Tragovi prošlosti
Nekad je imalo 465 mjesta, a nosilo je ime slavnog skladatelja. Znate li o kojem je istarskom kazalištu riječ?
(Arhiva Glasa Istre)
Prije dva stoljeća i trinaest desetljeća, na jučerašnji dan 10. listopada 1813. godine rodio se u mjestu Roncole Giuseppe Verdi, vodeći operni talijanski skladatelj 19. stoljeća. Nanizao je čak dvadeset opernih skladbi. Preminuo je u Milanu 1901. godine.
Nakon uspješnoga debija u milanskoj Scali operom Oberto, grof San Bonifacia (Oberto, conte di San Bonifacio, 1839.) djelovao je uglavnom u Milanu. Operom Nabucco (1842.) počeo je strelovit proboj na talijanskim opernim pozornicama, koji je kulminirao velikim uspjehom opera Rigoletto (1851.), Trubadur (Il trovatore, 1853.) i La traviata (1853.). Međunarodnu slavu učvrstio je operom Aida (1871.) povodom otvorenja Sueskoga kanala. Posljednje su mu dvije opere (Otello, 1887.; Falstaff, 1893.) izrazito inovativne (Hrvatska enciklopedija).
Poveznica između talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija i Istre najsnažnije se očituje kroz kazališnu baštinu i dugu tradiciju izvođenja njegovih opera u istarskim gradovima.
Kazalište Verdi u Poreču
Kazalište u Poreču izgrađeno je 1887. godine pod prvotnim nazivom Teatro Comunale. Godine 1901., nedugo nakon skladateljeve smrti, preimenovano je u čast velikom maestru.
Izgradnja kazališta dugo se planirala. U prosincu 1884. na sjednici općinske vlasti odobrena je izgradnja škole, cisterne i gradskog kazališta. Gradski čelnici smatrali su da treba biti smješteno u zgradi koja će krasiti grad pa su ga odlučili graditi na zemljištu tadašnjeg porečkog načelnika Francesca Sbisàa. Tadašnji građanski sloj je izražavao snažnu želju za vlastitim kazalištem, a sličnu su imali i ostali gradovi pa se tako u Labinu teatar otvara 1865., u Puli 1880. a u Pazinu 1912. godine.
Kazalište je izgrađeno prema projektu arhitekta Domenica Pulghera.
Otvoreno je 10. prosinca 1887. kao Teatro Comunale (Općinsko kazalište), a 15. veljače 1901., mjesec i pol dana nakon smrti G. Verdija, odlukom Općinskog vijeća preimenovano je u Teatro Comunale Verdi - Parenzo. Ovo će ime nositi do kraja Drugog svjetskog rata.
Kazalište je građeno prema projektu tršćanskog arhitekta Domenica Pulghera. Glavno pročelje ima oblik gotovo pravilnog kvadrata, vertikalno je podijeljeno na tri dijela, s dva uža bočna izdužena dijela te uglova naglašenih rustikalnim kamenom. Središnji dio u prizemlju raščlanjen je na tri velika lučna otvora koja nose masivni stupovi. Godine 1902. kazalište je u potpunosti osvijetljeno svijećnjacima i sigurnosnim svjetlima, 1907. uveden je plin, a 1910. uvodi se i električna rasvjeta. Unutrašnjost su uredili renomirani scenograf Lorenzo Guidicelli i pomoćni slikar Giacomo Rossi iz Trsta.
Tijekom 1910. kazalište je nakratko zatvoreno zbog preuređenja. Tada su rješavani sanitarni čvorovi i ulazno stepenište koje je prošireno po cijeloj dužini za čitavu širinu pročelja i opskrbljeno balustrima od bijelog kamena. Ponovno je otvoreno 19. studenog 1910. Nacrti pokazuju da su se u galeriji nalazila 64 sjedeća i 55 stojećih mjesta, a u parteru 96 sjedećih i 250 stojećih, što je ukupno 465 mjesta.
Visoka razina kulturne i glazbeno-scenske djelatnosti u Poreču po repertoaru se nije puno razlikovala od programa opernih kuća velikih gradova (Rijeka, Zagreb, Trst), čemu u prilog govore izvedena poznata djela, među kojima, Verdijeva Traviata, Nabucco, Rigoletto, Krabuljni ples.
Nekoliko puta preuređivan interijer
Uz dramske predstave, opere i operete, bila je prisutna i značajna glazbena koncertna djelatnost. Održavana su i tematska predavanja te plesovi i maskenbal. Početkom 20. stoljeća, s dolaskom filmova, dvorana kazališta postala je i kinodvorana.
Kazališna zgrada dograđena je s desne strane u stilu koji dijelom odudara od glavne fasade, a kroz vrijeme nekoliko je puta preuređivan interijer. Posljednja temeljita obnova bila je 2006. kada je glavna dvorana gotovo u potpunosti obojana u crno čime je izgubljena ranija reljefnost i slikovitost štukatura. S druge strane, bitno je povećan komoditet i tehnička razina opremljenosti. Novouređena dvorana svečano je otvorena 22. prosinca 2006. Ima 227 sjedećih mjesta u parteru i na balkonu.
Kazalište je i danas u funkciji za scenske i filmske predstave te za razna društvena događanja. U zgradi je likovna galerija te uprava Pučkog otvorenog učilišta.
Arhitekt Domenico Pulgher
Domenico Pulgher (1837.–1917.) bio je talijansko-austrijski arhitekt i povjesničar umjetnosti. Rođen je 19. listopada 1837. u Miljama (Muggia) pokraj Trsta, preminuo u Trstu 9. ožujka 1917. Školovao se na prestižnoj Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji (Accademia di Belle Arti di Venezia).
Dugi niz godina živio je i radio u glavnom gradu Osmanskog Carstva. Tamo je projektirao i gradio brojne palače te sakralne objekte. Nakon povratka u Trst postao je aktivni član Udruženja inženjera i arhitekata. U rodnom se kraju posvetio urbanističkim rješenjima te istraživanju srednjovjekovnog graditeljstva.
U Istri je ostavio trag kroz svoje arhitektonske i povijesne studije. Godine 1881. objavio je stručni rad o Porečkoj katedrali (Il duomo di Parenzo).
Njegovi precizni arhitektonski nacrti, tlocrti i analize ranokršćanskih mozaika i strukture bazilike postali su temelj za njezinu kasniju modernu obnovu i konzervaciju. Konačno, Domenico Pulgher projektirao je 1902. godine prepoznatljivi ulazni neoromanički portal (atrij/predvorje) koji vodi u kompleks Eufrazijeve bazilike.
Kao aktivan član Središnjeg povjerenstva za očuvanje povijesnih spomenika, Pulgher je obilazio istarske lokalitete, davao stručna mišljenja o restauratorskim zahvatima i borio se protiv propadanja srednjovjekovnih i antičkih struktura na poluotoku. Ukratko, iako je bio plodan graditelj palača i veleposlanstava u Istanbulu te urbanist u Trstu, u Istri je ostavio samo jedan, ali iznimno vrijedan arhitektonski potpis – porečko kazalište.
