KAKO SU TO RADILI NAŠI STARI

Istarska poljoprivreda jučer, danas, sutra: GLEDANJE U LUNE, UTAPANJE PČELA I KAKO JE AUSTRO-UGARSKA SUZBIJALA GLAD

| Autor: Davor ŠIŠOVIĆ

U desetljećima ili čak stoljećima tradicionalnog pristupa poljoprivredi spontane inovacije događale su se vrlo rijetko. Donosili su povratnici ili doseljenici razne nove vrste plugova, prvi traktori su izazvali veću senzaciju nego par desetljeća kasnije prvi televizori, nove tehnologije su sporo, ali sigurno osvajale i istarsku poljoprivredu, i tehničke predispozicije za uspješniju proizvodnju hrane u Istri su više-manje slijedile opći civilizacijski napredak. Ogroman značaj za unapređivanje poljoprivrede u Istri ima Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču osnovan davne 1875. godine

Jednom davno na televiziji je redovito emitirana emisija pod nazivom "Znanje – imanje", ali u djetinjstvu je nisam nikada gledao. Zapamtio sam samo njezin naslov i desetljećima bio uvjeren da se radilo o nekom kvizu. Znate kako djeca detektiraju značenja iz doslovnog sadržaja, a iz naslova te emisije moglo se zaključiti da ona poručuje da onaj tko zna – ima. Mnogo kasnije otkrio sam da je zapravo riječ o emisiji za poljoprivrednike, onakvoj kao što je danas, recimo, emisija "Plodovi zemlje", a u tom kontekstu mi tada nije bilo jasno kakve veze znanje može imati s poljoprivrednim imanjem, ta u poljoprivredi se vjekovima sve zna što i kako treba raditi da bi se proizvela hrana.

No, ne zna se baš. I u poljoprivredi razvoj znanja donosi napredak, pogotovo kada je, prije recimo 50-100 godina bio imperativ na istoj površini proizvoditi što više, a i danas je znanje u proizvodnji hrane izuzetno važno kada je ne samo trend nego i civilizacijska potreba postala težnja da se proizvodi što zdravija hrana.

Gledanje u lune

I naši stari su o poljoprivredi učili, i to od svojih starijih. Ta poljoprivredna "škola kod kuće" sastojala se od usvajanja praktičnih znanja o obradi zemlje, o uzgoju biljaka i životinja, o prepoznavanju i korištenju samoniklog bilja, o razumijevanju govora prirode, o prognoziranju vremena, o izradi i korištenju poljoprivrednih alata. Jedno od zanimljivijih tradicijskih znanja naših predaka vezanih uz poljoprivredu je i sustav određivanja termina za razne poljoprivredne radove prema mjesečevim mijenama odnosno lunama, što je za Istru posebno karakteristično jer druge, čak i susjedne regije nemaju toliko razrađeni sustav "gledanja u lune" kao što ga ima Istra.

Od malih nogu usvajali su naši preci znanja o poljoprivredi i mnogim drugim pratećim djelatnostima, od uslužnog zanatstva do kalkulacija koju količinu kojih proizvoda treba odvojiti da bi se platio porez ili došlo do tada rijetkog gotovog novca za izvanredne kućanske potrebe, primjerice kupovinu obuće za djecu kada krenu u školu.

U tim desetljećima ili čak stoljećima tradicionalnog pristupa poljoprivredi spontane inovacije događale su se vrlo rijetko. Donosili su povratnici ili doseljenici razne nove vrste plugova, prvi traktori su izazvali veću senzaciju nego par desetljeća kasnije prvi televizori, nove tehnologije su sporo, ali sigurno osvajale i istarsku poljoprivredu, i tehničke predispozicije za uspješniju proizvodnju hrane u Istri su više-manje slijedile opći civilizacijski napredak. Suštinske promjene u vrstama i načinu proizvodnje su međutim uspijevale najčešće kada su ih u lokalnim sredinama promicali obrazovani ljudi, ljudi koji su nad našim seljakom imali autoritet znanja, a k tome su bili i na nekim "položajima" pa su ih seljaci i radi toga poštivali i slijedili. Stoga nije čudno da potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća prema mnogim pisanim tragovima velike zasluge za poljoprivredno prosvjećivanje istarskoga puka možemo pripisati tadašnjim svećenicima i seoskim učiteljima.

