131 GODINA OD ROĐENJA

Božo Milanović je zaboravljen, iako je njegova uloga u vraćanju Istre Hrvatskoj bila JEDNAKO VELIKA KAO ONA JOSIPA BROZA TITA

Nitko ne bi trebao relativizirati ulogu Tita, njegovih suradnika i općenito narodnih boraca antifašizma u toj povijesnoj epizodi, no nijekanje obola Bože Milanovića u svrhu glorificiranja druge strane ne samo da nije korektno, već i otvara novu provaliju na ionako napuknutom teritoriju povijesne objektivnosti

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Božo Milanović

Božo Milanović


Prošla je 131 godina od rođenja hrvatskog svećenika, teologa, političara, pisca povijesnih i filozofskih djela te najvećeg borca za antifašizam u Istri, dr. Bože Milanovića. Monsignor Milanović rođen je u samom srcu Istre, u Kringi, 10. listopada 1890. godine. Bio je učenik Carsko - kraljevske hrvatske gimnazije u Pazinu, a nakon toga student teologije u Goriziji. Za svećenika je zaređen u Trstu, 1914. godine, samo tri tjedna prije početka Prvog svjetskog rata.  

Povijest Istre, ovjekovječena u brojnim tekstovima i izdanjima, jedna je od nedvojbeno najzanimljivijih i svakako najosjetljivijih tema ovog područja, pa i šire. Nerazriješeni tereti zločina iz svjetskih ratova te pojedinačni pokušaji vođenja gotovo paralelnih zapisa sukobljenih strana, nerijetko temeljenih na subjektivnim dojmovima, često su izlika za laičko izbjegavanje dodirivanja takve povijesne građe. Istarska crkvena povijest tu ima dodatnu težinu i specifičnost. Od iznimne je, dakle, važnosti naglasiti vremenski kontekst trenutka Milanovićevog utjecaja u Istri, čiji su žitelji osjetili čizme brojnih vladavina u ionako složenom povijesnom spletu okolnosti.

Politički nepodobna osoba

Prvi svjetski rat na istarskom je području obilježen velikim iseljavanjem i stradavanjem stanovništva, posebice južnije od Rovinja, Kanfanara i Labina. Nekoliko desetaka tisuća Istrana u svibnju 1915. je evakuirano u Češku, Slovačku, Mađarsku i Austriju, gdje ih je većina umrla na putu ili u logorima. Tadašnji porečko-pulski biskup Trifun Pederzolli poslao je pastirsko pismo svim župnicima župa odakle su evakuirani stanovnici, pozivajući ih na hitno organiziranje skupljanja novčane pomoći za odvedene osobe, ali istodobno je organizirao slanje tih istih svećenika u logore kao podršku odvedenom istarskom stanovništvu.

U tom su periodu austrijske vlasti zatvorile Božu Milanovića kao politički nepodobnu osobu, ali su ga ubrzo i pustile. Milanović je 1917. otišao u Beč, gdje je pripremao doktorat iz teologije, a nakon rata postao je župnik u rodnoj Kringi. Tamo je, međutim, bio pod policijskom prismotrom te pretrpio i nekoliko fizičkih napada.

Kako bi ga zaštitio, biskup ga je 1922. godine poslao u Trst, gdje se Milanović posvetio izdavačkoj djelatnosti. Krajem 20-ih godina 20. stoljeća, Božo Milanović u Trstu je tiskao posljednju dopuštenu literaturu i vodio antifašistički otpor u Istri preko slovensko-hrvatske organizacije Edinost. Ovo političko društvo, nakon Prvog svjetskog rata poznato i pod nazivom Hrvatsko-slovenska narodna stranka, branilo je nacionalne interese Slovenaca i Hrvata u nastojanju dosezanja ravnopravnosti s Talijanima. No, 1928. godine u rujnu, fašistički je režim nasilno ukinuo društvo Edinost te zabranio izdavanje lista.  

Period Drugog svjetskog rata zabilježio je crne brojke na istarskom tlu, koje sežu iznad 17 tisuća poginulih, 21 tisuće deportiranih u koncentracijske logore, pet i pol tisuća razorenih i spaljenih kuća te 400 uništenih sela. U tom je vremenu istarsko svećenstvo odigralo ulogu kakvu Crkva i ima u svom iskonskom poslanju, a to je biti uz svoj narod. Vrijeme nakon Drugog svjetskog rata bilo je, osim vidanja rana, posvećeno i drugoj Pariškoj mirovnoj konferenciji koja je trajala od 29. srpnja do 15. listopada 1946., a najvažniji rezultat za ovo podneblje bio je Mirovni ugovor potpisan u veljači 1947. između Italije i Jugoslavije, koji je stupio na snagu u rujnu iste godine.

Konferencija u Parizu

U sklopu Mirovne konferencije u Parizu, glavni dokument po kojem se postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri, upućena Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine, prostora koji je poznat i pod nazivom Furlanija, s Trstom kao glavnim gradom. Spomenicu je donio Zbor svećenika svetog Pavla za Istru, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miroslav Bulešić (blaženik), odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić te još 48 članova odbora. U Spomenici su prikazane sve strahote koje su od 1918. do 1943. godine podnosili Hrvati kao većinski narod u Istri, zajedno sa svećenstvom, koje je bilo proganjano i mučeno, što se nastavilo i u godinama nakon Drugog svjetskog rata.

Tijekom Pariške mirovne konferencije zabilježeno je pitanje belgijskog novinara upućeno Boži Milanoviću. Zanimalo ga je zbog čega se Milanović kao katolički svećenik radije priklanja komunističkoj Jugoslaviji, nego katoličkoj Italiji. Upućen mu je sada već poznati odgovor: "Državne granice određuju se za stoljeća, režimi se mijenjaju, a narod ostaje. Pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda".

Posebna po svemu

Istra, posebna po svemu, pa tako i po ovom pitanju, ni danas nije previše sklona davanju pažnje Boži Milanoviću u javnom prostoru, posebice s obzirom na osjetljivost teme pripojenja Istre matičnoj zemlji Hrvatskoj, tada u federativnom sklopu s ostalim republikama i pokrajinama socijalističke Jugoslavije, pri čemu je Milanovićeva inicijativa bila ključna. Međutim, brojni zapisi o vraćanju Istre hrvatskom odnosno jugoslavenskom teritoriju ističu Josipa Broza Tita kao osobu presudnih zasluga za taj čin. Dakako, nitko ne bi trebao relativizirati ulogu Tita, njegovih suradnika i općenito narodnih boraca antifašizma u toj povijesnoj epizodi, no nijekanje obola Bože Milanovića u svrhu glorificiranja druge strane ne samo da nije korektno, već i otvara novu provaliju na ionako napuknutom teritoriju povijesne objektivnosti.

Dodirne točke s Josipom Brozom u zajedničkoj borbi protiv fašizma Milanović je istaknuo prilikom svog prvog susreta s Titom 1946., opisanog u knjizi "Moje uspomene".  

Važnost ne samo Milanovićeve crkvene, narodne i političke, već i općedruštvene uloge umnogome se ogleda u njegovom pisanju. To je posebice izraženo u zapisu o utjecaju hrvatske glagoljice na političku sudbinu Istre nakon Drugog svjetskog rata. Crkva u Istri je, kroz svoje obrazovno djelovanje, iznjedrila brojne intelektualce te bila i ostala rasadnik rijetke i vrijedne literarne građe očuvane kroz stoljeća. Od iznimne je važnosti i spomen na Milanovićevo upriličenje izložbe "Svjedočanstva o slavenstvu Istre", postavljene 1946. u zgradi pazinskog sjemeništa, koju je prezentirao predstavnicima Savezničke komisije, a koja je imala za cilj dokazivanje da je stanovništvo Istre slavensko.

Deklaracija jugoslavenske Vlade, donesena povodom potpisivanja Ugovora o miru s Italijom 1947., ipak nije smirila ratne duhove, ponegdje čak ni do danas. Posljedice Rapalskog ugovora u vidu komadanja hrvatskog teritorija, za čije je vraćanje nesumnjivo zaslužan i Božo Milanović, neki zazivaju čak i u današnje doba. Nažalost, previše je krvi proliveno u brojnim ratovima, pa i u Domovinskom, da bi netko olako, pa bilo to i sa saborske govornice, izgovarao riječi poput istarske autonomije, a pod krinkom decentralizacije. Time se blate, pa i dovode u opasnost marginaliziranja sve one vrijednosti u koje su vjerovali i za koje su se borili ljudi koji se nisu libili i vlastiti život hrabro staviti u službu obrane vlastitog naroda.

Vizija Istre u očima Bože Milanovića uvijek je bila vezana uz hrvatsko tlo, ali veličina njegovog lika i djela, čini se, nije dovoljno osviještena ni izvan istarskih granica. Na području cijele Republike Hrvatske samo je osam gradova naziv ulice posvetilo ovom velikanu, a to su redom Slavonski Brod, Zadar, Rijeka, Mali Lošinj, Pazin, Poreč, Opatija i Umag. Bio bi zanimljiv podatak o tome koliko mladih ljudi zna za Božu Milanovića kao borca za hrvatski identitet Istre te njegov utjecaju na oblikovanje nacionalne svijesti.

Otužna je zanimljivost da su neki povijesni i društveni pojmovi u Istri najradije pospremljeni ispod tepiha lažne tolerancije. Politiziranje u smjeru jednoumlja u potpunom je sukobu s propagiranjem suživota, otvorenosti i slobode izražavanja kakvom se Istra predstavlja i kakva ona uistinu i jest. Ovaj poluotok, na čijem je teritoriju povijesni doprinos Crkve bio nedvojben, ipak je i prostor u kojemu ni nakon 17 stoljeća djelovanja svećenstva njihova prisutnost i nije najpoželjnija. Crkveno poslanje je ponajprije služiti narodu, ali njezina prisutnost i važnost u doba antifašističke borbe u Istri, pod vodstvom Bože Milanovića, ostaje i dalje kamen spoticanja u današnjem vremenu izokrenutih vrijednosti. Kao da nas, po koji put, povijest baš ničemu nije naučila.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom