Postoje ljudi koji su samotnjaci, dovoljni su sami sebi, društvo im ne znači puno i u njemu ne vide smisao ni čari života. Njih ne treba osuđivati ni gledati kako na nešto čudno, oni su jednostavno drugačiji i valja ih prihvatiti takvima kakvi jesu. Sušta suprotnost njima su oni kojima je društvo sve. Oni koji će za društvo dati i život i pomoći ti u svakom trenutku. Spremni su počastiti ekipu, okupiti je u konobi i spontano zapjevati. Bez pogovora će učiniti uslugu kumpaniji, ponekad i na svoju sramotu, ali spremni su na to i neće se naknadno žaliti. Prva asocijacija na takve ljude, prvi koji mi pada na pamet je Igor Pamić. Čovjek koji je definitivno oličenje svega gore nabrojanog, i još malo više od toga. Ne možeš se ne zapitati kako se takve osobe osjećaju i ponašaju u izolaciji zbog koronavirusa i kada postoji preporuka da se ne izlazi i druži. A on bi se baš podružio, zapjevao, nasmijao, našalio. E ne može… Ovo je ipak drugačiji Pamić. OK, u jednom je trenutku uobičajeno silovit, žustar, ali je u drugom pomirljiviji, ponizniji, u skladu s trenutkom u kojem živimo.

Izolacija u Pamićima

- Istina je da sam veseljak, volim biti izvan kuće. Uvijek sam spreman na društvo i susret s prijateljima, da li na ručku, piću ili na igralištu uz sportski događaj. Nedostaje mi to, naravno. To je moj stil života. No isto tako mogu reći da nisam teško prihvatio preporuke i naredbe Stožera civilne zaštite. U pitanju su naši životi. Ne samo moj već i svih onih oko mene. I zato nije vrijeme da se igramo s time. Kada dođe situacija poput ove koja je sada zadesila i nas, onda nema hoću-neću, ja bi ovo ili ono… Postoje pravila koje su donijeli ljudi iznad nas i moramo, jednostavno ih se moramo pridržavati. Govoreći sportskim rječnikom, onda ću reći ono što sam svojevremeno govorio i igračima u svlačionici - moramo se prilagoditi protivniku! Kako je to sada, nažalost, koronavirus onda se prilagođavamo njemu. Trenutno je jači od nas, no ne sumnjam da ćemo ga u konačnici poraziti. Nekada sam, priznajem, znao podcijeniti protivnika, njegove mogućnosti i snagu. Sada to ne želim učiniti. Ponovit ću - u pitanju je život i smrt i tako se moramo ponašati. Na većini nas je samo da slušamo. Nitko nas ne tjera da kopamo ili da moramo orati, ili da radimo nešto što ne znamo raditi. Treba samo biti doma i ne micati se iz kuće. Zar je to tako teško, zapitat će se Pamić u trenutku dok je ležao na kauču, u svojim Pamićima, gdje mu je sve puno lakše nego u urbanim sredinama.

- Jasno da je lakše biti na selu, gdje nema toliko ljudi, prometa i općenito života. Odem u laganu šetnju oko sela, sada je vrijeme i šparoga pa je to zanimacija. Tu smo mi sa sela u prednosti. Nemamo ni prevelike potrebe odlaziti u veća mjesta. Škrinje i frižideri su puni, u lišijeri uvijek nešto visi tako da mi i ova najnovija odredba kojom se ograničava izlazak iz svoje općine ili grada ne pada teško. Vjerojatno ipak blagodati sela previše ne koristim. Evo, dosad sam bio na kauču, pa ću malo upaliti televiziju, i to je to. Nema sporta, ali ima filmova. Na žalost, ne propuštam nijedne vijesti. Nikad mi televizija nije bila draža nego sada, čak mi je i TV dnevnik uzbudljiv, kaže Pamić.

Po prirodi je optimist. Ipak, jedna ga činjenica plaši.

- Nije to strah za naše zdravlje i budućnost koliko sam zapravo žalostan. Mislim da ćemo imati velike posljedice ove trenutne situacije i da nas čeka velika kriza u svim porama života. Ovo će proći za mjesec ili dva, a odmah zatim krenut će trka za novcima i profitom. Očito je kako nećemo naučiti iz prijašnjih primjera i sve će krenuti po starom. To je u nama ljudima usađeno i tu nema pomoći. Psihološki, teže će nam biti kada sve prođe, nego što nam je sada. Oporavak će biti jako dug i već sada se na to moramo pripremati, kao i na činjenicu da će se mnogo stvari koje su nam do sada bile normalne biti možda zabranjene ili ih jednostavno neće biti. Kada se vratimo malo u prošlost i razmislimo kako su živjeli naši roditelji, djedovi i bake, ponekad pomislim da je nama previše dobro, da sve imamo, ali to u puno slučajeva koristimo i na krivi način. Možda nam se to sada vraća na takav isto takav, krivi način. Sada smo mi ljudi žrtve. Pitamo li se možda kolike smo mi žrtve napravili drugima na svijetu. Možda nam je to upozorenje, kaže Paminjo.

Promijenimo se na bolje

- No dok koronavirus ne prođe moramo živjeti s njim. Osobno ga respektiram, ali se ne bojim. Bolest nije bezazlena, jako je opasna, ali ne treba paničariti. Upravo zbog respekta doma sam u četiri zida. Vjerujem da to čine i drugi u najvećoj mogućoj mjeri. Mišljenja sam da će to trajati malo duže, neće tek tako nestati. Koronavirus je naglo ušao u naše živote, ali sumnjam da će isto tako i izaći. Potpuno je prirodno bojati se, ali za sve postoji izlaz i pomoć. Neke teorije, a ja se slažem s njima, govore da ti dragi Bog u životu neće dati situaciju iz koje se ne možeš izvući i koju ne možeš prebroditi. Sva ona iskušenja koje stavlja pred nas, samo su upozorenja da se promijenimo na bolje. Gledajući s aspekta mog života, krajnje osobno i intimno, onda ova situacija, u nekom prenesenom značenju, može izazvati samo smijeh. Kada ti umre otac, sestra i sin - život te više ničim ne može iznenaditi. I zato moramo sve gledati s optimizmom, ne smijemo klonuti duhom. Ovo je vrijeme kada se moramo čuvati, da bude što manje žrtava. Valja imati na umu da to nije stvar pojedinca već svih nas, svi skupa moramo djelovati ukoliko želimo biti pobjednici. Nažalost, događaj s potresom u Zagrebu nam je primjer da i od goreg može gore. Imam tamo puno prijatelja i stvarno suosjećam s njima, mada ne mogu reći da znam kako se osjećaju. Uglavnom, gdje god bio, moraš biti doma, moraš izbjegavati kontakte s drugima, a onda ti se odjednom, nenajavljeno, sruši kuća. Ruši se sve oko tebe, sve što si stvarao, cijeli tvoj život. Ali ne postoji drugi način nego da izađeš van, tamo odakle te zbog koronavirusa tjeraju unutra. Gadno smo se nekome zamjerili. Opet ću spomenuti dragog Boga. Jako smo mu se u nečemu zamjerili. Sada neka dragi Bog da ljudima snage da sve izdrže. Stvarno bih volio da u svijest ljudi uđe ono što nam se događa i da se ponašaju razumno kako bi se što prije vratili u normalni život, zaključio je Igor Pamić.

Povezane vijesti

• Pulski debi "američkog projekta"
• Pamić ljut na Rubešu i Rubčića
• Nećemo uvijek imati iste stavove, ali je važno da imamo isti cilj