RAZGOVOR
Ivan Milovan, biskup porečki i pulski u miru: "Ubojicama svog oca davno sam oprostio, ali na srcu je ostao ožiljak. Zauvijek"
Ivan Milovan, biskup porečki i pulski u miru (snimio Milivoj MIJOŠEK)
Između nekoliko kandidata za nasljednika biskupa Antuna Bogetića, papa Ivan Pavao II. imenovao je 18. studenoga 1997. mons. Ivana Milovana, rovinjskog župnika, za novog porečkog i pulskog biskupa. Svečano posvećenje za pastira istarske Crkve upriličeno je 10. siječnja 1998. u Eufrazijevoj bazilici, uz prisustvo više biskupa i glavnog posvetitelja mons. Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog. Danas se na istom mjestu slavi 25. godišnjica imenovanja Ivana Milovana biskupom, čije je biskupsko geslo "Aedificare in caritate – Graditi u ljubavi!".
Milovan je izrazito topla, produhovljena osoba, čiji je život, koliko god to možda potiskivao, obilježen gubitkom oca potkraj Drugog svjetskog rata.
- Biskupe, jedan tragičan događaj iz ranog djetinjstva, kad su vam komunisti 22. ožujka 1945. godine odveli oca kojeg su ubili, a da mu tijelo nikada nije pronađeno, kao što ni same okolnosti otmice i likvidacije nikada nisu rasvijetljene, zasigurno je jako utjecao na vaš život. Otac vam je bio jedan od istaknutijih narodnjaka u Istri, suradnik mons. Bože Milanovića…
- Bili smo velika obitelj, kao obiteljska zadruga. Tri brata, među kojima je bio i moj otac, živjela su, sa suprugama i djecom, na istom mjestu, gotovo pod istim krovom. Kad se to dogodilo, sjećam se plača u obitelji, u kući, ispred kuće. Drugo jutro nakon njegovog odvođenja očito je za sve nas bilo mučno i traumatično. Srećom, bilo nas je puno, odrastao sam s rodbinom, bratićima i sestričnama pa se bol nekako utapala u bliskosti ljudi i okruženja u kojem sam se osjećao ugodno i zaštićeno.
- Živjeli ste u Režancima?
- Tako je. U zaseoku Ikani. Zvali su ga Vatikan jer smo bili povezani s crkvom i vjerom i onda se netko sjetio na ime Ikani dodati Va i dobili smo Vatikan(i)! Smiješno, simpatično. Uz Vatikan, imali su Režanci i Moskvu, to je bio jedan drugi zaselak, više povezan s komunizmom. Više tamošnjih obitelji bilo je navezano na novu, revolucionarnu vlast nakon svibnja u ratu i poraću.
Obiteljska tradicija
- Otac vam je u djetinjstvu nedostajao?
- Naravno, no bilo nas je puno, velika obitelj pa se to nekako kompenziralo. Svi smo zajedno nosili taj teret. No, iskreno, nemam iz tog vremena neka posebno loša sjećanja. Nije mi psiha zbog toga stradala. Funkcionirali smo.
- Tko je bio glava obitelji? Neki od stričeva?
- Ne, nijedan od njih, nego moja baka Marija! Nepismena, ali strašno snažna žena s velikim autoritetom. Plemenita osoba, rođena 1890. godine. Brinula se o svima i svemu. Njen suprug, moj djed, bio je u Prvom svjetskom ratu. Dosta je bio odsutan. Moj otac i njegova dva brata rođeni su prije toga. Poslije rata baka Marija rodila je još četiri kćeri i još dva sina!
- Kako ste se odlučili za ovaj poziv, vjernost i pripadnost Crkvi?
- Spontano. A, opet, vjerojatno, i očekivano. Atmosfera u obitelji i u tom našem "Vatikanu" bila je takva da se to na neki način i podrazumijevalo. Dva moja brata već su bila u sjemeništu, stric je bio isto u Crkvi, bratić Milan također i par dječaka iz susjedstva.
- Očito je ta posvećenost Crkvi u genetici vaše obitelji.
- Vjerojatno, da. Kako čovjek raste, tako se polako odlučuje što će sa sobom. Mene je sve vodilo u jednom pravcu.
- Je li bilo teških trenutaka pa ste pomislili što vam to više treba? Jeste li kada požalili?
- U životu dođu svakakvi trenuci. Bitno je da čovjek u procesu sazrijevanja, kada zaključuje u kojem će mu smjeru ići život, donese pravu odluku zbog koje se poslije neće odmaknuti. Osim u nekim iznimno teškim situacijama. U godinama tijekom studija bogoslovije, prije samog svećeničkog ređenja, čovjek razmišlja… Potiču nas da razmišljamo, naši odgojitelji i duhovnici. Da razmišljamo, da se u tim mladim godinama ne zaletimo…
- Jeste imali kriznih situacija?
- Ne znam da li vam je to aluzija na neke nedavne događaje… Možda bih mogao reći da sam u jednom trenutku malo zažalio što sam prihvatio biskupski poziv. Za svećeničko se zvanje nisam pokajao. Možda bih mogao citirati misao nadbiskupa Stepinca dok su mu čestitali na imenovanju nadbiskupom; rekao je da se biskupska mitra "od sjajne krune može pretvoriti u trnovu".
- Niste imali u sebi usađenu ambiciju da svakako želite postati biskupom?
-Ne, ni u kojem slučaju nisam imao te ambicije.
- Kažu mnogi koji vas znaju, znaju i vaš rad, razmišljanje i poštuju vas, da bi ipak bila šteta da niste postali biskupom. Puno ste toga napravili. Niste bili crkveni elitist, već ste živjeli sa zajednicom, vjernicima, u svim njihovim teškim trenucima, kad su gubili sebi važne ljude u obiteljima.
- Ako me tako doživljaju, drago mi je. Postoje svjedočanstva ljudi. Znate, prije no što sam postao biskupom, bio sam dugo na župi i trudio sam se saživjeti s narodom. To mi je ostalo zauvijek. U mojem vršenju biskupske službe nastojao sam biti blizak puku. Rado sam išao po župama, ne samo po svečanostima, nego i u vremenima koja su za obične ljude i njihove tragedije znala biti patnička vremena.
Otac bačen u jamu
- Možemo se vratiti na slučaj vašeg oca? Što se s njim događalo kad je odveden? Koliko je taj slučaj rekonstruiran?
- Tada sam bio malo dijete i gotovo ništa nisam razumio. Kasnije, kako sam odrastao, često sam se na to vraćao. Prijatelji naše obitelji, jedna obitelj iz susjedne župe, isto s narodnjacima i vjernicima među sobom, saznala je par detalja koje je podijelila s nama. Odvođenja ljudi, kao što je bio slučaj s mojim ocem, odigravala su se u sumrak, u kasnim večernjim satima.
Gdje su ga sudili, kako su mu sudili, je li držao krunicu u rukama… Nismo previše znali. Imali su par informacija o tome i to su s nama podijelili. Rekli su nam i jedno ime čovjeka koji je bio suodgovoran za brzo suđenje ocu. Za samo odvođenje ne znamo detalje, osim da su bili neki iz Peroja, ali ni to nije baš sigurno. Uglavnom, osuđen je na "narodnom", prijekom sudu u čemu su sudjelovali i neki domaći ljudi koji su, u ovakvim slučajevima u Istri, uvijek bili uključeni kao „ljudi iz baze“. Sam čin ubojstva izveli su ljudi dovedeni izdaleka, van ove sredine. Možda je bolje ne saznati previše detalja, a nemate dovoljno informacija za sklapanje cijele slike i onda to čovjeka opterećuje.
- Znate li barem kako i gdje se ocu sudilo? Vani, u šumi nekoj…
- Navodno je to bilo u nekom kažunu. Ne znamo u kojem. Ne znamo ni gdje je točno, u koju jamu, bačeno njegovo tijelo. Svojedobno smo dobili ime jednog čovjeka, Srbina s Korduna koji je ovdje bio jedan od glavnih, inače prijatelj Zvane Črnje. Taj je, prema nekim informacijama, bio sudac po brzom postupku. Čak je kasnije živio u Premanturi.
- Bez bilo kakvih problema?
-Tužio se biskupu Bogetiću, poslije 1990-tih da mu mi prijetimo. Obitelj.
- Jeste li?
-Ne, ali su mu moja starija braća dala do znanja da nešto ipak znamo…Sve je negirao, prijetio tužbama protiv moje braće zbog klevete. Tako je završilo.
