AUSTRO-UGARSKI ZAROBLJENICI NAKON PRVOG SVJETSKOG RATA

IZ ISTRE U DIVLJI TURKESTAN: Michele Vorić iz Bričanci kraj Savičente proveo 12 godina na perzijskoj granici

Zarobljeničke je godine, od 1915., proveo u mjestu Čardžou, na rijeci Amu-Darja, s oko 6.000 ostalih uznika, gdje je radio na poljoprivrednim imanjima. Napustio je to mjesto tek 1927., od kada kreće spori proces povratka u Istru

| Autor: David ORLOVIĆ
Čardžou, danas Turkmenabat u Turkmenistanu (Izvor: Wikimedia Commons)

Čardžou, danas Turkmenabat u Turkmenistanu (Izvor: Wikimedia Commons)


Jedna od mnogih neistraženih tema lokalne povijesti jest sudbina austro-ugarskih vojnika iz Istre (do 1918. to je bila Markgrofovija Istra) na raznim ratištima Prvog svjetskog rata. Prema dostupnim podacima, otvara se slika o tome da je tijekom ratnih godina 1914. i 1915. na galicijskom frontu protiv armija carske Rusije, na stotine, a možda i tisuće vojnika svih etničkih skupina iz Istre palo u zarobljeništvo i završilo unutar nepreglednih prostranstava velike euroazijske države.

Odvajanje prema narodnosti

Nakon višestrukih poraza Austro-ugarske vojske u Galiciji (danas jugoistočna Poljska i zapadna Ukrajina), zarobljeni vojnici bili su prevažani teretnim vlakovima u posebne sabirne lokacije u Rusiji. Zarobljenici bi bili odvoženi u Penzu, grad jugoistočno od Moskve, inače važno željezničko čvorište. Tamo su bili odvajani prema njihovoj narodnosti. Tako su Slaveni, Rumunji i Talijani trebali ostati u europskom dijelu Rusije, dok je za Nijemce i Mađare bio namijenjen ruski Turkestan (Središnja Azija) i Sibir.

Međutim, metode registracije zarobljenika bile su veoma nespretne i suviše općenite, te su podjele prema narodnosti bile često poprilično arbitrarne. Prema podacima o sudbinama vojnika iz Istre, mnoge od tisuća zarobljenika možemo pratiti u gotovo svakome kutku Ruskog carstva, kako u europskom, tako i u azijskome dijelu.

U svakom slučaju, ideja je bila ponuditi bolje uvjete života vojnicima talijanske i slavenske narodnosti i pokušati ih uključiti u proruske dobrovoljačke jedinice, te istovremeno kazniti one koji su smatrani neprijateljima - u prvome redu Nijemce, Mađare i Turke.

Teški uvjeti života i sveprisutnost smrti, međutim, nisu mimoišle niti jednu grupu. Što se tiče Talijana i južnih Slavena, pratimo primjere posjeta srpskih i talijanskih vojnih misija Rusiji koje su ciljale na regrutaciju dobrovoljaca za vlastite vojske. Da bi taj posao bio olakšan, ruske su vlasti sabirale Talijane u gradić Kirsanov (u Tambovskoj guberniji, jugoistočno od Moskve) da bi od tamo bili prevažani u luku Arhangelsk na Bijelom moru. Jugoslavene se, primjerice, nastojalo odvesti u Odessu, luku na Crnom moru. Događaji nakon 1917., Oktobarska revolucija i Ruski građanski rat, značit će odugovlačenje i kašnjenje planova povratka mnogih bivših zarobljenika.

Uz Sibir, svakako je, po svojoj egzotici, tadašnji Turkestan najinteresantnija destinacija "naših" zarobljenika. To je povijesni naziv za velika centralnoazijska prostranstva između Perzije, Kaspijskog jezera, Kine i britanskih indijskih kolonija koja su ušla u sastav Ruskog Carstva tijekom 19. stoljeća. Zemlja je to zloglasnog Timura Lenka, Tamerlana, i "Velike igre" geopolitike carstava u Aziji. Tijekom SSSR-a, ova golema ali i slabo naseljena regija s uglavnom muslimanskim stanovništvom, odvojena je u posebne republike koje su od 1991. postale neovisne - Kazahstan, Uzbekistan, Kirgizistan, Tadžikistan i Turkmenistan.

Tako, u popisu zarobljenika kojeg sam prije nešto vremena sastavio u časopisu Quaderni Centra za povijesna istraživanja u Rovinju 2016. (dostupan on-line), spominju se sljedeći lokaliteti:

Ašgabat (današnja prijestolnica Turkmenistana), Čardžou (danas Turkmenabat, tada u emiratu Buhara), Kaakhka (Kaka), Krasnovodsk (danas Turkmenbaši na Kaspijskom moru), Pišpek (Biškek, danas prijestolnica Kirgizistana), Samarkand, Taškent i Kokand u današnjem Uzbekistanu te Aulie-Ata u današnjem Kazahstanu.

Kalvarija u dalekim prostranstvima

Međutim, teško je ući u trag svakom pojedinom zarobljeniku. Tema je to koja tek treba zainteresirati povjesničare ili druge samostalne istraživače. O kalvariji koju su ti ljudi u dalekim prostranstvima govori članak objavljen u pulskoj novini L'Azione iz 1928. godine. Riječ je o Micheleu (Mihu) Voriću iz Bričanci kraj Savičente, "izgubljenome u Aziji na perzijskoj granici", koji se kao 44-godišnjak nakon 14 godina vraća iz zarobljeništva. Zarobljeničke je godine, od 1915., proveo u mjestu Čardžou, na rijeci Amu-Darja, s oko 6.000 ostalih uznika, gdje je radio na poljoprivrednim imanjima. Napustio je to mjesto tek 1927., od kada kreće spori proces povratka u Istru, putem kontaktiranja konzulata Italije u Moskvi. Tko zna kakvih još priča čuvaju obiteljski škafetini diljem Istre!

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom