Gomila željeza i ostataka vagona, razbacane stvari iz putničkih torbi, krvava odjeća i obuća, rastrgana i odbačena od siline udaraca. Na licima ljudi koji su navikli na svakakve prizore ogleda se užas i nevjerica, napisao je u Glasu Istre 1984. naš Neven Lazarević izvještavajući o velikoj tragediji u Divači * U nesreći su poginuli i mladi studenti iz Pule Ksenija Mićunović, Dijana Bratković, Viviana Fortunato i Saša Radolović

U subotu 14. srpnja 1984. u Divači se dogodila jedna od najvećih željezničkih nesreća na području tadašnje države, i najveća željeznička nesreća u ovim krajevima. U naletu teretne kompozicije na brzi noćni vlak iz Beograda za Pulu broj 602, koji je stajao na stanici pun ljudi na putu za more, povratnika iz vojske i fakulteta te sezonskih radnika u turizmu, poginula je 31 osoba, a više od 40 ih je teže i lakše ozlijeđeno.

Slovenskim Krasom u 6.13 sati odjeknuo je prasak, nastao je krš i lom, uslijedili su urlici očaja i bola! Najteže su stradali putnici pretposljednjeg vagona, s obzirom da je zadnji bio poštanski. Nesreća je u crno zavila i Istru - to pakleno jutro izgubljena su četiri mlada života iz Pule, tri studentice i student.

Potresna svjedočanstva s mjesta nesreće nalazimo u tadašnjem Glasu Istre: "Čuo sam zaglušujući tresak i u trenutku je nastao mrak…", "Sijevale su varnice iz potrganih instalacija…", "Čuo se vrisak i zapomaganje…", "Žene su vriskale, djeca plakala, bilo je jezivo slušati i gledati…". U vlaku s 1.500 putnika bilo je i na stotine mališana koji su razdragani putovali na more.

Kaos i ludnica

Ta su nam svjedočanstva ostala "crno na bijelo" zahvaljujući našem iskusnom fotoreporteru Nevenu Lazareviću, tada tek 26-godišnjaku i prvom novinaru koji je stigao na lice mjesta i zatekao čisti užas.

"Gomila željeza i ostataka vagona, razbacane stvari iz putničkih torbi, krvava odjeća i obuća, rastrgana i odbačena od siline udaraca. Radnici željeznice, pripadnici civilne zaštite, vojska i milicija prave red, raščišćavaju i pretražuju olupine, a svima na licu užas i strah da će se ispod slijedećeg komada lima ili željezne ploče pronaći još neko tijelo. U obližnjoj šumici se radi na identifikaciji leševa i njihovom odvoženju. Na licima ljudi koji su navikli na svakakve prizore ogleda se užas i nevjerica", prenio je Lazarević zvan Lazo u velikom izvještaju pod naslovom "Umor vozio u tragediju" na duplerici objavljenoj tek u ponedjeljak 16. srpnja, jer je za vikend izlazio dvobroj, dakle bez nedjeljnog izdanja. Duplericu su uz njega potpisali i naš pokojni novinar i urednik Nikola Trgovčić te Ico Mikuličić iz Novog lista, koji su Lazinu priču s terena dopunili nizom informacija, službenim priopćenjima i osvrtima. S obzirom da je bio prvi na terenu, Lazarevićevu priču i fotografije prenijeli su mnogi tiskani mediji u ondašnjoj Jugoslaviji.

- U Divači sam zatekao kaos. Ludnica! Sve je bilo neorganizirano. Bio sam tamo prvi, prije nego je počelo raščišćivanje. Vidio sam tijela pokrivena bijelim plahtama, ali nisu me puštali svugdje, prisjeća se danas Lazarević.

Brzo su službe i pronašle krivca za tragediju - uslijed umora skrivio ju je 36-godišnji strojovođa teretnog vlaka iz Pivke koji je ubrzo i uhapšen. U Lazinu izvještaju piše da je u Divaču teretni vlak kasnio pet sati, a strojovođa očito zbog umora nije vidio signal da je stanica za njega zatvorena. Službeni je podatak da je na brzi putnički vlak 602 naletio brzinom većom od 60 kilometara na sat.

(PIŠE Zvjezdan STRAHINJA)