam zaslužila, nasmijala se vitalna starica kojoj je datum rođenja samo brojka u osobnoj iskaznici. Spremala se otići u Dom za starije, no nisu joj dozvolili, nećak Željko je u svega mjesec dana ljetnu kuhinju uz obiteljsku kuću u Velikom Grđevcu kod Bjelovara preuredio u apartman gdje će živjeti.
Sve donedavno svojim bijelim fićom vozila se buzetskim ulicama. Kupila ga je u Kopru 1979. godine. Slabije vidi i čuje pa ga je u svibnju prodala. Prešao je preko granice, promijenio "deželu". Šteta, jer uvijek je bio parkiran na starogradskom trgu. Oldtimer u kadru svih fotografija starogradske Vele šterne.
Buzećanka u srcu, rođena je u Erveniku u Dalmatinskoj zagori blizu Knina, a s majkom i braćom preselila se u Veliku Pisanicu kod Bjelovara gdje je završila četiri razreda osnovne škole.
- Za vrijeme Drugog svjetskog rata bježali smo pred četnicima i umjesto da "vlakom bez voznog reda" odemo u Slavoniju u Srijem i uselimo se u židovsku kuću, moj djed to nije dozvolio. Rekao je "oteto je prokleto" i otišli smo kod njega u Veliku Pisanicu. Mama se više nije vratila u Ervenik. Rano je, sa 36 godina, ostala udovica sa sedmero djece. Uvijek nam je govorila: "Djeco, nemojte se s nikime svađati, vi nemate oca, nema vas tko štititi. I ako vam slabo naprave, gledajte im vratiti dobrim. Nemojte nikoga mrziti, s ljudima se živi, ponovila je Stana lekciju iz djetinjstva koja joj se posebno urezala u pamćenje.
Iz Velike Pisanice 1949. godine preselila se kod tete u Zagreb. Zaposlila se u stolarskoj radionici. Kada je Nada Dimić otvarala pogon u Buzetu, 1960. godine javila se na natječaj i životni put doveo ju je u Istru. U Nadi Dimić radila je kao švelja, a potom i vođa jutarnje smjene, podmajstor. Odmah se uključila u dobrovoljne radne akcije, na čelu omladinske organizacije bio je pokojni Ivan Rupena.
- Tih šezdesetih godina starogradska jezgra Buzeta bila je ruševina, a Fontana zarasla u ribidu. Uvijek sam, kroz sve organizacije kroz koje sam djelovala, poticala razvoj, želja mi je bila tog kamenog sivog starca vidjeti u obnovljenom ruhu. Želja mi se ispunila. Od one velike ruševine, Buzet je postao jedan mali, uredni, slatki grad u Istri. Nikada ga neću zaboraviti, meni je Buzet kao rodni grad, rekla nam je sugovornica suznih očiju.
U Nadi Dimić provela je četiri godine i iz noćne smjene krenula u jutarnju u pogonu plastike na Mostu. Nakon godinu i pol zvali su je u hotel Fontanu gdje im je trebala šankerica. Završila je jutarnju smjenu u plastici i drugo jutro nastavila raditi u hotelu i tamo ostala 12 godina. U mirovinu je otišla 1. listopada 1984. godine, s 35 godina i 12 dana radnog staža i 51 godinom starosti.
Svjedok je rušenja starog hotela mlinarske obitelji Cerovaz. Po završetku Drugog svjetskog rata privatne radnje su nacionalizirane, hotel Fontana preuzelo je ugostiteljsko poduzeće "Planik", a potom su se "Jadran", "Planik" i Poljoprivredno gospodarstvo Buzet integrirali. U "Jadranu" su ocijenili da je hotel dotrajao pa su ga usprkos protivljenju mnogih srušili, a na njegovom mjestu izgradili novi. - Svi smo plakali. Bilo nam je žao starog zdanja, prisjetila se Stana koju stariji Buzećani pamte upravo kao konobaricu u hotelu.
Od malih nogu naučena na rad, spremo se uključivala u dobrovoljne radne akcije.
- Počevši od nasipavanja nogostupa Nade Dimić na otvaranju pogona pa do prije godinu dana, uvijek sam bila aktivna, u svakom društvu gdje se god radilo. Voljela sam sudjelovati u radnim akcijama. Netko bi rekao da je to glupost, a za mene je bio užitak. Još sam se u Zagrebu kao djevojka učlanila u Savez komunista, prvo sam bila podupirajući član. Iz omladinske organizacije prešla sam u AFŽ, a članica sam Foruma žena buzetskog SDP-a. Uključivala sam se u akcije u mjesnoj zajednici, bila sam u organizacijskom odboru prve Subotine, sve smo radili volonterski, prisjeća se Stana.
Volonterka u Crvenom križu
Volontirala je u buzetskom Crvenom križu gdje su bili, kaže Stana, odlična ekipa. Milena Paniagua u to je vrijeme bila tajnica, Ivan Šestan predsjednik. Devedesetih godina prošlog stoljeća istovarili su na tone i tone odjeće i obuće koja je dolazila iz svih dijelova Europe. U mjesnoj zajednici slagali su pakete i dijelili ih izbjeglicama. Mnogima je šivala na svojoj "Bagatici", uslugu nije naplatila.
- Kada sam došla u Istru, Buzet je bio prazan. Mladi su otišli trbuhom za kruhom. Puno je od tada napravljeno da mladi ostanu. Ivan Gregorović bio je prvi zastupnik Buzeštine u Saboru, Željko Marinac na čelu općine. Buzet se razvijao, otvorena je Nada Dimić, izgradila se Robna kuća. Mladi su se vraćali u rodni grad, na djedovinu, danas na žalost ponovo iz njega odlaze. Najteže mi to pada, reći će Stana Jurišić i dodati da su stare generacije poput nje naučene na drugi sustav. Za nju je kaže, onaj prijašnji bio bolji. Bio je usmjeren prema radnicima i nižoj klasi, a danas dobro žive samo bogati ili oni na političkim položajima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