- Otac je bio istaknuti narodnjak, nacionalno osviješten, vjerski angažiran u seoskoj crkvi, pomoćnik župnika.
- Tako je, bio je blizak i s Bulešićem, našim daljnjim rodom, Pavićem koji je bio istaknuti svećenik i katehetičar. Bio je tada mlad svećenik, kapelan u Vodnjanu, ali upravljao je kapelanijom u Juršićima gdje je živio sa sestrom.
- Za vrijeme Drugog svjetskog rata, otac nije kolaborirao s talijanskim okupatorima?
- Nikada! Kao istaknuti narodnjak, Hrvat, bio je na udaru i talijanskih fašista. Ipak naša obitelj nije bila pod velikim pritiskom i represijom Talijana.
- Gdje je otac radio?
- U Uljaniku. Imao je dobre prijatelje, bio je vrijedan čovjek i poštivali su ga mnogi. U arsenalu je imao i prijatelje drugih orijentacija, među ostalim i jednog istaknutog komunista iz Štinjana. Bivši župnik iz Štinjana Valentin Cukarić pitao je tog komunistu zar se nije moglo spasiti mog oca.
Rekao je da nije znao za odluku o likvidaciji. Zanimljivo, u našem „Vatikanu“ postojali su ljudi koji su bili u dobrim odnosima s nekima iz „Moskve“ pa su imali nekakav dogovor da se međusobno čuvaju i pomognu koliko mogu, da si jave ako se sprema nevolja… Htjeli su jedni drugima pomoći, i pomagali su, da se sačuvaju glave kad je bilo i puno nepromišljenih… Međusobno se pomagalo, pokušavala se u svoj toj tuzi i bijedi zadržati ljudskost. Otac je, inače, bio načitan čovjek, održavao je veze s mons. Božom Milanovićem u Trstu.
- Je li moguće da je upravo zbog veza i odnosa s njime na koncu likvidiran?
- Pa zna se da se i Milanoviću tada iz šume prijetilo. Zvali su ga da iz Trsta dođe na razgovor u Istru, ali on je znao što bi to značilo: osuda i jama. Radije im se pismeno obratio i pokušao obraniti. I danas je zanimljivo čitati to njegovo pismo. Narodnjaci po Istri imali su s njim veze, primali su Danicu, Kalendare i razna izdanja koja je on uspio tiskati u Trstu i to su širili među narodom. Dosta je narodnjaka likvidirano u knjizi „Istra u 20. stoljeću“ Milanović posebno spominje Pavla Krajšu iz Kringe, Matu Peteha iz Žminja, Viktora Levaka iz Motovunskih Novaki i našega oca, ali bilo je i drugih stradali.
Zahtjevna župa
- Bila su to teška vremena za prehranjivanje obitelj. Okupacija, rat, neimaština.
- Otac je bio vrijedan čovjek, obitelj se je bavila poljoprivredom. A on je težio napretku. U nekom trenutku pronađeno je nalazište kremenog pijeska sasvim blizu našeg sela, na našim i susjedovim poljima. Država nam je za iskopavanje dala novac: susjedi su se odlučili kupovati nova polja, a moj otac, sklon suvremenim tehnologijama tog doba, kupio je vršalicu. Prvu, drugu… To su bile prve vršalice u široj okolici. Radio je ljeti po selima. Išao je vršalicom gdje su ga pozivali. To je bilo značajno unaprjeđenje u bavljenju poljoprivredom.
Onda je kupio i treću vršalicu! Tehnički je bio napredan, zanimale su ga inovacije. Kupio je i traktor. Te vršalice su prehranjivale brojnu obitelj. On je znao s njima ići sve do Medulina. Tako je bilo u predratnim godinama. Naš svećenik i povjesničar Grah ima sliku na kojima se vidi da je ta vršilica išla i do nekih sela oko Gračišća.
- Jeste li poslije '45. imali veliki otpor prema komunistima zbog tragedije s ocem?
- Nekako se time nisam želio pretjerano zamarati. U prvo vrijeme bio sam zaštićen jer sam u trenutku tragedije doista bio malo dijete, dok moja starija braća, koji su bili odrasliji kad se to dogodilo, nisu bila pošteđena kao ja. Imali su 17 i 12 godina, a ja samo pet, tako da su puno više shvaćali. I obitelj je za vrijeme Jugoslavije, posebno u tom prvom razdoblju, bila malo više na udaru poreznika. Što se drugih stvari tiče, više-manje sve je bilo normalno.
Jedan prijatelj mi je rekao da su u tadašnjoj Općini u Savičenti u to vrijeme odlučivali kome će se odrezati koliko poreza. Mi smo zbog vršalica bili nešto imućnija obitelj. Traktor su nam odmah nakon rata rekvirirali za potrebe zadruge, no kako to nije dugo trajalo bio nam je vraćen. Tko god je od nas bio vjernički angažiran, i još u sjemeništu, bio je svjestan da mu nova vlast nije naklonjena. Znali smo da moramo biti strpljivi. Ali molili smo se i za svoje neprijatelje. Naučili smo se biti tolerantni i s tim živjeti.
- Kako je bilo biti župnikom u Rovinju?
- To je veliko razdoblje mog života. Više puta sam spominjao da je to Rovinj, uz Poreč i par pulskih župa, jedna od najzahtjevnijih župa u Istri. I to zato jer je dvojezična, turistička, bogoslužni su prostori, gdje se misilo nedjeljom, čak na četiri mjesta.
- Je li bilo puno vjernika?
- Pa je, broj je stanovnika pa i vjernika rastao, prethodno su već prošla iseljavanja brojnih starosjedilaca Rovinjaca.
- Kako je bilo s tamošnjim Talijanima?
- Što se tiče službenih odnosa, sve je bilo najnormalnije: mise, vjeronauk i ostalo bilo je na oba jezika. No, i oni su doživjeli velike šokove nakon rata i iseljavanja. Oni pak koji su ostali, trudili su se jako držati zajedno i bili su dobro organizirani u svoje institucije i društva.
- Dok ste bili biskup, kroz svoj angažman osnivali ste razne karitase: neke za liječenje narkomana, neke za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
- U tom poratnom vremenu nastojali smo po cijeloj biskupiji, koliko je moguće po svim župama, aktivirati karitativnu djelatnost. Veliki suradnik u tome bio mi je moj nasljednik u Rovinju Milan Zgrablić koji je sada u Zadru. Velika većina svećenika je to jako lijepo primila i aktivirala se.
Izazovna vremena
- Kako ste dočekali demokratske promjene 90-ih?
-Moj stariji brat rođen 1928., rekao mi je, kad je 1943. godine, propadao fašizam, da je to njima bilo nestvarno. Mislio je da će taj režim koji je bio krut i posložen vladati vječno. Tako smo, po prilici, i mi mislili o opstanku Jugoslavije i komunizma. Ali, dogodila se baršunasta revolucija, Gorbačov, ujedinjenje dvije Njemačke i sve je to vodilo i k našem osamostaljivanju, koliko god nam je to bilo nevjerojatno.
Bilo je lijepo gledati promjene, ali je bilo tužno što su one na koncu morale biti potvrđene vojnom pobjedom i što je sa sobom nosilo žrtve i razaranja. U Istri smo imali svu silu izbjeglica. Bila su to teška i izazovna vremena u kojima je Crkva nastojala ostati na razini svog djelovanja i bez politizacije svojih aktivnosti i promišljanja. Volio bih napomenuti da sam s predsjednikom Općine Rovinj Davorinom Flegom, vrijednim, tolerantnim, dobrim čovjekom, dvaput otišao u Otočac posjetiti naše branitelje na ratištu.
- Je li Istra dovoljno hrvatska? Je li to pitanje uopće potrebno, je li na mjestu li je nepotrebno, nekorektno?
- Mislim da je znakovito, kad gledamo rezultate popisa stanovništva, da su u jednom trenutku oni koji su se izjašnjavali kao Hrvati pali u postotku. No, nakon proteka vremena, udio Hrvata se povećao. Istrani su za fino, nježno hrvatstvo. Ono je oduvijek postojalo u svijesti ljudi. Treba cijeniti da kod našeg čovjeka postoje regionalnost i zavičajnost koje također treba respektirati. Jedno i drugo, hrvatstvo i istrijanstvo, nikako se ne isključuje. Oni se nadopunjuju, to su legitimni načini izražavanja.
