1523. Ferdinand I. austrijski nadvojvoda, kasnije češki kralj, ugarsko-hrvatski kralj, rimsko-njemački car iz dinastije Habsburg povjerio je vijeću "reformatora" Kranjske, Erazmu Braunbartu, Erazmu Rosebnergu i Hermanu Grünhofferu da prouče pitanje razgraničenja, odnosno povrata zemlje gradu Trstu, nakon austrijsko-mletačkog rata koji je buknuo 1508. tijekom kojeg su Mlečani zauzeli veći dio nadvojvodinih posjeda u Istri. Tijekom rasprave oko razgraničenja došlo je do spora oko kaštela Svetvinčanat, feuda porečke crkve. Porečki biskup Jeronim Campegi tražio je od Petra Morosinija, tadašnjeg posjednika Svetvinčenta, da se kaštel vrati porečkoj crkvi, jer je isteklo vrijeme ma koje je kaštel bio dan u leno. Morosini kaštel nije htio vratiti, tvrdeći, da je jedan od njegovih prethodnika kašztel dobio u vječiti feud uz danak od 10 dukata. Zbog toga je nastala žestoka rasprava, do tog da je biskup je izopćio Morosinija. Spor je završio pred papom Klimentom VII. zahvaljujući njegovom angažmanu, 22. siječnja 1524. došlo je do nagodbe kojom se Petar Morosini obvezao da će umjesto dosadašnjih 10 dukata porečkom biskupu davati polovicu polovinu svih dohodaka kaštela (uračunavši u tu polovicu i četvrtinu crkvene desetine). S druge strane biskup će Petru plaćati polovicu troškova održavanja kaštela, ali tako da biskupu četvrtina ostaje nedirnuta. Nakon toga biskup je Petru prepustio kaštel u trajni feud, ali mu je on, obzirom na troškove parnice i radi utvrđenja pravnog naslova na kulu morao platiti tisuću dukata, a za opremanje crkve u Svetvinčentu križevima, kaležima i svijećama 100 dukata. Nakon toga je sve osude, izopćenja i druge kazne papa proglasio ništavnim. (Povijest Istre)

1916. U Piranu je umro grof Stefano Rota, erudit, knjižničar, arhivist, rođen u Piranu 25. prosinca 1824. Bio je sin plemića Alessandra Rote i Terese Michieli, a budući da je u braku s Elisabettom Ranftl iz Kopra imati samo kćeri s njim je izumrla muška linija piranskih Rota. Pohađao je kraljevsku gimnaziju u Kopru, a podataka o sveučilišnom studiju nema (poznato je da je imao privatnog učitelja). Proučavao je povijest rodnog grada i zaslužan je za očuvanje i uređenje stare dokumentacijske građe u piranskom arhivu. Bio je knjižničar u piranskoj gradskoj knjižnici aktiviranoj 1855. (formalno utemeljenoj još 1818.) više od dva desetljeća, do 1887., bitno doprinijevši obogaćivanju i sistematiziranju njenog fundusa. Do 1896. bio je i gradski arhivist, a uredio je i obiteljsku arhivu koju je sačuvala njegova kćerka Maria, udata za rovinjskog kapetana duge plovidbe Giuseppea Benedettija (arhiv obitelji Rota-Benedetti jedan je od najvažnijih privatnih u Istri). Dopisivao se s Pietrom Kandlerom i drugim povjesničarima tog vremena, a i sam se bavio povijesnim temama te je bio član povijesnog društva Società Istriana di Archeologia e Storia Patria. Bez potpisa je objavio tekst o piranskoj katedrali Notizie sul Duomo di Pirano (Poreč 1882.), priredio je i ogled Notizie sui tre casati di Momiano u dva nastavka u L'Archeografo Triestino (1886.-87.), a drugi su mu radovi ostali u rukopisu (1968. objavljena je, zahvaljujući Andrei Benedettiju, njegova Legenda istriana iz 1912.). Bavio se i prevoditeljstvom, bio je znalac latinskog s kojeg je preveo i Afriku, epsku poemu Francesca Petrarce, te epove starorimskog pjesnika Publija Papinija Stacija. Bio je i cijenjen muzikolog te vrlo aktivan u gradskom životu Pirana, član brojnih upravnih tijela i komisija. (Istrapedia)

