Velika većina grafita su poslijeratni grafiti. To su projugoslavenski i nacionalni grafiti koji se ispisuju prilikom dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje 1946. godine. Bili su značajni u komunikaciji s članovima Komisije, čiji je zadatak bio ispitivanje etničkog, kulturnog sastava Istre. Naišao sam na podatak da je tada ispisano čak 850.650 grafita, što je teško potvrditi, ali i osporiti

Na zidovima diljem Istre mnogi se projugoslavenski, dvojezični grafiti mogu pronaći i čitati više od 70 godina nakon njihova ispisivanja. Grafiti su nastajali tijekom Drugog svjetskog rata i tijekom oslobođenja pojedinih mjesta, dok je većina preživjelih grafita ispisivana 1946. godine prilikom dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje. Ti grafiti kreiraju specifičan historijski, politički i simbolički krajolik, svojevrstan "otvoreni arhiv" podložan nestajanju.

Ovi su grafiti ili popularno parole, tema doktorske disertacije kulturologa Erica Ušića, rođenog Vodnjanca, doktoranda Fakulteta za društvene znanosti Sveučilišta u Ljubljani. Središnji je fokus njegove disertacije na preživjelim grafitima, na dvojezičnim natpisima koji su i danas vidljivi i čitljivi, na koje se može naići diljem Istre.

Sempre con Tito

- Otkud interes za ovu temu?

- Ono što me potaknulo na ovo istraživanje jest, između ostalog, njihova prisutnost, postojanost i izdržljivost. Uz to, istraživanje ima izraženu autobiografsku notu, koja je i svojevrsno polazište rada. Živim u Vodnjanu koji, pored Raše, na svojim zidovima ima jednu od većih koncentracija grafita na koje sam dosad naišao. Doslovno, živim 20-ak metara od kuće na kojoj je ispisan jedan od najvećih grafita na koje sam naišao u Istri, na talijanskom jeziku: "Vogliamo che sia rispettata la Carta Atlantica", "Sempre con Tito" ("Tražimo poštivanje Atlantske povelje", "Uvijek uz Tita"). Grafite sam viđao, ali ih nikada nisam primijetio, do jednog trenutka, unazad par godina, kada sam zaključio da godinama kraj njih prolazim uzimajući ih zdravo za gotovo, bez ikakvog znanja o značenjima natpisa i razlozima njihovog ispisivanja. To je bio ključni 'okidač'.

- Pretpostavljam da je u vašem istraživanju problem naći žive svjedoke?

- Naglasak i stavljam na perspektivu 'odozdo', na same autore odnosno autorice. Dosad sam imao dva razgovora s dvije osobe koje su 1940-ih godina pisale grafite. Do kazivača nije lako doći, nadam se da ću uspjeti razgovarati s još nekolicinom njih. Pored usmenih izvora, proučavam i memoare, zapisana sjećanja, arhivske materijale, kao i sekundarnu literaturu, pojedina književna djela, te filmske i fotografske zapise. Iskoristio bih priliku da ovim putem zamolim i pozovem sve one koji o ovoj temi znaju iz prve ruke kao sudionici, ili znaju takve osobe da mi se slobodno jave (098-978-48-62). Bio bih im vrlo zahvalan jer bi doprinijeli cjelovitom dokumentiranju i arhiviranju važnog dijela povijesti.

- Koliko ste se napješačili dosad po Istri?

- Dosta, ali još uvijek premalo. U nepunih godinu dana istraživanja prohodao sam 60-ak mjesta u Istri. Iduću godinu u potpunosti ću posvetiti terenskom radu i prikupiti nove materijale.

Neprimjetni

- Čini mi se važnim pitati vas kako ove grafite doživljavaju ljudi koji žive u neposrednom okruženju zgrada i objekata na kojima su ispisani? Tim više što se danas, uz dominantni nacionalistički model, čine 'protu-sistemskim'?

- To je središnji dio moje studije. Pokušavam detektirati i mapirati odnos mještana i grafita. To je početna pozicija jer se iz nje da iščitati aktualni "društveni život" grafita odnosno načine njihova tumačenja. Reakcije mještana su, kad se s njima razgovara, različite.

- U biti, oni prolaze pored toga bez promišljanja njihova sadržaja jer su dugo na zidu, postali su 'zid'?

- Često sam pitao ljude za grafite u neposrednoj životnoj okolini, i oni su bili začuđeni i zabavljeni prvo time što se ja uopće time bavim, a drugo time što se oni sami nisu nikada osvrnuli na sadržaj grafita. To je, zapravo, najčešća reakcija. No, kad razgovor krene, reakcije ljudi variraju od znatiželje, osobnih sjećanja, kritičke interpretacije i političkog stava pa sve do indiferentnosti i sumnjičavosti, pa i do zasad rijetkih odbijanja daljnjeg razgovora. To pokazuje da je tema i dalje - živa. Čini mi se da je najčešći smjer promišljanja grafita onaj koji ide od njihove povijesne pozadine i vrlo brzo skreće u kritiku današnje društveno političke situacije pa i, općenito, postjugoslavenskih ekonomskih i društvenih procesa. Stoga je i jedno od pitanja jesu li ovi grafiti još uvijek "politički aktivni".

- Koliko su se grafiti - parole razlikovali tijekom i neposredno nakon rata?

- Grafite dijelim na tri glavne skupine. Prva je skupina ratnih, odnosno partizanskih grafita, i njihova je ključna funkcija bila komunikacija. Oni djeluju kao jedan od ranijih oblika masovnih medija Narodnooslobodilačkog pokreta, imamo li na umu primjerice na koji su način bile distribuirane partizanske novine. Nužno je pritom istaknuti da su ispisivanje parola, kao i uostalom Narodnooslobodilačku borbu u cjelini, pokrenuli i organizirali komunisti, koji su medij grafita koristili i prije rata. Grafiti su ispisivani u javnom prostoru, što znači da su poruke mogle doprijeti do velikog broja ljudi (naravno, ovisno o trajanju pojedinih grafita, koje su fašističke vlasti brisale). Kroz grafite se nastojalo provocirati neprijatelje i, na koncu, voditi simboličku borbu protiv neprijateljske propagande. Uza sve, mislim da su ti grafiti jedan od prvih prodora hrvatskog jezika u javni prostor u tim vremenima - barem u pisanom obliku. Ispisivanje grafita je i natjecateljska, tako reći udarnička praksa. U ratnim brojevima Glasa Istre se, primjerice ističe, točan broj grafita koje su pojedine omladinske grupe ispisale u danom trenutku. Primjerice, u ožujku 1945. godine, u povodu obilježavanja godišnjice Crvene armije, Glas Istre navodi da se ispisalo više od 5.000 parola u devet istarskih kotara te da se posebno istaknula omladina Labina koja je "ispisala 2.940 parola" te "razbacala 75.000 crvenih zvijezda". Dojmljivo je to navođenje preciznih brojki ispisanih grafita, i to diljem Istre.

Boja od krvi

- Tko tada ispisuje grafite i na koji način?

- Grafite većim dijelom ispisuju mladi aktivisti i aktivistkinje SKOJ-a i USAOH-a, što je slučaj i u drugim fazama pisanja. Tehnike su raznovrsne: od kombinacije vapna i boje u prahu, ili korištenja standardnih pitura i blata, preko miješanja crvene zemlje, vapna i vode, pa sve do korištenja primjerice zgusnute krvi iz klaonica, što je podatak koji sam dobio od jednog kazivača i autora grafita koji je tada djelovao na području Labinštine a koji mi je rekao da je isto koristio i u poslijeratnom ispisivanju.

- Je li vam taj kazivač rekao koliko je ta praksa bila opasna po život?

- Opasnost je u tom ratnom kontekstu bila velika, a autori su pišući riskirali vlastiti život. Postavljale su se straže, iako sam nailazio i na pismena svjedočanstva aktivista koji su zanemarivali opasnost i velike rizike te ispisivali parole bez osiguranih straža. Nerijetko se na ove aktiviste pucalo.

- Vratimo se na preostale dvije vrste grafita.

- Drugu skupinu grafita nazivam oslobodilačkim grafitima. Njih ispisuju partizanske jedinice prilikom ulaska u oslobođena mjesta, ili pak lokalni NOO-i koji ih - pored slavoluka i raznih dekoracija - dočekuju i prikladnim grafitima. Pored toga, grafiti funkcioniraju i kao svojevrsni politički markeri: kao sredstva simboličkog obilježavanja terena od strane "novih" snaga, te kao načini upisivanja "novog" ideološkog imaginarija u prostor.

Velika većina grafita koja je preživjela do danas spada u treću skupinu poslijeratnih grafita. To su projugoslavenski grafiti koji se ispisuju prilikom dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje 1946. godine. Projugoslavenski i nacionalno obilježeni grafiti su bili posebno značajni u pogledu komunikacije s članovima Komisije, čiji je jedan od ciljeva bilo ispitivanje etničkog, kulturnog sastava Istre. Usudio bih se reći da se nikada prije i nakon toga nije u toj količini pisalo po zidovima. Naišao sam na impresivan podatak da je u to vrijeme ispisano čak 850.650 grafita. Doduše, taj je broj vrlo teško potvrditi ili opovrgnuti. No, koliko god se činio pretjeranim, mislim da zaista nije nemoguć. Nakon više od 70 godina, pronašao sam oko 400 grafita (cjelovitih, fragmentarnih, ili pak samo njihove tragove i obrise), a nisam obišao ni petinu Istre.

- Netko bi mogao, doduše uskogrudno, nazvati sve ove grafite tek propagandom?

- Pogrešno je što se toj aktivnosti pripisuje današnje značenje propagande, uglavnom kroz negativistički, manipulativni okvir. Oni su u okvirima partizanskog ratovanja bili sredstvo borbe, informiranja, podizanja morala, koje su i druge vojske tada koristile. K tome, svoditi grafite samo na propagandni kontekst sužava slojevitost i heterogenost jedne dugotrajnije prakse, zasjenjuje kulturne i političke nijanse koje se iz grafita mogu iščitati. Takav pristup nema sluha za kolektivno-lokalne i individualne glasove koji stižu odozdo. Praksa ispisivanja grafita jest bila organizirana akcija, no aktivisti su imali i određenu dozu autonomije na terenu, što je moguće iščitati kako iz sjećanja protagonista, tako i iz pojedinih stilskih, estetskih i jezičnih rješenja prilikom pisanja grafita, kao i iz konfuznih tekstova, omaški, nepravilnosti.

Povezane vijesti

• Vandali išarali "Nevenove" vrtić i jaslice
• Pula: Poziv na bojkot "izbornog cirkusa"
• Pisala grafite po fasadi i kamenom oštetila vrata