- Kako gledate današnju Crkvu u svijetu? Koliko bi se ona trebala mijenjati, otvarati, modernizirati? Ili mora ostati na svojim dogmama? Sve se, naime, mijenja: društva, ljudi, odnosi među njima, novi, drugačiji identiteti.
- Imali smo Ivana Pavla II., nezaboravnog u svakom smislu, pa Papu Benedikta, genijalnog čovjeka, pa Papa Franju koji zrači otvorenošću i jednostavnošću, potiče da se ide na periferije. Ono što Crkva ima i što nam je darovano od Isusa Krista je evanđelje. Ako će Crkva ostati Crkvom, ako će ostati vjerna Bogu i Isusu Kristu, od nekih pitanja ne bi smjela odustati. Koliko god danas dolaze u pitanje rod, spol ili brak, Crkva mora ostati dosljedna evanđelju. Inače neće biti Kristova Crkva. U svemu drugome potrebna nam je maksimalna otvorenost i prihvaćanje novih ideja, kretanja i saznanja.
- A žensko svećeništvo?
- U Njemačkoj, u Crkvi, već se dovodi u pitanje mogućnost ženskog svećenstva. No u nekim stvarima vjere i morala Crkva ne može ići s promjenama tamo gdje se to ni ne očekuje. Mislim da to neće biti prakticirano. Ženskog svećeništva neće biti, ali ne zato što bi netko mogao krivo pomisliti da žene možda vrijede manje od muškaraca. Naravno da nije tako. Radi se o tome da je Krist službu apostola povjerio muškarcima. Mi možemo razmišljati o svemu tome, ali ta je činjenica važna i ne treba je nijekati. Fenomen je takav da je Krist dao muškom rodu svećenstvo.
- A celibat?
- To je već stvar za raspravu, iako se radi o baštini Crkve još iz prvih stoljeća. Na istoku su svećenici koji se žene, osim monaha koji to ne mogu i žive u manastirima, neoženjeni i u celibatu. Crkva bi mogla i bez celibata kao zakona za svećenike. No, i Isus Krist je živio u celibatu, majka Božja je bila djevica. S druge strane, celibat je crkveni zakon, što znači da se može i mijenjati. Prije 15 godina, za vrijeme Pape Benedikta, čitave engleske anglikanske zajednice željele su se uključiti u Katoličku crkvu. Njihovim svećenicima koji su bili oženjeni omogućeno je da to i ostanu. To su iznimke.
- Celibat, dakle, nije dogma?
- Ne, to je samo važna praksa zapadne katoličke crkve. No, to će se, iako je to za Ivana Pavla II. gotova stvar, sigurno negdje i dalje preispitivati.
- Jeste li oprostili ubojicama svog oca?
- Jesam, davno. Vjernik sam. Iako ostaje uvijek i ono: oprostiti, ne zaboraviti. Ostaje na srcu trajni osjećaj, ožiljak. Zauvijek. Jedan od onih koji su po svemu sudeći bili odgovorni, barem za odvođenje i suđenje, ako ne i za samu likvidaciju mog oca, mučio se u svojoj bolesti u teškim patnjama. Nije mogao umrijeti, mučila ga je i bolest i savjest. Dao je dozvati našeg strica i molio je oproštenje naše obitelji zbog nečega u čemu je sudjelovao oko likvidacije našeg oca. Koliko god bilo teško, uvijek uspijevam kod sebe pobuditi taj kršćanski osjećaj opraštanja. Uvijek se sjetim nadbiskupa Stepinac koji je trajno molio za svoje progonitelje.
- Kakav bi trebao biti novi istarski biskup?
- Čovjek za ovo vrijeme. Dobar i mudar čovjek, svakako otvoren, netko koga će ljudi zbog toga spontano prihvatiti, netko tko će imati osjećaj za ljude. Okolnosti se mijenjaju u načinu življenja, život je kompliciraniji i zahtjevniji nego u vrijeme kad sam 1998. postao biskup. Mi smo zemlja s 80 posto katolika, a manje je crkveno nego civilno sklopljenih brakova! Mladi se, očito, boje trajno vezivati. Sve takve i slične situacije će sigurno biti izazov za novog biskupa. Neka novi biskup bude čovjek Božji, otvoren Bogu i ljudima. Vrijeme je da ga dobijemo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
