Moj je otac Antun pod Italijom bio radnik u Uljaniku. Bio je prijatelj i suradnik svećenika, širitelj hrvatskog vjerskog tiska i povezan s Božom Milanovićem, jednim od istarskih narodnjaka koji su u ratu došli na udar sektaša. Otac je 1945. nestao, a kosti mu počivaju u nekoj nepoznatoj jami. Upravo je on prvi uputio moju braću Miroslava i Vjekoslava u sjemenište, a za njima sam krenuo i ja

Papa Benedikt XVI. u novijoj povijesti Crkve povlači neviđen potez. U srpnju 2011. godine suspendira na minutu porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana i nalaže svom povjereniku, španjolskom biskupu Santosu A. Castelu, da potpiše sporazum o Dajli, kojeg nije htio potpisati Milovan. Upravo je on odbio predati crkvenu imovinu župe Dajla talijanskim benediktincima, a Vatikan je tada mimo hrvatskog pravosuđa, spor odlučio riješiti izravno intervencijom Pape Benedikta tražeći da Milovan potpiše predaju i pritom podmiri i sve sudske troškove.

Milovan se tome suprotstavio i odlučno rekao ne. Zbog tog je poteza suspendiran na jedan dan ne bi li drugi biskup potpisao dokument o nezakonitoj transakciji. Sve je završilo njegovim umirovljenjem. Papa je 2012. godine prihvatio njegovu ostavku, a svi i danas pamte što je učinio Milovan koji se hrabro i odvažno suprotstavio crkvenoj hijerarhiji slijedeći vlastitu savjest. Sedam godina od tog događaja Milovan o "slučaju Dajla" više ne želi govoriti. Pitali smo ga bi li ponovio isto, no rekao je da tu temu ipak ne bi komentirao. Nakon dugo godina izbivanja, pristao je dati intervju za Glas Istre, a s nama je podijelio neke svoje misli, detalje iz djetinjstva te otkrio čime se bavi u mirovini.

- Za početak bih vas zamolila da nam kažete koliko je odrastanje u vašoj obitelji utjecalo na vaš životni put?

- Odrastao sam u velikoj obitelji sa sestrom i braćom, ali i brojnim zrmanima koji su dijelom ostali na djedovini a mnogi se i razbježali po Europi i Americi. U našoj velikoj obitelji vladalo je zajedništvo, poštovanje, svagdanje obavljanje poslova i mi djeca imali smo zaduženja – čuvanje goveda, ovaca. Uvijek nosim u sebi to toplo i prijateljsko ozračje koje se iz obitelji širilo i na čitav naš zaselak. Živjelo se s vjerom i od vjere. Išli smo na nedjeljne mise, zajedničke večernje molitve.

Naš je otac Antun bio jako načitan, pod Italijom je bio radnik u Uljaniku. Bio je prijatelj i suradnik svećenika, širitelj hrvatskog vjerskog tiska i povezan s Božom Milanovićem, jednim od istarskih narodnjaka koji su u ratu došli na udar sektaša. Otac je 1945. nestao, a kosti mu počivaju u nekoj nepoznatoj jami. Upravo je on prvi uputio moju braću Miroslava i Vjekoslava u sjemenište. Uz njih su krenuli i neki drugi iz sela, tako da nas je iz sela Režanci bilo deset svećenika – Milovana, Štokovića, Petrovića, Racana. Za braćom sam u sjemenište spontano krenuo i ja.

- Što je za vas vjera?

- Vjera je prije svega odnos prijateljstva i povjerenja s Bogom kao Ocem i Kristom kao Prijateljem i Spasiteljem. Odnos koji se dokazuje životom, djelima, a živi se u dnevnom kontaktu. Biti s "Bogom na ti", u molitvi koja je prošnja, zahvala i kajanje, vapaj i predanje u patnji. Vjera nas također uči unositi ljude i svijet u kojem živimo te prihvaćati naše odgovornosti.

- Koliko ste zadovoljni današnjim položajem Crkve u Istri?

- Crkva u Istri je moja domaća Crkva, s kojom živim od malena - sve u velikom zajedništvu Katoličke Crkve. Od te svoje Crkve jako sam mnogo primio, i u njoj nosio velike odgovornosti. A koliko sam s njom zadovoljan? Vidim u njoj mnogo dobra. Mnogi svećenici redovnici kao i vjernici laici ulažu velike napore oko življenja i prenošenja poruke evanđelja, doprinose u karitativnom radu, sudjeluju u promicanju raznih kulturnih aktivnosti. Ostaje pitanje koliko se svi mi doista znamo približiti modernom čovjeku, osobito mladima i njihovim pitanjima. Ponekad sam ljubomoran kad vidim ili čitam o mnogim dobrim stvarima u drugim sredinama. Čovjek poželi da je i kod nas još više dobrih inicijativa, planova i ostvarenja.

- Po vašem sudu, kako se danas u Istri živi, što biste pohvalili, što treba promijeniti?

