Živo kulturno dobro
FOTOGALERIJA / Ove neobične konstrukcije čuvale su barke, a njihova vještina danas je zaštićena
Fotografija 1 / 8(Snimio Zvonimir Guzić)
Fotografija 2 / 8(Snimio Zvonimir Guzić)
Fotografija 3 / 8(Snimio Zvonimir Guzić)
Fotografija 4 / 8(Snimio Zvonimir Guzić)
Fotografija 5 / 8(Snimio Zvonimir Guzić)
Fotografija 6 / 8(Snimio Zvonimir Guzić)
Fotografija 7 / 8(Snimio Zvonimir Guzić)
Fotografija 8 / 8(Snimio Zvonimir Guzić)
Na umaškoj obali i danas se mogu pronaći prizori koji kao da pripadaju nekim prošlim vremenima. Visoki drveni stupovi uz more, između kojih su nekada visjele barke, nisu tek ostaci stare ribarske infrastrukture. To su grue, tradicionalne drvene dizalice za plovila, nastale iz vrlo konkretne potrebe ljudi koji su živjeli uz more i morali pronaći način kako svoje barke zaštititi od nevremena.
Grue su bile dio svakodnevice. Barka se nakon ribolova nije jednostavno ostavljala na moru. Trebalo ju je izvući iz mora, podignuti iznad obale i tako zaštititi od valova, juga i osobito garbina, odnosno lebića, koji na ovom dijelu obale može biti vrlo neugodan. Ono što je počelo kao praktično rješenje za preživljavanje uz more s vremenom je postalo prepoznatljiv dio identiteta umaškog akvatorija.
O Savudriji i svjetioniku
Povijest grua datira još s početka 20. stoljeća i povezana je sa Savudrijom i njezinim svjetionikom. Izvori navode da je na području uz svjetionik postojala željezna dizalica, koju je postavila posada svjetionika, po uzoru na dizalice kakve je Austro-Ugarska gradila u većim lukama uz svjetionike. Takva je konstrukcija lokalnom stanovništvu pokazala princip po kojemu se plovilo može podizati iz mora. No željezo je bilo skupo i nedostupno običnim ribarima. Rješenje je pronađeno u drvu, materijalu koji je bio dostupan u neposrednom okolišu, ponajprije bagremu odnosno akaciji. Bagrem je čvrst, trajan i otporan materijal, zbog čega se pokazao pogodnim za izradu nosivih konstrukcija koje su morale izdržati težinu barke i utjecaj mora.
Kako grue izgledaju i kako su funkcionirale detaljno je opisao Silvano Pelizzon iz Savudrije, autor priloga o gruama u knjizi "Un mare, una barca e tante storie". Pelizzon, koji je i sam dobro poznavao ovu tradiciju, u svom opisu navodi da se tipična grua sastojala od dva drvena stupa visoka oko pet metara, postavljena približno četiri metra jedan od drugoga i nagnuta prema moru. Stupovi su bili povezani vodoravnim prečkama, dok se na njihovu vrhu nalazio sustav kuka i kolotura. Uz pomoć užeta i vitla barka se podizala iz mora i učvršćivala na konstrukciju.
Prema njegovu opisu, grue nisu imale strogo propisan oblik. Njihova je konstrukcija ovisila o konfiguraciji obale i broju plovila koja je trebalo podizati, pa su se izrađivale pojedinačno ili u nizu. Iako im je osnovna funkcija bila ista, Pelizzon ističe da je svaka grua bila prilagođena konkretnom mjestu na kojem se nalazila. Upravo je ta prilagodba obali jedno od obilježja tradicijske gradnje ovih dizalica.