1918. U Puli su strijeljani mornari František Koucky i Ljubomir Kraus, organizatori neuspjele otmice austrougarskog ratnog broda na kojem su tada služili. Kraus, bivši mehaničar iz Zagvozda u Dalmaciji (po narodnosti "Jugoslaven"), i Koucky, mornarički narednik rodom iz Češke, planirali su oteti torpiljarku Tb 80 i njome prebjeći u Italiju, k tadašnjim silama Antante, ali jedan ih je član posade izdao pa su uhićeni ujutro 7. svibnja, prije planiranog isplovljenja njihovog broda. Vojni ih je sud 10. svibnja osudio na smrt strijeljanjem. Egzekucija je izvršena u subotu, 11. svibnja 1918. godine u 17 sati, u dvorištu Mornaričkog zatvora, a prisutan je bio zapovjednik austrougarske flote Miklos Horthy (poznat po poratnoj kontrarevoluciji u Mađarskoj), koji je održao oštar govor o kažnjavanju izdajica. Pokopani su na Mornaričkom groblju u Puli, a na dvojezičnom (talijanskom i češkom) spomen-obilježju piše da su bili ustanici protiv Austro-Ugarske i herojski sudionici revolucije. Koucky ima ulicu i spomen-ploču u češkom mjestu Hnidousy, gdje je rođen 1894. (Glas Istre)

1946. U Puli je objavljen drugi poslijeratni broj Glasa Istre koji od tada redovito izlazi u tom gradu. Prvi poslijeratni broj Glasa Istre objavljen je 6. svibnja 1945. u Poreču. Jačanjem partizanskoga pokreta pojavila se potreba za posebnim istarskim glasilom je pa vodstvo KPH za Istru u Karojbi 10. ožujka 1943. donijelo odluku o pokretanju lista. Prvi urednik bio je A Drndić Stipe, sekretar Agitpropa Oblasnoga komiteta KPH za Istru i čelnik Propodjela Oblasnoga Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, koji je sa suradnicima započeo pripremu lista početkom srpnja 1943. u brdima ponad Hrvatskoga primorja. Prvi broj, zaključen vjerojatno 19. srpnja, otisnut je na Stojač brdu kraj Crikvenice strojem AgitpropaOkružnoga komiteta KPH za Hrvatsko primorje, u 321 primjerku, na 24 stranice maloga formata (24 cm). Broj nije zabilježio Mussolinijev pad (24. srpnja) iako nosi nadnevak 1. kolovoza, određen jer se računalo da će dotada list biti dopremljen do čitatelja u Istri. Poslije drugoga (rujan) i trećega broja (listopad), pripremljenih u razdoblju kapitulacije Italije i širenja slobodnoga teritorija u Istri, zbog njemačke ofanzive nastaje zastoj u studenom. Do kraja rata objavljeno je ukupno 35 brojeva, tiskanih u tiskarama koje sele između sjeverne Istre i Gorskoga kotara. Glasu Istre se pridružilo uredništvo dotadašnjega Hrvatskog lista sa Z. Črnjom, pa novine do 16. lipnja 1945. izlaze tri puta tjedno u Puli, a potom u Rijeci, gdje 15. veljače 1946. – 28. veljače 1947. prerastaju u dnevnik (osim ponedjeljka, potom ponedjeljka i petka). Zatim se iznova vraćaju tjednom ritmu (7. ožujka 1947.) te sele u Pulu, gdje izlaze kao tjednik 29. svibnja 1948. – 19. kolovoza 1949. List se zatim iznova vraća u Rijeku, a potkraj godine prestaje izlaziti, kratko se pojavljujući samo ljeti 1950. Poslije dvoipolgodišnje stanke ponovno je pokrenut kao puljski tjednik (1. srpnja 1952. – 17. listopada 1969.). Spojivši se s riječkim Novim listom, od 1. studenog 1969. izlazi kao dnevnik jednak Novom listu, ali pod svojim nazivom i s pojačanim puljskim i istarskim sadržajima. Isprva je, između dvadeset stranica, razlika samo u jednoj stranici Pulske kronike, no 1976. pridružene su joj stranice Istarske kronike, koja je okupila sve članke o događajima u ostalom dijelu Istre. Subotom izlazi revijalno vikend izdanje, a prvi će se nedjeljni broj pojaviti 9. travnja 1989. Novine su od osnutka izlazile s različitim podnaslovima – glasilo Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte za Istru, Slavensko talijanske antifašističke unije za Istru, Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske za Istru i dr. – da bi 1992. postale nezavisne novine. Osim ove, 1990-e donijele su niz novosti značajnih za razvitak Glasa Istre, među kojima postupno odvajanje od Novoga lista i tehnološko osuvremenjivanje. Redakcija 1993. samostalno uređuje desetak stranica, 1998. veći se dio lista računalno priprema u Puli, a od 2. veljače 1999. počinje samostalno uređivanje i tehnička priprema za tiskanje, čime hrvatska Istra dobiva vlastiti dnevnik. S riječkim je dnevnikom dogovorena razmjena priloga te tiskanje u tiskari Novoga lista. Plavom znaku (i crvenoj glavi bivšega vikend izdanja, u novije vrijeme nedjeljnog) pridružili su se potkraj 1998. naslovnica i još sedam stranica u boji (od ukupno 40), isprva vikendom, a od polovice 2000. svakodnevno, da bi postupno u boji bile tiskane gotovo cijele novine. Izlazeći kao tjednik, Glas Istre dostizao je nakladu do oko 3.500 primjeraka, kao dnevnik 1970-ih do oko 15.000, a 15. travnja 1988. postignuo je dosad najveću nakladu od 28.092 primjerka. Posljednjih godina zauzima tri četvrtine tržišta dnevnih novina u hrvatskom dijelu Istre. Prodaje se i u Rijeci, Hrvatskom primorju, Zagrebu i Trstu. U skladu s tim širila se mreža dopisništava: osim puljske redakcije, 1969. postojalo je samo dopisništvo u Labinu, potom su otvorena u svim gradovima današnje Istarske županije, od 1996. i u Kopru i Trstu, potom i u Zagrebu, ali su se tijekom 2000-ih neka dopisništva gasila zbog troškovnih teškoća i kadrovskog osipanja. Glas Istre ima i svoje internetsko izdanje https://www.glasistre.hr/. Izdavač novina je Glas Istre novine, d. o. o. (Istrapedia)