- U Istri se danas uglavnom dosta dobro živi. I u zadnje su se vrijeme dogodili pomaci u mnogim segmentima života. Tu je definitivno napredak u turizmu osobito seoskom turizmu, ali i maslinarstvu, vinogradarstvu, novim tehnologijama. Ljudi u Istri materijalno žive relativno dobro, ali mnogi se suočavaju s problemom osamljenosti i nemoći, pa je često više potreban prijateljski posjet nego materijalna pomoć.

Nažalost, dogodilo se gašenje Uljanika, prisutan je problem nezaposlenosti, tu su i male mirovine. Jako je prisutna pošast droge i alkohola, piše se i o suicidu kod mladih. Sve je to znak nezadovoljstva, duhovne praznine i besmisla. Slažem se s onima koji najveći uzrok tome vide u suvremenoj krizi obitelji, koja često više ne uspijeva biti mjestom zajedništva, a onda i sigurnosti i zaštićenosti za svoje članove. Danas je sve veći problem i to što se mladi teško ili nikako odlučuju za brak, obitelj i rađanje djece. U tom smislu, ne piše se dobro ni Istri ni Hrvatskoj ni Europi. Sv. Ivan Pavao II. uvijek nas je pozivao na promicanje kulture ljubavi i života.

- Kako gledate na župnike i svećenike koji s oltara vrlo često šire političku propagandu? Mislite li da se Crkva treba miješati u politiku?

- Ako toga negdje ima, to nije za pohvalu, naprotiv. Ipak, istini za volju, treba reći da nisam čuo da bi negdje u Istri bilo takvih slučajeva. S druge strane, u crkvi itekako treba uvijek na pravi način – progovarati na teme vjere i morala. To je upravo poslanje Crkve, a ponekad može i takav čist crkveni govor nekima ličiti na "miješanje u politiku".

- Treba li Crkvu s obzirom na današnje okolnosti mijenjati, transformirati, više približiti vjernicima i na koji način?

- Kroz povijest Crkve uvijek joj je bilo od temeljne važnosti da ostane "konzervativna" u čuvanju i tumačenju istine vjere i morala te u tom kontekstu ne možemo govoriti o mijenjanju naravnog moralnog zakona 10 zapovijedi. Upravo je u tome najveće služenje Crkve svijetu! Drugo temeljno služenje Crkve jest: poruku evanđelja, koja je dana jednom za sva vremena, prenositi svakoj generaciji na uvijek nov i suvremen način. Kad je Ivan Pavao II. govorio o novoj evangelizaciji, mislio je na hitnost prenošenja evanđelja današnjem čovjeku – novim metodama, novom snagom i oduševljenjem.

- Crkva gradi hospicij u Puli. U kojoj je to fazi i koji je razlog da se baš Crkva uključila u gradnju hospicija?

- U temeljno poslanje Crkve spada i karitativno djelovanje. Čini mi se da uz Biskupijski karitas, sve naše župe imaju župne karitase koji su, nadam se, aktivni osobito sada pred Božić. Naš biskup mons. Dražen Kutleša odlučio se na velik iskorak, na gradnju hospicija u Puli. U današnjem modernom načinu života sve je veća potreba za osobe koje u terminalnoj fazi bolesti ostaju prepuštene sebi.

- Što danas radite, čime se bavite, gdje živite, što vas raduje?

- Moj predšasnik biskup Bogetić običavao je kao umirovljenik za sebe reći, da je "kapelan svih župnika i kapelana u Istri". Tako sam pomalo i ja. Rado pomažem svećenicima gdje i koliko mogu. A budući da dosta i krizmavam, mogu reći da sam pomalo i "pomoćni biskup" mons. Kutleši. Biti na taj način s narodom i među narodom - to me uvijek veseli. Boravim u Valbandonu, u župi Fažana, tu sam već postao domaći.

- Za kraj, što biste poručili vjernicima u ovo nadolazeće blagdansko vrijeme?

- Želim od srca čestitati svima Sretan Božić i zaželjeti sve najbolje u novoj 2020. godini. Božićno Dijete u štalici, rođeno u siromaštvu i jednostavnosti, ali okruženo ljubavlju, a i samo dajući ljubav, neka nam je na poticaj da ovih blagdana ne pretjerujemo u vanjskim iskazima slavlja, kao što su hrana, piće, pjesma, zabava, blještava rasvjeta. Blagdansku radost i puninu trebamo pronaći u iskrenosti, jednostavnosti i malenosti, te u iskazivanju dobrote, pažnje, obzira i strpljivosti.

Povezane vijesti

• Nadbiskup Krakova nazvao LGBT pokret "duginom kugom"
• Ivan Milovan, biskup porečki i pulski u miru: "Ubojicama svog oca davno sam oprostio, ali na srcu je ostao ožiljak. Zauvijek"
• FOTO / U Eufrazijevoj bazilici održana proslava 25. obljetnice biskupskog ređenja mons. Ivana Milovana, porečkog i pulskog biskupa u miru