Kako objašnjava, njihova je funkcija nekada bila vrlo praktična. U vremenu kada na ovom dijelu obale nije bilo dovoljno sigurnih luka, grua je omogućavala da se barka nakon ribolova podigne iz mora i zaštiti od valova i nevremena. Za male i lagane savudrijske batane to je bio jednostavan, ali važan način njihova čuvanja. Pelizzon u svom zapisu opisuje i kako se s vremenom promijenio odnos prema gruama. Razvojem obalne infrastrukture i izgradnjom sigurnije luke u Savudriji njihova se praktična uloga postupno smanjivala. Pojava većih i modernijih plastičnih plovila dodatno je potisnula tradicionalne batane, pa su barke sve rjeđe visjele na kukama grua. Drvene konstrukcije ostajale su uz obalu bez svoje nekadašnje funkcije, neke su propale, a neke su tijekom godina potpuno nestale. Za Pelizzona, međutim, time nije nestala i njihova vrijednost. Sačuvane grue danas prije svega predstavljaju dio pomorske baštine i svjedoče o nekadašnjem načinu života na savudrijskoj i umaškoj obali. U njegovu viđenju one zajedno sa savudrijskim svjetionikom i batanom salvorinom čine prepoznatljive simbole ovoga kraja. Njegovo svjedočanstvo tako daje dodatnu dimenziju priči o gruama, onu koja proizlazi iz poznavanja tradicije i života uz njih, a ne samo iz njihova današnjeg izgleda.
Dva tipa grua
Sama tehnika izrade grua s vremenom se razvijala i prilagođavala lokalnim uvjetima. Provedena istraživanja tako razlikuju dva osnovna tipa grua, onaj savudrijski i umaški tip građenja. Razlike nisu samo u izgledu nego i u tehničkom rješenju kojim se barka podiže i spušta.
Savudrijski tip uglavnom čine dva visoka bagremova stupa, međusobno povezana poprečnim prečkama. One istodobno ojačavaju konstrukciju, ali služe i kao svojevrsne ljestve za pristup vrhu grue na kojem se nalazi sustav kolotura preko kojega prolazi uže kojim se barka podiže.
Umaški tip razvio je drugačije tehničko rješenje. Umjesto poprečnih prečki, na stupovima se nalaze željezni klinovi koji omogućuju penjanje, dok se sustav podizanja povezuje s ručnim vitlom. Upravo te lokalne razlike pokazuju da grue nisu bile serijski proizvod, nego rezultat znanja i prilagodbe ljudi konkretnom prostoru.
Prema spomenutim istraživanjima, savudrijski se tip proširio na području sjeverno i oko Bašanije, dok je umaški tip zabilježen upravo na području Umaga i nešto južnije.
U priči o očuvanju grua važno mjesto zauzima i Udruga ljubitelja mora i kulturnih znamenitosti "Savudrijska batana – Batana salvorina", koju je 2013. godine osnovao Davor Rašin, ujedno i njezin prvi predsjednik. Iako je u središtu djelovanja udruge bila savudrijska batana, njezin se rad od početka odnosio i na širu pomorsku baštinu, uključujući tradicionalne grue koje su upravo za te male barke imale važnu praktičnu funkciju.
Jedan od ključnih ciljeva udruge bio je sačuvati znanje kojem je prijetio nestanak. Udruga je tako pronašla jednog od posljednjih lokalnih majstora izrade batane, Maria Kocijančića, koji je tijekom života izradio nekoliko desetaka tih tradicionalnih plovila. Kocijančić je svoje znanje prenio na mlađe naraštaje, među kojima su bili mladi stolari Đani Golčić i Christian Petretich, čime je tradicijska gradnja savudrijske batane dobila priliku za nastavak i nakon njegove smrti.
- Ideja je bila da se to znanje prenese i da ne ode u zaborav. Mario Kocijančić bio je jedan od posljednjih ljudi koji su znali napraviti savudrijsku batanu od početka do kraja. U početku sam mislio osobno se uhvatiti posla i učiti od Maria, ali kada sam vidio da postoji interes mlađih, uključili smo Đanija i Christiana. Radili su s Mariom i učili od njega. Upravo je to i bila svrha, da kada jednog dana njega više ne bude, ostane netko tko zna kako se ta batana radi, prisjeća se Davor Rašin.
U sklopu tih nastojanja Rašin je udruzi, odnosno Gradu, darovao i svoju staru batanu kako bi poslužila kao osnova za obnovu i praktično učenje.
- Meni je bilo važno da znanje o batani salvorini ne nestane. To nije velika barka, duga je između 3,80 i 4,20 metara, ali je potpuno prilagođena ovom kraju i načinu ribolova. Služila je za panulu, lov lignji i ribolov ostima, a upravo zato što je bila mala i lagana mogla se podizati na grue. Batana i grua zato su povezane i teško ih je promatrati odvojeno. Jedna je služila čovjeku na moru, a druga mu je omogućavala da barku nakon ribolova sačuva na obali, objašnjava Rašin.
Udruga se pritom nije zadržala samo na obnovi i izradi batana. Pokretani su i projekti istraživanja lokalne pomorske baštine, među kojima i istraživanje povijesti i karakteristika lokalnih grua. Prikupljena građa trebala je dokumentirati njihov izgled, način korištenja i mjesto koje su imale u svakodnevnom životu stanovnika savudrijske i umaške obale.
Važan dio tih aktivnosti bilo je i stvaranje sadržaja kojim se pomorska baština može predstaviti javnosti. U Savudriji je tako oblikovan prostor, svojevrsni mini muzej, posvećen batani i gruama, uz tradicijske alate, opremu i druge predmete povezane s nekadašnjim životom uz more.
Živo kulturno dobro
Jedna od najzanimljivijih činjenica vezanih uz grue jest i njihova jedinstvena lokalnost.
Prema stručnim istraživanjima, umijeće izrade i korištenja ovih dizalica zabilježeno je isključivo na obalama sjeverozapadne Istre. Grue su vezane uz obalna naselja umaškog akvatorija, od Savudrije i Bašanije preko Zambratije i Umaga prema jugu, s pojedinim primjerima i na području Dajle i Karigadora.
Upravo je ta prostorna ograničenost jedan od razloga zbog kojih se grue smatraju iznimno vrijednim dijelom lokalne baštine. Nisu dio opće mediteranske tradicije podizanja plovila, nego vrlo konkretan odgovor stanovništva jednog malog dijela istarske obale na njegove prirodne i društvene okolnosti.
Tim povodom je Muzej grada Umaga još 2016. godine započeo sustavno istraživanje grua od identifikacije i dokumentiranja postojećih konstrukcija do prikupljanja svjedočanstava i istraživanja arhivske građe. Godine 2017. izrađen je konzervatorski elaborat kao stručna podloga za njihovu zaštitu.
Posebno je važno da država nije zaštitila samo drvene konstrukcije kao fizičke objekte već je Ministarstvo kulture i medija 2022. godine upisalo "Znanja i vještine izrade dizalica za barke (grue, pai, stupovi)" u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro, pod oznakom Z-7544.
To znači da se ne štite samo postojeći stupovi uz more, nego prije svega znanje i način na koji se grua izrađuje, kako se bira i obrađuje materijal, kako se konstrukcija postavlja i kako se pomoću nje sprema plovilo.
U tome je možda i najvažnija razlika između običnog starog predmeta i živog kulturnog dobra. Drvena grua može s vremenom istrunuti i biti zamijenjena novom, ali ako nestane znanje o tome kako je napraviti i koristiti, nestaje i ono najvrednije što je tradicija ostavila.
Upravo očuvanju tog znanja posljednjih godina gradske institucije posvetili su više projekata. Grad Umag i Muzej grada Umaga proveli su projekt "Grue – očuvanje i promocija tradicionalnih drvenih dizalica za barke", u sklopu kojega su izrađeni dokumentarni film, stručna publikacija, edukativni sadržaji i virtualna prezentacija grua. Projekt je započeo 2020., a završen je 2023. godine.
Danas su grue izgubile svoju nekadašnju praktičnu funkciju, ali su ostale važan dio obalnog krajolika i pomorske baštine Umaštine. Njihovi drveni stupovi podsjećaju na vrijeme kada su male barke bile osnovno sredstvo ribolova, a njihovo čuvanje zahtijevalo jednostavna, ali domišljata tehnička rješenja.
Vrijednost grua danas nije samo u njihovom izgledu ili starosti, već prije svega u znanju i načinu života koji predstavljaju. One povezuju tradicijsku gradnju, ribarstvo i specifične uvjete sjeverozapadne istarske obale, zbog čega su postale dio kulturne baštine koju vrijedi čuvati.
Iako se na njih barke danas ne podižu često kao nekada, očuvane grue i dalje imaju svoju ulogu. One su podsjetnik na vrijeme kada se život uz more organizirao prema potrebama obale, vremenu i mogućnostima koje su ljudi imali. Upravo zato njihova zaštita znači i očuvanje dijela lokalne pomorske povijesti koji je još uvijek vidljiv u današnjem prostoru.