1973. U Puli je rođen Ernest Komparić veslač. Veslati je počeo u VK Istra iz Pule. Prvi uspjeh postigao je 1988. u Omišlju kada je s Davidom Šiljanom u dvojcu na pariće osvojio naslov prvaka Hrvatske za mlađe juniore. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske nastupio je 1992. ma I. državnom prvenstvu u Zagrebu i u četvercu na pariće osvojio je drugo mjesto. Zbog odlaska na studij u Zagreb od 1993. nastupa za VK Trešnjevka. Prvak Hrvatske bio je 1993. i 1994. u Zagrebu u dvojcu na pariće s Hrvojem Telišmanom i 1995. u četvercu na pariće. Za reprezentaciju Jugoslavije veslao je na svjetskom juniorskom prvenstvu u Banyolesu s posadom četverca na pšariće u B finalu. Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je na B Svjetskom prvenstvu do 23 godine 1992. u Glasgowu i 1994. u Parizu te je oba puta u dvojcu na pariće s Hrvojem Telišmanom osvojio 6. mjesto. Sudjelovao je i na Svjetskim vojnim igrama 1999. u Zagrebu i osvojio 5. mjesto kao član posade četverca na pariće. (Istarski sportski biografski leksikon)

Povezane vijesti

• GLAS ISTRE SE NA DANAŠNJI DAN 1980. BAVIO I PRIJEVOZNIČKIM PROBLEMIMA: Taksist dobio godinu dana zatvora zbog preskupih vožnji!
• NA DANAŠNJI DAN 1977. GODINE: U podmorju pronađen kvalitetni plin - samo što nije stigao
• LOKALNE AFERE U GLASU ISTRE NA DANAŠNJI DAN 1970. GODINE: Pula u novogodišnjoj noći kao Divlji zapad