Utapanje pčela

Evo jedne epizode iz moje novinarske bilježnice: u jednom mjestu u dolini Mirne ljudi su mi kazivali kako je u godinama neposredno pred Drugi svjetski rat njihov mjesni učitelj donio iz Italije i seljacima podijelio sjeme nove sorte pšenice. Iako s dozom nevjerice, ljudi su tu pšenicu posijali umjesto svoje tradicionalne "pirovice", i toga ljeta sa svojih nevelikih njiva dobili osam puta veći urod nego ranijih godina. "Od tega lita poli nas se više ni jelo žuti kruh", zaključili su mi mještani kazivanje o toj velikoj prekretnici koja je u njihove domove donijela ono što se generacijama do tada smatralo luksuzom: svakodnevni kruh od finog bijelog brašna.

Danas će zazvučati nevjerojatno neke prakse koje su u proizvodnji hrane njegovali naši preci samo dvije-tri generacije unatrag. Primjerice, ne tako davno med se dobivao tako da su se negdašnje starinske košnice potapale u vodu da bi se sve pčele podavile kako bi pčelar bez rizika od uboda mogao povaditi medna saća i njihovim lomljenjem i cijeđenjem iz njih dobiti nešto čistog meda. Tada se još nije znalo za košnice s nastavcima i za tehnologiju vrcanja, pčele su bile "blago" za jednokratnu uporabu. Sjetit ćemo se i kako su naši stari često znali pretjerivati s uporabom zaštitnih sredstava, kojih bi "za svaki slučaj" nadodavali preko propisanih omjera i recepata, a slično bi bilo i s gnojenjem, ako bi gnojenje uopće primjenjivali.

Pojam znanosti je našim precima bio dosta dalek, a poljoprivredni inženjeri i agronomi za njih su bili kategorija ljudi u koju su spadali i svi drugi ljudi u odijelima iz grada, poput advokata i sudaca, učitelja i liječnika.

Austro-ugarska carevina je, još od vremena carice Marije Terezije, prvenstveno radi suzbijanja gladi, promicala mnoge nove tehnologije i nove kulture u poljoprivredi. Iz tih austrougarskih vremena ostalo je zapisano, primjerice, kako se prema naredbama državnih vlasti i u Istri provodilo križanje svinjskih pasmina jorkšir i landras, i ti križanci, a ne nikakve istarske autohtone svinje koje nikad nisu postojale, davali su već stoljeće i pol sirovinu za legendarne istarske pršute.

Ljudi u odijelima

Iz tih austrougarskih vremena nama je danas u nasljeđe ostala i jedna znanstvena institucija bez koje je razvoj poljoprivrede u Istri nezamisliv: Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču. Osnovan je 1875. godine i u početku se zvao Pokrajinska vinarsko-voćarska stanica, i sklopu koje je 1883. godine proradila i prva Poljoprivredna škola u Istri. Kroz zadnjih 145 godina ova je ustanova jedanaest puta mijenjala ime, a današnji naziv nosi od 1989. godine. Unapređivanje poljoprivrede bio je glavni i osnovni zadatak ove ustanove kroz sve vrijeme njena postojanja, a kako se poljoprivredom bave seljaci, rad Instituta imao je vrlo neposrednog utjecaja na poboljšanje kvalitete života na selu i na standard seoskih obitelji. K tome, generacije znanstvenika ove oduvijek po značaju regionalne ustanove, mnogo su zadužile i ono što danas možemo smatrati dijelom istarskog identiteta, otjelovljenog u mnogim istarskim autohtonim pasminama, sortama i proizvodima. Porečki je Institut, kad je osnovan, bio dio mreže sličnih državnih ustanova koje su pokrivale cijelu tadašnju carevinu, njihov rad bio je koordiniran, imali su čak i ono što bismo danas nazvali "zajedničkim projektima". Plod jednog od takvih projekata suradnje među pokrajinskim austrougarskim vinarsko-voćnim stanicama je i porečki muškat ruža, sorta koja se danas u Istri smatra autohtonom, iako to zapravo nije jer je ima i u drugim hrvatskim regijama (od starine je vrlo poznat, primjerice, omiški muškat ruža), ali i širom Europe. Ipak, činjenica da su istarski vinogradari i vinari prigrlili nešto što su stvorili "ljudi u odijelima" kao nešto svoje i to sačuvali kroz narednih nekoliko generacija, najbolje pokazuje smisao postojanja i rada znanstvenih ustanova kao što je porečki Institut za poljoprivredu i turizam.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU
Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum