Dobitnik županijskog priznanja
Vizija koja je promijenila Istru: Od šest željeznih kreveta do svjetskog turističkog čuda
(Snimio Milivoj Mijošek)
Nedavno priznanje Istarske županije dodijeljeno Selimiru Ognjenoviću, doajenu hrvatskog turizma i dugogodišnjem turoperatoru, bilo je povod za duboki osvrt na uspon istarskog turizma, ali i za ozbiljno upozorenje o budućnosti koja nas čeka. Selimir Ognjenović je poznati doajen i legenda hrvatskog turizma, dugogodišnji poduzetnik te jedan od najvažnijih spona između njemačkog turističkog tržišta i Hrvatske. Rođen je u Bjelovaru, gradu kojem se rado vraća i čiji je službeni ambasador.
Ognjenović je svoju najznačajniju poduzetničku priču započeo 1995. godine, kada je s partnerima osnovao agenciju I.D. Riva Tours. Agencija se razvila u vodećeg specijaliziranog njemačkog touroperatora za Hrvatsku, s glavnim sjedištem u Poreču te poslovnicama u Trogiru i njemačkom Gräfelfingu. Ognjenović je odigrao ključnu ulogu u razvoju privatnog smještaja i agroturizma unutrašnjosti Istre. Kada je agencija kretala sredinom 90-ih, u Istri je bilo teško pronaći desetak kuća s bazenom za iznajmljivanje, dok je pod njegovim utjecajem i vizijom taj broj kroz desetljeća narastao na tisuće luksuznih vila, čime je potpuno transformirana turistička ponuda poluotoka. Za svoj doprinos razvoju agroturizma dobio je i prestižne nagrade poput Zlatne koze. Nakon punih 30 godina uspješnog vođenja poslovanja i građenja brenda, Selimir Ognjenović je početkom 2025. godine prodao agenciju I.D. Riva Tours velikoj njemačkoj turističkoj grupaciji Dertour, članici REWE grupe. Time je ovaj turistički veteran prepustio operativno vodstvo novoj upravi, ostajući zapamćen kao jedan od vizionara koji je postavio standarde modernog istarskog i hrvatskog obiteljskog i održivog turizma. Iz navedenih razloga je povodom Dana Istarske županije, župan Boris Miletić Selimiru Ognjenoviću dodijelio Zahvalnicu Istarske županije za izniman doprinos u razvoju i jačanju turizma u Istarskoj županiji.
- Ta nagrada za mene znači, prije svega, potvrdu da sam sudjelovao u nečem uistinu velikom. Ono što se u Istri dogodilo u posljednjih 35 godina zapravo je najveći uzlet u svjetskom turizmu, ako se promatra iz perspektive samih stanovnika. Dok je jedan Dubai uložio puste milijarde u beton i nebodere, Istra je u svome razvoju vodila računa o ljudima koji u njoj žive, započeo je naš razgovor Ognjenović koji je odmah na početku želio odati i priznanje onima koji su po njemu imali ključan utjecaj da Istra danas bude ono što jest.
- Kada je ekipa predvođena Veljkom Ostojićem, Ivanom Jakovčićem, Brankom Curićem, a kasnije i Denisom Ivoševićem i ostalima krenula u ovaj projekt, jedan od glavnih ciljeva bio je demografski pomak - vratiti ljude u središnju Istru. Do tada je vrijedilo pravilo da je turizam moguć samo 1500 metara od obale, zbog čega su roditelji odlazili na more, a unutrašnjost se praznila, kaže Ognjenović, i navodi kako je njihov cilj bio jasan: potaknuti nove generacije da obnove kuće svojih nona i nonića te da u unutrašnjost vrate život, a ne samo turizam.
- U jednoj kući nudili su mi sobu sa šest željeznih kreveta. Rekli su mi: "Tu su spavali radnici, tu ćete sigurno moći dovesti nekoga jeftino." Tada je vladalo mišljenje da će u unutrašnjost Istre dolaziti samo oni koji traže najnižu cijenu. No, već prve godine dogodilo se iznenađenje: čak 80 posto gostiju koji su došli kroz naše nove programe u unutrašnjosti, u Istri je boravilo po prvi put, priča Ognjenović i dodaje kako je tada stvoren potpuno novi proizvod koji se nevjerojatno razvio pa se danas te najbolje kuće u unutrašnjosti prodaju po cijenama najboljih hotela na obali.
- Ovaj uspjeh rezultat je vizije ljudi koji su znali što rade. Uvijek ističem Veljka Ostojića s kojim sam najviše radio i s kojim me veže dugogodišnje prijateljstvo. Smatram ga apsolutno prvom glavom našeg turizma. No, tu su bili i moji suradnici, kao i lokalni ljudi koji su taj projekt trebali oplemeniti na terenu, poput Sonje Sacco iz Medulina, koja je s godinama postala jedan od najvećih znalaca ovog posla i odnosa s ljudima.
Sjećam se kada sam se jednom vozio s Veljkom i pitao ga: "Dobro, Ostojiću, što ti zapravo hoćeš?" Odgovorio mi je: "Gledaj, bio bih sretan kada bismo, kamo god krenemo kroz Istru, sreli strane turiste i kada bi u unutrašnjosti boravilo barem 5000 gostiju." Danas samo u općini Svetvinčenat imate oko dvije stotine kuća za odmor, što po broju kreveta odgovara jednom ozbiljnom turističkom mjestu. Sve se to pokrenulo i zakotrljalo u nevjerojatno kratkom roku, rekao nam je dobitnik županijskog priznanja koji je potom poslao i poruku onima koji danas preuzimaju ovaj odgovoran posao.
- Moja poruka svima koji danas preuzimaju scenu - jer moj radni vijek je pri kraju - jest da imaju ogromnu obvezu. Koliko je ovaj sustav bilo teško pokrenuti, toliko će ga u budućnosti biti teško kontrolirati. To može učiniti samo visoka razina svijesti. Iskreno vjerujem u istarskog čovjeka jer je radin, samozatajan i spreman na žrtvu, što je i osnovni preduvjet za biti pravi domaćin i turistički djelatnik, priča Ognjenović, koji kaže i da mu županijska nagrada daje pravo i obvezu da upozori na ono što mu se ne sviđa.
Planski i s entuzijazmom
- Želim motivirati mlađe kolege na terenu, u turističkim zajednicama da paze na daljnji razvoj, kako sutra ne bi bili ljuti na sebe jer su dopustili da se prostor nepovratno uništi. Prvenstveno mislim na očuvanje okoliša i održivost privatnog smještaja. Upravo je privatni smještaj donio nezapamćen razvoj, ali on danas predstavlja i najveću opasnost za samoga sebe, napominje Selimir Ognjenović, te dodaje podatak da Hrvatska danas ima oko 1,3 milijuna kreveta u privatnom smještaju, raspoređenih posvuda.
- Kako to možemo staviti pod isti zajednički nazivnik? Hotele smo uspješno standardizirali i kategorizirali od tri do pet zvjezdica jer smo se u počecima samostalne države uplašili da će strani kapital pojesti obalu. Zahvaljujući tome, obalni pojas danas imamo bolje zaštićen nego unutrašnjost. No, nismo uspjeli sačuvati naše gradove i stanove, pa profesori, učitelji i drugi radnici više nemaju gdje živjeti jer je sve podređeno turizmu. Kada smo pokretali ovaj projekt, mislilo se na svaki detalj. Kada su krediti bili preveliki, država i turističke zajednice su sufinancirale kamate kako bi ljudi uredili autohtone objekte. Arhitekti poput Željka Burića, Valtera Kostešića i drugih donosili su rješenja koja su čuvala baštinu - branili su bacanje starih obiteljskih predmeta i bezglavo betoniranje. Sve je išlo planski i s ljudskim entuzijazmom.
A onda je kapital namirisao profit i stigli su investitori. Za mene nije investitor svatko tko samo donese novac. Velika je razlika gradi li na parceli do vas vaš sin ili nećak koji će tu živjeti, ili je tu zemlju kupio stranac koji će u njoj boraviti dva mjeseca godišnje, a ostatak vremena je iznajmljivati, iznosi svoje stajalište Ognjenović, te kaže kako se u Hrvatskoj mora uspostaviti jasan kriterij privatnog smještaja koji štiti ljude koji ovdje uistinu žive, rade i plaćaju doprinose.
- Održivost nije samo prazna riječ. Održivost je profil cijevi za odvod. Održivost je profil cijevi za vodu. Održivost je trafostanica u selu u kojem netko odjednom odluči sagraditi pet novih objekata... Uzmimo za primjer jedno istarsko selo. Nije pošteno ni održivo da domaći čovjek koji je obnovio svoju staru kuću i u njoj iznajmljuje dvije sobe ili jedan apartman, dijeli istu sudbinu i resurse s nekim tko je pored njega sagradio pet novih objekata. Taj masovni investitor koristi istu infrastrukturu, ista parkirna mjesta, iste zgrade i spomenike, troši iste resurse kao i čovjek koji ovdje živi cijelu godinu, čija djeca idu u lokalnu školu i čija obitelj ovdje plaća poreze i doprinose. Osobno sam u unutrašnjosti Istre kupio i obnovio jednu predivnu kamenu kuću. Kada sam imao priliku kupiti nekretninu na obali, radije sam izabrao jedno malo, tada potpuno zaboravljeno selo. U Njemačkoj sam ljudima morao slovkati kako se to mjesto uopće zove, a danas ga obožavam. Bila je to totalna ruševina, sve je bilo zaraslo, a danas je to predivno zdanje. Moji susjedi, moji seljani - to je moj svijet. I danas kad svojoj djeci šaljem videozapise iz tog sela, znam da im pokazujem najljepši dio svijeta. Iznajmljujem i ja tu svoju kuću, ali to ne može biti isto. Nije ista stvar kada je iznajmljujem ja, i kada je iznajmljuje moj susjed koji ima dvoje male djece, koji ovdje živi i stvara vrijednost 365 dana u godini, napominje Ognjenović, te upozorava da ga smeta što se danas u privatnom smještaju sve trpa pod isti nazivnik i traži da se razlike zakonski i porezno moraju definirati.
- Postali smo regija u kojoj je postalo prejednostavno samo doći, izbetonirati prostor, zauzeti poziciju i napraviti kapitalnu investiciju. Pogledajte samo koliko je poskupilo građevinsko zemljište u unutrašnjosti Istre od onih godina kada smo tek kretali u ovaj projekt. Ono što se nekada prodavalo po dva, tri ili pet eura za kvadrat, danas se prodaje za 100, 150 ili čak 200 eura. To znači da je istarski prostor dobio golemu vrijednost, a ona će u budućnosti samo rasti. Ključno pitanje za budućnost glasi: hoće li ljudi shvatiti da je prodaja prostora nepovratan proces? Kada se na nekoj djedovini izgradi betonska zgradurina, to je jednako rani na tijelu vrhunskog sportaša. Što je takvih rana više, to će kondicija, "fitness" i spremnost Istre za vrhunski turizam biti slabiji.
Oduprijeti se pritisku i primamljivosti kapitala iznimno je teško. Upravo zato nam je potreban sustav koji će te procese usmjeravati, kaže Ognjenović i ističe Zakon o turizmu, koji je inicirala bivša ministrica Nikolina Brnjac, koji je po njemu bio prvi stvarni znak buđenja svijesti, odnosno dokaz da smo kao država napokon shvatili da moramo hitno reagirati.
- Taj nam je zakon donio i brojne bodove u Europi. Na velikim turističkim sajmovima, od Berlina nadalje, već godinama se najčešće ponavlja jedna zloslutna riječ - overturizam. Overturizam je karcinom suvremenog turizma. To je onaj kritični trenutak u kojem turizmom više nije zadovoljan nitko - ni lokalni domaćin, ali ni sam gost koji je platio za odmor. U tom kontekstu, održivi turizam nije ništa drugo nego preventiva. Cilj je učiniti sve što je u našoj moći da uopće ne uđemo u tu bolest. Ako pak u nju uđemo, onda preostaje samo teško i bolno liječenje. To liječenje danas prolaze mnogi svjetski giganti. Gledamo što se događa u Barceloni, na Mallorci, u Parizu i drugim velikim gradovima koji su se nekada ponosno hvalisali isključivo milijunskim brojkama i rekordima. Mi imamo povijesnu priliku reagirati prije nego što stignemo u tu fazu, upozorava Selimir Ognjenović koji smatra da Istra još nije u toj fazi, ali je na, kako kaže, tankoj granici.
O budućnosti
- Kada govorimo o budućnosti, stalno ponavljamo da nećemo graditi hotele za masovni turizam. No, moramo raščistiti pojmove. Masovni turizam nije definiran niskom cijenom. Masovni turizam je jednostavno situacija u kojoj je previše ljudi nagurano na istom mjestu. Svaki dolazak nekvalitetne investicije koja bespoštedno jede dragocjeni prostor, a pritom ne donosi niti podiže kvalitetu, najveća je moguća prijetnja. To je izravna ugroza načinu života lokalnog stanovništva, ali i svima onima koji se ozbiljno bave privatnim smještajem, govori Ognjenović koji smatra da lokalnom stanovništvu takve investicije nepovratno pretrpavaju gradove, dok će domaći iznajmljivači zbog njih s vremenom morati spuštati cijene i prodavati se jeftinije. Kada ponuda prijeđe granicu održivosti i drastično nadmaši potražnju, tvrdi Ognjenović, pad cijena je neizbježan, a to nikako ne smije biti cilj istarskog i hrvatskog turizma.
- U tom kontekstu, sudbina i budućnost istarskog turizma danas leže u rukama "malih" ljudi na terenu. Netko bi s političke strane mogao reći da je načelnik neke male općine u unutrašnjosti relativno mali funkcioner. Međutim, na tim je ljudima danas golema, povijesna odgovornost. Kada se u tako malim sredinama naprave veliki prostorni lomovi, popravka više nema. Materijal je nepovratno uništen, kaže Ognjenović koji tvrdi kako čvrsto vjeruje da mladi u Istri imaju dovoljno snage i pameti.
- Nije se previše vjerovalo ni u nas, mlade ljude devedesetih godina. Mnogima smo tada bili smiješni, a otpori i opozicija našim idejama bili su strašni. U to vrijeme, vaš list, Glas Istre, odigrao je ključnu, vizionarsku ulogu. Bili ste istinski glasnogovornik tih povijesnih promjena. Vaša novinarka Vesna Čamdžić, koja je tada neumorno pisala i pratila naš rad, a danas je u zasluženoj mirovini, bila je jedna od onih koji su među prvima dubinski razumjeli bit cijele priče. Ako uđete u arhivu Glasa Istre, naći ćete naslove iz vremena kada smo tek počeli brendirati kamene kuće u unutrašnjosti. Ljudi su u nevjerici pitali tko će uopće boraviti u tim starim zdanjima daleko od mora. Tada je u vašem listu osvanuo naslov koji je uobličio našu filozofiju: "Nije med u kamenim kućama, nego u srcima domaćina". Nedugo zatim uslijedio je i onaj upečatljivi naslov: "Unuci se vraćaju kako bi obnovili kuće svojih djedova i baka". To su bile istine koje su pratile naš uzlet, priča nam Ognjenović koji živi u Njemačkoj već 40 godina te je, kako kaže, tamo naučio nekoliko važnih životnih lekcija.
- U Njemačkoj možete bez problema kupiti stan ili bilo što drugo sagrađeno od betona. No, kupiti građevinsko zemljište, slobodan plac - to možete zaboraviti. Prostor je ključna strategija modernog čovječanstva. U Hrvatskoj i Istri tog prostora još uvijek imamo u izobilju. No, upravo zato što ga imamo, ne smijemo zaboraviti da nam je to ujedno i najvrednije što posjedujemo. Prihvatio sam održati govor na dodjeli nagrade Istarske županije prvenstveno zato da bih poslao jasnu poruku svima, a posebno novim generacijama. Kada smo mi kretali devedesetih, znali smo da nam treba nešto što nosi dušu. Bez srca nema ništa, a bez iskrene ljubavi prema Istri ni nove generacije neće moći napraviti puno. Naš tadašnji put pratio je čuveni i općeprihvaćeni slogan koji je odjekivao cijelom regijom: "Neka moja Istra blista". Svoj sam govor na dodjeli priznanja završio jednom željom, a tom porukom želim zaključiti i ovaj naš razgovor: Neka naša Istra blista uspješna i čista! U toj uspješnosti sadržan je jasan pojam progresa - ne želim da naši ljudi žive lošije, potpuno razumijem želju za boljom zaradom i napretkom. Ali u tom razvoju ostanite čisti. Ostanite čiste duše, čistog srca i čisti prema prirodi koju sutra ostavljate svojoj djeci, zaključio je na kraju našeg razgovora Selimir Ognjenović.
